Baba Jaga

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ivan Biljibin: Baba Jaga, 1899.

Baba Jaga, Baba Roga, Ježi-babo ili Baba Zima u slavenskoj mitologiji vještica je, čarobnica ili šumski duh.

Etimologija[uredi VE | uredi]

Prvi dio Babina imena dolazi od riječi "baba" (izvorno dječje riječi) koja označava stariju ili udanu ženu nižeg društvenog statusa ili baku u većini slavenskih jezika. Drugi dio njezina imena umanjenica je slavenskog imena Jadwiga (inačice: Jaga, Jagusia, Jadzia itd.). Max Vasmer u svom Etimološkom rječniku ruskog jezika izvodi njezino ime od praslavenskog ęgа.

Karakteristike[uredi VE | uredi]

U ruskim je pričama Baba Jaga prikazana kao vještica koja leti zrakom u čarobnom kotlu, a svoje tragove briše metlom načinjenom od srebrne breze. Najčešće je zamišljana kao ružna starica ogromnih grudi, slijepa ili slabog vida. Bila je znana i kao starica s koštanom nogom.

Baba Jaga katkad je neprijatelj, a katkad pomoćnik. Postoje priče u kojima pomaže junacima u njihovim pothvatima, a postoje i priče u kojima otima djecu i prijeti da će ih pojesti. Smatra se opasnim tražiti njezinu pomoć; potrebna je odgovarajuća priprema te čistoća duha i ljubaznost.

U nekim bajkama, poput Pero Finista sokola, junak susreće ne jednu nego tri Babe Jage. One su najčešće dobronamjerne te savjetuju junaka ili mu daruju čarobne predmete i darove.

Mitologija[uredi VE | uredi]

Koliba na kokošjim nogama[uredi VE | uredi]

Nicholas Roerich: Koliba smrti (Изба смерти, 1905.

Baba Jaga živi u kolibi koja se kreće na kokošjim nogama. Ograda od ljudskih kosti i lubanja okružuje kolibu, a često nedostaje jedna na ogradi, a njezino bi mjesto trebala zauzeti junakova lubanja. Umjesto brave postavila je vilice oštrih zuba, kao ključ joj služi ljudska ruka. U nekim se pričama govori da se neće pokazati kućna vrata sve dok se ne izgovori čarobna fraza da se kuća okrene.

U nekim se pričama njezina kuća povezuje s trima jahačima: prvi je Dan, u bijelom te jaše bijelog upregnutog konja; drugi je Sunce, crveni jahač; treći je Noć, crni jahač. Brojne je nevidljive sluge služe izvan kuće. Objasnit će o jahačima ako je se upita, ali bi mogla ubiti posjetitelja koji bi ispitivao o slugama.

Prema nekim teorijama koliba na kokošjim nogama zapravo je interpretacija uobičajene konstrukcije nomadskih naroda u Sibiru o Uralu te Tunguziji, namijenjene čuvanju zaliha od životinja tijekom odsutnosti. Koliba bez vrata ili prozora postavila bi se na visoke potpornje od drveća te su sličili na kokošje noge. Sličnu ali manju konstrukciju rabili su sibirski pogani za figure svojih bogova koje su jedva stale u kuću, baš kao što se i u bajkama opisuje da se Baba Jaga proteže kroz cijelu unutrašnjost kolibe. Prema nekim izvorima[1] stari su Slaveni imali pogrebnu tradiciju kremiranja u sličnim kolibama.

Vladimir Propp[2] smatra[3] da je koliba ostatak zoomorfne tvorevine za inicijaciju gdje bi neofite simbolički pojelo čudovište, a potom bi ponovo oživjeli kao odrasli.

U poljskom folkloru koliba ima samo jednu kokošju nogu.

Vasilisa[uredi VE | uredi]

Vasilisa Lijepa poslana je u posjet Babi Jagi koja ju je zarobila. No, Babine su sluge - mačka, pas, vrata i stablo - pomogle Vasilisi da pobjegne jer je bila dobra prema njima. Na kraju priče, Baba Jaga pretvorena je u vranu. U sličnoj su bajci Smrt besmrtnog Koščeja kraljeviću Ivanu protiv Babe Jage pomogle životinje koje je poštedio.

U drugoj inačici priče[4], Vasilisi su dana tri nemoguća zadatka koja rješava s pomoću čarobne lutke koju joj je bila dala njezina majka.

Baba Jaga u suvremenoj književnosti[uredi VE | uredi]

Lik Babe Jage često koriste autori modernih ruskih bajki i od kraja 20. stoljeća u djelima ruske fantastike. Između ostalih Andrej Beljanin u serijalu knjiga "Tajne službe Cara Goroha". Djetinstvo i mladost Babe Jage su prvi put opisane u romanu A. Aliverdijeva "Lukomorie".

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Ефименко П. П., Третьяков П. Н. Курганный могильник у с. Боршева. МИА, № 8. М.; Л., 1948, рис. 37-42.
  2. Vladimir Jakovljevič Propp: Morfologija bajke; Beograd, 1982.
  3. Vladimir Jakovljevič Propp: Historijski korijeni bajke; Sarajevo, 1990.
  4. Aleksandar Afanazijev: Народные русские сказки; 4. svezak, 1862.