Unutarnji Sunčev sustav

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Orerij koji prikazuje kreteanje četiriju unutarnjih planeta. Male kugle pokazuju položaj svakog planeta na svaki julijanski dan, počevši od 6. srpnja 2018. (afel) i završavajući s 3. siječnjem 2019. (perihel).
Glavni planetoidni pojas ili asteroidni pojas (prikazan bijelim točkicama) nalazi se između putanja Marsa i Jupitera.

Unutarnji Sunčev sustav je dio Sunčeva sustava koji obuhvaća četiri terestrička planeta najbliža Suncu i asteroidni pojas,[1] dok je iza Glavnog asteroidnog pojasa vanjski Sunčev sustav u kojemu su četiri velika planeta.[2] Objekti unutarnjeg Sunčeva sustava većinom se sastoje od stijena,[3] kolektivnog imena za sastojke visokih tališta, poput silikata, željeza, nikla, koji ostaju krutinama pod skoro svim uvjetima u protoplanetnoj maglici.[4] Ti planeti imaju guste, kamenite sastave, posjeduju malo ili nijedan mjesec i bez prstenastih sustava. Zbog visokih vrelišta, samo su kovine i silikati mogli opstati u krutom obliku u vrućem unutarnjem Sunčevom sustavu, blizu Sunca, te su od njih nastali kameni planeti Merkur, Venera, Zemlja i Mars. Zato što su metalni elementi činili tek mali udio Sunčeve maglice, terestrički planeti nisu mogli narasti vrlo veliki. Tri od četiri unutarnja planeta (Venera, Zemlja i Mars) imaju atmosferu dovoljno snažnu da stvaraju vremenske prilike; svi imaju kratere i tektonske površinske značajke poput dolina i vulkana. Na čvrstoj se površini geološkim procesima razvila sekundarna atmosfera od pretežnog ugljikova dioksida (Venera i Mars) i tercijarna atmosfera Zemlje od dušika i kisika.[5] Pojam unutarnji planet ne treba miješati sa donjim planetom, koji označava one planete koji su bliže Suncu nego što je Zemlja (tj. Merkur i Venera).

Polumjer cijelog područja unutarnje Sunčevog sustava manji je od udaljenosti između orbita Jupitera i Saturna. Unutarnji je Sunčev sustav također unutar crte smrzavanja, koja je manje od 5 AJ daleko (oko 700 milijuna km) od Sunca.[6]

Međuplanetni medij je dom barem dviju diskolikih regija kozmičke prašine u Sunčevom sustavu, od kojih je jedna u unutarnjem Sunčevom sustavu. Međuplanetni oblak prašine uzrokom je zodijačkog svjetla. Najvjerojatnije je nastao srazovima unutar asteroidnog pojasa uslijed gravitacijskog međudjelovanja s planetima.[7] Druga se prostire od 10 do 40 AJ i nalazi se u vanjskom Sunčevom sustavu u Kuiperovu pojasu.[8][9]

Položaj Sunčeva sustava u Kumovoj slami vrlo je bitan za razvitak života na planetima i ostalim tijelima Sunčevog sustava, osobito unutarnjeg. Sunčev sustav u Kumovoj slami kruži u orbiti bliskoj kružnoj, a orbite blizu Sunca približno su iste brzine kao spiralni kraci Kumove slame.[10][11] Zato Sunce rijetko prolazi kroz spiralne krake. Spiralni krakovi su dom daleko većoj koncentraciji supernova, gravitacijskih nestabilnosti i radijacije koji bi mogli ometati Sunčev sustav. Zato što nije u njima, to je Zemlji dalo duga razdoblja stabilnosti za život čime se on mogao razviti.[10]

Za Oortov oblak u vanjskom Sunčevom sustavu se misli da se sastoji od kometa koje je iz unutarnjeg Sunčevog sustava izbacilo gravitacijsko međudjelovanje s vanjskim planetima.[12][13] Prema nekim procjenama, vjeruje se da Oortov oblak sadrži i do 12 milijardi kometa koji samo čekaju da se strmoglave u unutarnji Sunčev sustav.[14] Vrlo je bitno što se Sunce ne nalazi blizu galaktičkog središta Kumove slame. Bliže središtu, gravitacijska povlačenja obližnjih zvijezda mogla bi perturbirati tijela u Oortovom oblaku te poslati mnoge komete u unutarnji Sunčev sustav, iz čega mogu proizaći sudari s moguće katastrofalnim implikacijama na život na Zemlji. Intenzivna radijacija galaktičkog središta također bi mogla interferirati s razvitkom složenijeg života.[10] Kada komet uđe u unutarnji Sunčev sustav, približivši se dovoljno Suncu stvara se uvjet da zaleđena površina kometa sublimira i ionizira čime nastaje kometna koma: dugi rep plina i prašine, vidljiv sa Zemlje golim okom.

