Tonzura

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Biskup Prospero Caffarelli 1473. godine, s tonzurom

Tonzura ili podstrig je običaj brijanja kose na tjemenu koji je uveden za svećeničke redove oko 400. godine, a ukinut 1972. godine[1] motuproprijem Ministeria quaedam pape Pavla VI..

Tonzura u kršćanstvu[uredi VE | uredi]

U kršćanstvu je uveden 400., a ukinut 1972. godine. Bio je to sveti obred po kojemu se laiku strigla kosa, davalo mu se kleričko odijelo i tako je uvođen u klerički stalež. Samim podstrigom nije se davala nikakva vlast i nije bila nikakvi crkveni red. Bbiskup ju je podjeljivao prije primanja manjeg reda. Da bi mogao primiti podstrig, morao je biti krizman, poznavati osnove vjere i znati čitati i pisati. Dobna granica bila je barem 14 godina života da bi uopće mogao primiti beneficij.[2]

Okruglo se ošišati odnosno izbrijati izvana je označavalo obreda podjeljiva­nja tonzure. Kao vjerski običaj na Istoku postojao je i prije Krista i značio je odricanje od svijeta. U kršćanstvu je podstrig nastao je najprije među monasima, potom među klericima na Istoku u 5. stoljeću, nakon čega se širi na Zapad. Sljedećeg stoljeća crkveni zakoni reguliraju tonzuru, koja je odijeljena od primanja svetih redova. Od Tridentskog sabora klerici su oni muškarci koji su u posebnom litur­gijskom obredu primili prvu tonzuru i ona je dijelila Kristove vjernike na klerike i laike. Disciplina je ostala do motuproprija Pavla VI. Ministeria quaedam od 15. ko­lovoza 1972. godine, kojom je određeno da se ona više ne podjeljuje.[3]

Slični običaji u drugim religijama[uredi VE | uredi]

Kosu s glave briju i danas budistički i hinduistički svećenici. U islamu je običaj da hodočasnici (hadžije) po povratku s hadža obriju glavu.[4]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=f19kWRB1&keyword=tonzura
  2. Franjevci Split: Zbornik radova Jure Brkan: Gubitak kleričkog staleža (kan. 290, 1° i 2°), str. 169
  3. Franjevci Split: Zbornik radova Jure Brkan: Gubitak kleričkog staleža (kan. 290, 1° i 2°), str. 170-171
  4. ikc-berlin.de, pristupljeno 16. srpnja 2011.