Vrsarska grofovija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Vrsarska grofovija je bila autonoman feudalni imunitet u Hrvatskoj. Sjedište joj je bilo u Vrsaru u Vrsarskom kaštelu.[1] Bila je odijeljena i od mletačke i od austrijske teritorijalne jurisdikcije. Zbog zemljopisne blizine bila je bliža mletačkomu svijetu nego kao što je to bilo s Pazinskom grofovijom koja je bila bliža austrijskim odrednicama društvenog razvitka.[2]

Rat Cambraiske lige mnogo je pogodio ovaj kraj. Premda su borbe uglavnom zaobišle ovaj kraj, posljedice su bile pad mletačkih težnja za širenjem po sjevernoj Istri i po nemletačkim feudalnim imunitetima kao što je bila Vrsarska grofovija. Padom Bosne dolazi do povremenih osmanskih upada, a u neposredno zaleđe Vrsara (Fuškulin, Dračevac, Mugeba) doselilo je hrvatsko stanovništvo koje se sukobilo sa starosjediocima. Uskočki rat pogodio je grofoviju u vidu izgubljene dobiti, jer naselje Vrsar nije pretrpilo razaranja, pljačkanje ili štetu, ali je danak uzela posredna šteta jer su uskoci napadali i pljačkali brodove pred obalama Vrsara. Nije bilo upada ni mletačke ni austrijske vojske. Tada je cvalo krijumčarenje žitom u vodama pred Vrsarom, što su Mlečani htjeli spriječiti pa su naložili providuru neka patrolira brodovima u vrsarskom pomorju. Nakon rata uslijedila je velika epidemija kuge 1631. godine koja je ugrozila trgovinu vrsarskim kamenom s Mlecima. Dok je ostatak Istre trpio demografske gubitke zbog ratova i epidemija, Vrsar je bio prenapučen, Vrsarština je imala intenzivnu imigraciju, pa su donijeli propise radi destimuliranja i ograničavanja rasta stanovništva. Nehigijenski uvjeti života u Poreču prisilile su da je sjemenište Porečke biskupije 1660. godine preseljeno u Vrsar. Djelovalo je u sklopu napuštenog opatijskoga zdanja Svete Marije. Porečki biskup Aleksandar Adelasio 1675. održao je dijecezansku sinodu u Vrsaru. Sinodalne odluke objavio je u 24 poglavlja. Svećenicima u hrvatskim župama preporučivao je uredno održavanje i uporabu u bogoslužju šćaveta, hrvatskih liturgijskih knjiga.[2]

Vrsarska grofovija u drugoj polovici XVIII. stoljeća bila je osobita po tome što je bila jedini preostao vremeniti feud porečkoga biskupa. U XVII. i XVIII. stoljeću to su obilato koristili sveprisutni razbojnici koji su se iz Poreštine sklanjali u Vrsar, a crkvene su vlasti to pokušavale riješiti ediktima u kojima je za laika koji bi pružio utočište zlikovcu kazna bila novčana globa i otpravljanje na galiju, a kleriku ekskomunikacija. Ovaj obalni feudalni imunitet bio je jedini uopće na kojemu Mlečani nikako nisu uspijevali uspostaviti svoju vlast, premda su u okolici svugdje bili mletački gradovi, komune i teritoriji. Mlečanima je to uspjelo 1778. ukinuvši crkvenu grofoviju porečkoga biskupa. Na ovaj su kraj protegnuli mletačke zakone o teritorijalnom ustroju. Sva prava koja su prije pripadala porečkom biskupu, prisvojili su sebi i podržavili svu biskupijsku imovinu u Vrsaru.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]