Knos

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Sjeverni ulaz u Minojevu palaču.

Knos ili Knosos (grčki: Κνωσ/σ/ός, Knōs/s/ós) je arheološko nalazište na sjeveru otoka Krete, 4 km južno od Herakliona (Grčka); po grčkoj mitologiji prijestolnica kralja Minosa[1]. Knos je najveće arheološko nalazište iz brončanog doba na Kreti, te se smatra prvim europskim gradom[2]. Najznačajniji je spomenik kretsko-mikenske kulture, ima mnoge dvorane s ostacima zidnih slika i štuko ukrasa, kanalizacijski sustav, razna spremišta i dobro zaštićene podrume, kupaonice s tekućom vodom i sl.[3]

Igra s bikom, freska iz palače u Knosu. Preskakanje bika bio je sportski događaj, ali ujedno i ritualni obred odrastanja. Tamna figura je muškarac, a svijetle su žene.
Zemljovid Krete s označenim položajem Knosa u blizini glavnoga grada Herakliona.

Ime Knos sačuvano je zahvaljujući starogrčkim napisima o glavnome gradu Krete, a povezano je s arheološkim nalazištem zahvaljujući rimskim kovanicama pronađenima na okolnim poljima. Kovanice sadrže ime Knos kao i slike minotaura i labirinta iz mita o kralju Minoju, legendarnom vladaru Krete iz Knosa.

Povijest[uredi VE | uredi]

Rekonstrukcija izgleda Knosa na vrhuncu moći oko 1600. pr. Kr.

Lokalitet je bio naseljen od neolitika, oko 7000. ili 6500. pr. Kr., do pred kraj brončanoga doba, između 1380. i 1100. pr. Kr. Palača u Knosu, sagrađena oko 1900. pr. Kr., bila je obredno i političko središte minojske kulture. Palača u Knosu je bila srušena oko 1400. pr. Kr. Grad iz grčko-rimskog razdoblja bio je podignut izravno uz palaču, a zahvaljujući nedavnim arheološkim iskapanjima dr. Antonisa Kotsonasa sa Sveučilišta Cincinnati utvrđeno je kako je tijekom ranog željeznog doba Knos bio oko triput veći nego što se dosad pretpostavljalo[4]

Stanovništvo se u 9. stoljeću preselilo u novosagrađeni arapski grad Ḫandaq (suvremeni Heraklion). U 13. stoljeću se zvao Makryteikhos („Dugi zid”), a episkopi Gortyna su sebe nastavili zvati episkopima Knosa sve do 19. stoljeća[5]

Ostatke Knosa otkrio je grčki istraživač Minos Kalokerinos 1878. godine, a po oslobođenju Krete od Osmanske vlasti 1899., njihovo arheološko iskopavanje je započeo Sir Arthur Evans 1900. godine. Evans je otkrio i niz slojeva od neolitičkih, preko minojskih, grčkih i rimskih do bizantskih i turskih; po nalazima iz minojskih slojeva Evans je utemeljio kronologiju cijele kretsko-mikenske kulture[1].

Ovo arheološko nalazište, smješteno u predgrađu Herakliona, je postalo popularno turističko odredište, te je opsežno, a ponekad i kreativno, „nadograđeno” kako bi se učinilo pristupačnije povremenim posjetiteljima na način koji to polje neoznačenih ruševina ne bi moglo biti.

Odlike[uredi VE | uredi]

Tlocrt izgleda Knosa koji snažno podsjeća na labirint.
Kraljevska prostorija s prijestoljem u palači (jedna od više njih u palači).

Na površini od gotovo 2 ha oko 2000. pr. Kr. bila je podignuta tzv. „starija palača”, zapravo kompleks zgrada smješten oko središnjega dvorišta, višekratno pregrađivana i uništena potresom polovicom 8. stoljeća pr. Kr. Na njezinim je ruševinama oko 1600. pr. Kr. izgrađena „nova palača”, još veća i raskošnija. S obzirom na terasasto zemljište, do pojedinih dijelova palače vode stubišta, a po svemu sudeći i palača je imala više katova. Oko velikoga središnjeg dvorišta nižu se mnoge reprezentativne prostorije (dvorana s prijestoljem) i stanovi, skladišta s velikim keramičkim posudama za zalihe, radionice i dr.[1].

Brončana minojska sjekira labris, Arheološki muzej u Heraklionu.
Magazin 4 s divovskim pithoi vrčevima koji su bili smješteni u udubljenjima, za čuvanje namirnica poput vina, ulja ili žita, su bili teški nekoliko tona kada su bili puni, te se stoga nisu mogli pomjerati i ukopani su kako bi im otvori bili pristupačniji.