Glavni planetoidni pojas nalazi se u području između Marsa i Jupitera sadrži planetoide i meteoroide, mala čvrsta tijela građena od stijena i metala. Ta se tijela razvijaju sudarno, a gibaju se oko Sunca istim smjerom kao i planeti, ali su im staze izduženije, zbog čega neki odlaze dalje od Saturna ili se približavaju Suncu bliže od Merkura. Zbog intenzivna praćenja i poboljšanja mjernih metoda, u novije se doba otkriva mnogo planetoida i meteoroida koji prolaze pokraj Zemlje.[5] Asteroidi, osim onih najvećih, klasificirani su kao mala tijela Sunčevog sustava i sastoje se uglavnom od vatrostalnih kamenih i metalnih minerala s nešto leda.[15] [16] Veličine su od nekoliko metara do stotina kilometara. Asteroidi manji od metra obično se nazivaju meteoroidi i mikrometeoroidi (veličine zrna), ovisno o različitim, pomalo proizvoljnim definicijama. Asteroidni pojas zauzima orbitu između Marsa i Jupitera, između 2,3 and 3,3  AJ od Sunca. Smatra se da su to ostaci iz formacije Sunčevog sustava koji se nisu uspjeli stopiti zbog gravitacijske interferencije Jupitera.[17] Asteroidni pojas sadrži desetke tisuća, možda i milijune objekata promjera više od jednog kilometra.[18] Unatoč tome, ukupna masa asteroidnog pojasa vjerojatno neće biti veća od tisućine mase Zemlje.[19]

Unutarnji Sunčev sustav također sadrži asteroide blizu Zemlje čija se putanja križa s orbitama unutarnjih planeta.[20] Neki od njih su potencijalno opasni objekti.


Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Inner Solar System (eng.). NASA Science (Planets) Arhivirano s izvorne stranice 11. svibnja 2009., pristupljeno 9. svibnja 2009.
  2. The Solar System (eng.). Nine Planets pristupljeno 15. veljače 2007.
  3. (prosinca 1995) "Comparative models of Uranus and Neptune". Planetary and Space Science 43 (12): 1517–1522 (eng.)
  4. (veljače 2000)"Further investigations of random models of Uranus and Neptune". Planetary and Space Science 48 (2–3): 143–151 (eng.)
  5. 5,0 5,1 "Sunčev sustav | Hrvatska enciklopedija" pristupljeno 8. lipnja 2020.
  6. Frost line or snow line or ice line in the solar system (eng.). Astronoo pristupljeno 28. studenoga 2017.
  7. Long-term Evolution of the Zodiacal Cloud (eng.) (1998) Arhivirano s izvorne stranice 29. rujna 2006., pristupljeno 3. veljače 2007.
  8. ESA scientist discovers a way to shortlist stars that might have planets (eng.). ESA Science and Technology (2003) pristupljeno 3. veljače 2007.
  9. Landgraf, M. (svibnja 2002). "Origins of Solar System Dust beyond Jupiter". The Astronomical Journal 123 (5): 2857–2861 (eng.) pristupljeno 9. veljače 2007.
  10. 10,0 10,1 10,2 Leslie Mullen (18. svibnja 2001.). Galactic Habitable Zones. Astrobiology Magazine pristupljeno 24. travnja 2015.
  11. O. Gerhard (2011). "Pattern speeds in the Milky Way". Mem. S.A.It. Suppl. 18
  12. (2001) "Rapid collisional evolution of comets during the formation of the Oort cloud". Nature 409 (6820): 589–591 (eng.)
  13. Bill Arnett (2006). The Kuiper Belt and the Oort Cloud (eng.). Nine Planets pristupljeno 23. lipnja 2006.
  14. "phobos -> svemir -> suncev sustav -> kometi" pristupljeno 8. lipnja 2020.
  15. IAU Planet Definition Committee. International Astronomical Union (2006) Arhivirano s izvorne stranice 3. lipnja 2009., pristupljeno 1. ožujka 2009.
  16. Are Kuiper Belt Objects asteroids? Are large Kuiper Belt Objects planets?. Cornell University Arhivirano s izvorne stranice 3. siječnja 2009., pristupljeno 1. ožujka 2009.
  17. Petit, J.-M. (2001). "The Primordial Excitation and Clearing of the Asteroid Belt". Icarus 153 (2): 338–347 pristupljeno 22. ožujka 2007.
  18. New study reveals twice as many asteroids as previously believed. ESA (2002) pristupljeno 23. lipnja 2006.
  19. Krasinsky (srpnja 2002). "Hidden Mass in the Asteroid Belt". Icarus 158 (1): 98–105
  20. (siječnja 2002)"Origin and Evolution of Near-Earth Objects". Asteroids III: 409–422 (eng.)