Svetojeronimska kriza
Svetojeronimska kriza odnosno Svetojeronimska afera bila je političko-diplomatsko-crkvena kriza koje je izbila u svezi s imenom zavoda sv. Jeronima, ustanove koja je stoljećima okupljala svećenike iz redova Hrvata i prostora gdje Hrvati žive od starine. Kriza je izbila 1901. godine.[1]
Posrijedi je bila promjena zastarjelog imena, "ilirskog" u "hrvatski", odnosno iz Ilirski zavod sv. Jeronima u Hrvatski zavod sv. Jeronima.[1]
Tijek događaja[uredi | uredi kôd]
Apostolskim pismom Slavorum gentem 1. kolovoza 1901. papa Lav XIII. nazvao je Zavod imenom Collegium Hieronymianum pro Croatica Gente (Svetojeronimski zavod za hrvatski narod).
Izrazu "pro chroatia gente" u nazivu oštro su se usprotivili Talijani, Austrijanci, Mađari, pa čak i Crnogorci, jer Hrvati nisu imali svoje vanjski suverene države, izraz "chroaticum" u starom nazivu tumačili su kao zemljopisni pojam, pa kao što su svojatali hrvatski teritorij, svojatali su i "Collegium Chroaticum".
Hrvatske su interese branili samo Sveta stolica i papa Lav XIII. Sve ostale europske države manje ili više protivile su se imena Zavoda. Uz Italiju, Englesku, Francusku, Rusiju, Srbiju i nešto manje Austro-Ugarsku, Crna Gora je izričito tražila vraćanje starog naziva ili dodavanje, uz hrvatski, i srpskog prefiksa, premda je u Crnoj Gori, za razliku od Hrvatske, gdje su stoljećima bili sinonimi za hrvatstvo, izrazi »ilirski«, »ilirstvo« ili »Ilirik«, gotovo u cijelosti poistovjećuju isključivo s Albancima i njihovom poviješću.[1]
Neki su povjesničari za neuspjeh pokušaja promjene imena tendenciozno i površno krivili ondašnjeg barskog nadbiskupa Šimuna Milinovića i onda u potpunosti marginalizirane katolike i Hrvate Barske nadbiskupije. Dokaz tomu su vrlo nepovoljne povijesne okolnosti hrvatskom narodu u ono vrijeme. Dapače, upravo plijeni hrabrost i dosljednost hrvatskih biskupa koji se zbog dnevno-političkih interesa velikih sila nisu željeli odreći jedine biskupije (i vjernog joj puka) koja se u tom trenutku nije nalazila pod vrhovništvom Beča. Tako je središte pozornosti pala baš Barska nadbiskupija. Na žalost, Hrvatski zavod sv. Jeronima je danas ostao jedina drevna ustanova u kojoj su, makar i formalno, zastupljeni Hrvati i katolici Barske nadbiskupije.[1]
Za rješenje ove krize angažirao se je i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler (1881. – 1918.), koji je za razjašnjenje ovog teškog problema kontaktirao je sa Svetom Stolicom.[2]
Ova je kriza bila pogodila odnose crnogorskog dvora i Barske nadbiskupije. Promjena imena ovog zavoda crnogorskim je državnim interesa bila problematična, jer je papskom bulom Barska nadbiskupija svrstana u hrvatske biskupije. Ova je afera zapravo bila političke naravi. Zbog toga je crnogorski knez sumnjao u odanost nadbiskupa Šimuna Milinovića,[3] što dodatno potvrđuje neutemeljenost optužaba na račun nadbiskupa Milinovića da je kriv za neuspjeh promjene imena.[1] Uslijedili su dugi diplomatski pregovori. U njih su se uključile i još neke europske države.[3]
Popuštanje diplomatskom pritisku[uredi | uredi kôd]
Na koncu je papinska kurija odlučila vratiti prijašnji naziv Zavodu, zbog čega su hrvatski biskupi bili iznimno nezadovoljni.[3] Povoljnom rješenju za crnogorski dvor mnogo je pridonio Lujo Vojnović.
Zbog svih tih diplomatskih intervencija protiv osnivanja Zavoda i poglavito protiv njegova naziva; 7. ožujka 1902. promijenjeno mu je ime u Collegium Hieronymianum Illyricorum (Jeronimski zavod Ilirâ).
Vraćanje hrvatskog imena[uredi | uredi kôd]
Rješenje ove afere dogodilo se 1971., kad je papa Ilirskom zavodu sv. Jeronima u Rimu dao ne samo hrvatski nego i papinski naslov.[2] Odredbom pape bl. Pavla VI. od 22. srpnja 1971. Zavod nosi ime Pontificium Collegium Chroaticum Sancti Hieronymi (Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima), što je priznala i talijanska država dekretom Predsjednika Republike 11. listopada 1982. Glavna zasluga za to pripada tadašnjem rektoru Zavoda Đuri Kokši.
Prema tvrdnjama upućenih, za tu promjenu imena iz Papinski ilirski zavod u Papinski hrvatski zavod je sa svjetovne strane zaslužan dr. Vjekoslav Cvrlje, jer se osobno založio kod Tita te uspio dobiti njegov pristanak za preimenovanje ustanove.[4]
Bibliografija[uredi | uredi kôd]
- Strecha, Mario. "Collegium hyeronymianum pro croatica gente" - Svetojeronimska afera, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 28, 1995.
Izvori[uredi | uredi kôd]
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
- ↑ a b c d e Vladimir Marvučić: Hrvati u Baru - "ostaci ostataka", Hrvatska revija br.2/2007.
- ↑ a b U Sarajevu započeo s radom znanstveni simpozij u povodu 80. obljetnice smrti prvog vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera. Izlaganje Mr. Tome Kneževića, KTA BK BiH, Sarajevo, 21. rujna 1998. Pristupljeno 14. lipnja 2016.
- ↑ a b c (crnogorski) Ivan Jovović: Šimun Milinović, nadbiskup barski (1886-1910), MATICA, Matica crnogorska, proljeće 2012.
- ↑ Slobodna Dalmacija Kako sam Tita doveo papi, 12. travnja 2005.