Palača u Knososu (2000.-1300. pr. Kr.) je najveća od sačuvanih minojskih utvrđenih središta. Četiri krila su raspoređena oko središnjeg trga, sadrži kraljevska dvorišta, radionice, svetišta, skladišta, dvoranu s prijestoljem i prostoriju za bankete[6]. Oko velikog pravokutnog centralnog trga grupiraju se brojne (oko njih 200) prostorije za reprezentaciju, stanovanje, magazini, radionice i stubišta. Palača je imala mnoštvo zgrada koje su građene u više razina povezivanih stubama. Rasporedom prostorija, nizom trijemova i stuba unutrašnji se prostori otvaraju i medusobno povezuju. Zanimljiv je pravokutni raspored prostora u kojemu je kretanje dosta zamršeno, uvijek određeno pravim kutom. U nacrtu nema logičnog rasporeda ni sklada, te je palača poistovjećivana s labirintom (od labrys = sjekira, jer je u njoj na zidovima naslikano mnoštvo dvosjeklih sjekira, simbola minojske kulture) postalo sinonim za zamršenu zgradu u kojoj se čovjek ne može snaći ili se može lako izgubiti.

Gospođe u plavom, freska iz ženske palače.

Stubište i gornje prostorije su podignuti na kretskim stupovima i na kružnim arhitravima, vodoravnim kamenim gredama (obojanim u crvenu boju). Neobični su po tome što se sužavaju pri dnu, čime im se remeti stabilnost (što govori o neznanju graditelja), no to je ublaženo njihovim kapitelom (obojanim u crno) koji je izrazito širok (što govori o zrelosti graditelja). Vjeruje se da je graditelj palače (po mitu to je bio sam Dedal) želio stvoriti dojam kako su gornji dijelovi palače nošeni čarolijom. U palači su čak postojale i polu-prozirne pregrade od jako istanjenog kamena – obrada stakla još nije bila poznata.

Kako je u palači bila provedena kanalizacija, u dvoranama su imali kupatila i tekuću vodu. Postojale su i dvorane za borilačke vještine i sportske aktivnosti.

Megaron je najreprezentativnija prostorija vladareva doma, to je tip prostora iz ovog perioda, a iz njega se kasnije razvio grčki hram. Potpuno razvijeni tip megarona ima trijem (2 stupa), ulazi se kroz 3 ulaza u predvorje, a iz predvorja kroz vrata u četverokutni megaron usred kojeg je ognjište okruženo s 4 stuba koji nose konstrukciju krova. Pogled na kraljev i kraljičin megaron nam govori kako im je prioritet bio privatan i lagodan život. Njihove šarolike freske odaju jednu radošću ispunjenu dekorativnu umjetnost.

Princ od ljiljana, 2,2 m, štuko reljef na kraju ceremonijalnog hodnika kojega je obnovio Gilliéron, je prema vjerovanju Arthura Evansa bio svećenik-kralj koji nosi krunu od paunova perja i ogrlicu od ljiljana kako vodi životinju (nepoznatu) na žrtvovanje.
Knos video.

Slikarstvo Knosa[uredi VE | uredi]

Zidovi reprezentativnih prostorija Knosa ukrašeni su štukaturama, reljefima i freskama. Na njima su raznovrsni biljni (ljiljani, palme) i životinjski motivi (dupini, bikovi, grifoni), ali i ljudski likovi u realističkim i fantastičnim prizorima (Igra s bikom, Parižanka, Princ od ljiljana, Nosač vaze, Skupljačica šafrana, Gospođe u plavom). Freska „Gospođe u plavom“, otkrivena u ženskom dijelu palače, prikazuje ženske likove kako se zabavljaju u punom sjaju ljepote i šarma. Obučene su u široke zvonaste suknje, stegnute u struku, a bijele grudi su im obnažene. Odjeća im je od gotovo prozirne tkanine, oči su im krupne, bademaste, predstavljene en face, usne su im crvene, a kosa crna s uvojcima koji padaju na čelo, vrat i ramena. Po izgledu, odjeći i nakitu, pretpostavlja se kako je riječ o plemkinjama.

Razvoj slikarstva na vazama U Knosu počinje u ranom minojskom razdoblju. Otkriće lončarskog kola pomoglo je da se lakše izvode različiti oblici, a i bojena dekoracija se mogla nanijeti s više nijansi i vještine. Vaze palas stila, ponekad nazivane i „vaze dvorskog stila”, povezuju se za obnovu palače u Knos oko 1550. pr. Kr., i za razliku od Kamares stila, koje su uglavnom vezane za Fest, vaze stila palas su značajne po broju, raznovrsnosti i ljepoti oblika i dekoracija.

Izvori[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Knos.
  1. 1,0 1,1 1,2 Knos, on-line izdanje Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Pristupljeno 27. listopada 2016.
  2. Todd Whitelaw, Beyond the palace: A century of investigation at Europe's oldest city, Bulletin of the Institute of Classical Studies: 223., 2000., str. 226.
  3. Knos(os), Proleksis enciklopedija, 22. lipnja 2012. Pristupljeno 27. listopada 2016.
  4. Miroslav Bartulović, Knosos, drevni Grčki grad, bio je puno veći nego što se dosad mislilo, 19. siječnja 2016. Pristupljeno 27. listopada 2016.
  5. (1996) The Making of the Cretan Landscape, str. str. 94., 104., Manchester University Press. ISBN 0-7190-3646-1
  6. Arheološko nlazište Knos, Ministarstvo kulture i sporta Grčke 2012. (engl.) Pristupljeno 27. listopada 2016.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Koordinate: 35°17′53″ N 25°9′47″ E