Prijeđi na sadržaj

Augustin Augustinović

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Tin Tinović)
otac
Augustin Augustinović
O.F.M.
CrkvaKatolička Crkva
Redovi
Ređenje9. studenog 1941.
Osobni detalji
Rođen20. ožujka 1917.
Skakava Gornja
Umro24. srpnja 1998.
Carrizal
NacionalnostHrvat
RoditeljiFranjo i Janja (rođ. Matijević)

Augustin Augustinović (Skakava Gornja, 20. ožujka 1917.Carrizal, 24. srpnja 1998.) bio je hrvatski katolički svećenik iz reda franjevaca, publicist i bibličar.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Bio je sin Franje i Janje (rođ. Matijević), a kršten je imenom Anto. Osnovnu je školu završio u Bukoviku (1924.1928.), a klasičnu gimnaziju u Visokom (1928.1937.). Filozofsko-teološki studij završio je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1937.1939.) te Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1939.1942.).[1]

Za svećenika je zaređen 9. studenog 1941.[2] Na sveučilištu Antonianum u Rimu stekao je magisterij (1943.) i doktorat (1945.). Doktorirao je tezom „Critica determinismi joannei”. Na rimskomu Papinskom biblijskom institutu završio je specijalistički biblijski studij (1945.1947.) te je postigao licencijat iz Svetog pisma.[1]

Predavao je na Franjevačkom biblijskom institutu u Jeruzalemu (1947.1952.). Godine 1952. odlazi u Venezuelu gdje je djelovao kao misionar u mjestima Capaya (1952.–1955.), Caucagua (1955.–1969.) i Carrizal (od 1969).[1]

Potpisivao se i pseudonimima Tin Tinović i Toni Tinov. Objavljivao je pjesme, teološke članke i biblijske studije[1]

Umro je u Carrizalu 24. srpnja 1998. godine. Godine 2003. tadašnji biskup Ovidio Perez Morales je pokrenuo službeni postupak za njegovo proglašenje blaženim. Tom prigodom otvoren je fra Augustinov grob i tijelo mu je prenešeno u crkvu San Juan Bautista.[2]

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • „Critica »determinismi« joannei” (Jeruzalem, 1947.)
  • „Catalogus librorum in deposito officinae librariae Terrae Sanctae existentium” (Jeruzalem, 1947.)
  • „Gerico e dintorni” (Jeruzaem, 1951.)
  • „Lineas Biblicas del Movimento de Cursillos” (Salamanca, 1970.)
  • „El Khader« e il Profeta Elia” (Jeruzalem, 1971.)
  • „Tentaciones de1 cristiano de hoy” (Caracas, 1972.)
  • „Vivencia de la Iglesia comunidad” (Salamanca, 1972.)
  • „Jesus y la política” (Caracas, 1973.)
  • „El hombre roto” (Caracas, 1974.)
  • „Notas sobre el pentecostalismo católico” (Caracas, 1974.)
  • „Nuestro Mesías” (Caracas, 1974.)
  • „Yo creo en el carisma” (Caracas, 1974.)
  • „La mujer como problema” (Caracas, 1975.)
  • „La mujer en el proceso de liberación” (Caracas, 1975.)
  • „Fermento de Evangelio” (Caracas, 1976.)
  • „Los homosexuales en la Biblia” (Caracas, 1977.)
  • „El ocultismo en la Biblia” (Caracas, 1977.)
  • „El Niño en la Biblia” (Caracas, 1978.)
  • „Puebla y la religiosidad popular” (Caracas, 1979.)[1]
  • „Povijest Isusova” (I-II, Sarajevo, 1984)
  • „Od obale do obale” (Sarajevo, 2004)
  • „Priče iz doline” (Livno, 1997).[2]

Počasti

[uredi | uredi kôd]
  • Prva nagrada na natječaju časopisa „Trípode” za knjigu „El hombre roto”.[1]
  • Muzej s osobnim stvarima u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (2005.).[2]

Izvori

[uredi | uredi kôd]

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Članci

[uredi | uredi kôd]
  • Kovačić, Anto Slavko; Vaupotić, Miroslav. 1983. Augustinović, Augustin. Hrvatski biografski leksikon. Zagreb. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  • Topić, Slavko. 2017. Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.). Bosna Srebrena (časopis). Franjevačka teologija Sarajevo. Sarajevo. (1)