Biser

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Biseri su tvrdo strano tijelo od sedefa koje nastaje u određenim vrstama mekušaca.

Kulturno značenje[uredi VE | uredi]

2012. su istraživači u jednom 7.000 godina starom grobu u Emiratu Umm al-Quwain (Ujedinjeni Arapski Emirati) otkrili bisere, šta znači da su stanovnici Arapskog poluotoka već za vrijeme ranog neolitika ronili i vadili školjke, 2.500 godina ranije nego šta se do tada pretpostavljalo. Prve predaje u kojima se spominju biseri potječu iz kineske Knjige povijesti Shu Kinga iz 2206.godine pr. Kr. („...kralj Yu dobiše bisere kao danak rijeke Hwai...“)

U islamskim zemljama biseri simboliziraju djevičanstvo. Za kurdske mističare je biser :„ Embrij koji spava na dnu školjkine maternice.“ Kod starih rimljana i grka su biseri bili vrlo cijenjeni. Rimljani su preuzeli od grka ime Margarita šta je istovremeno bilo i ime za ljubavnicu. Čitav niz školjki je kasnije dobio dodatak latinskog naziva margaritifera, pojam koji je do danas sačuvan u imenu cvijeta Margareta. U većini kultura biser je imao i ima simbolički karakter. U Kini biseri simboliziraju bogatstvo, mudrost i dostojanstvo, u Japanu sreću, u Indiji bogatstvo djecom, u mnogim dijelovima svijeta suze. U arapskim kulturama se često žene uspoređuju s biserima, kao i dijelovi njihovog tijela npr. zubi. Osim toga se vjeruje da biseri djeluju afrodizijački , ali i da liječe Melankoliju i ludilo. U srednjem vijeku su biseri dobili sakralni karakter, predstavljali su ljubav prema bogu. U Novom zavjetu: „ Dvanaest vrata - dvanaest bisera: svaka od svoga bisera. A gradski trg - čisto zlato, kao prozirno staklo.“ (Otkrivenje). Zhvaljujući spominjanju bisera u Bibliji postali su neizostavni dio demonstracije moći kršćanskih vladara koji su ih koristili u sklopu brojne simbolike.

Margaritomantika se bavi gatanjem uz pomoć bisera. U 8. St. se pod arapskim utjecajem biseri počinju koristiti kao lijek. U Europi su biseri korišteni za izradu bisernog mlijeka, a „ aqua perlata“ se u srednjem vijeku sastojala od bisernog praha, octa, soka limuna, šećera i biljnih začina. Do 19.st.se biseri koriste u faramciji.[1]


Nastanak[uredi VE | uredi]

Japanski biseri

Kako biseri nastaju u prirodi nije potpuno jasno. Pretpostavljalo se da je zrnce pijeska koje prodire u unutrašnjost školjke uzročnik, teza koju ja znanost odbacila. Činjenica je da zrnce pijeska nema nikakvog utjecaja na promjene u unutrašnjosti školjke pošto je školjka naviknuta na život na morskom dnu.

Henry A. Hänni, profesor znanosti o dragom kamenju na Universitetu Basel i Jochen Schlüter, ravnatelj Mineraloškog Muzeja u Hamburgu pretpostavljaju da su za nastank bisera odgovorne ozlijede u tkivu plašta školjke. Na različite nezacijeljene ozlijede,npr.uzrokovane parazitima koji se ubuše u epitelno tkivo, reagira isto cistama. Kalcijev karbonat, materijal od kojeg se sastoje ljušture, taloži se sloj po sloj u cisti i tako nastaje biser. [2][3]

Sastav[uredi VE | uredi]

Biser ima kristaličnu strukturu i sastoji se, kao i ljuštura, od 80 do 92% kalcij karbonata (CaCO3) u njegovom primarnom obliku koji se zove argonit. Osim toga se sastoji od sekundarne forme kalcij karbonata, kalcita, te od vode. Kristali rastu u obliku pločica i slojevito su nanizani. Kad se biser u sredini prepolovi vide se slojevi koji izgledaju kao prstenovi stabla. Pločice su međusobno povezane organskom mješavinom bjelančevina i konhiolina. Na taj su način biseri nelomljivi i otporni na udarce. Sastavni dijelovi sedefa i bisera su identični, razlikuju se samo po količini sastavnih elemenata, sedef se npr. sastoji od više vode. Biseri su tvrđi i otporniji od sedefa. Tvrdoća bisera iznosi 2,5-4,5 na Mohsovoj ljestvici.

Sjaj bisera nastaje zbog refleksije i loma svjetla na kristalnim granicama kalcij karbonata i molekulama vode koje su to pohranjene. Sjaj je finiji što su slojevi tanji (interferencija). Biseri se nakon određenog vremena počinju sušiti, što uzrokuje promjenu organskih sastojaka i početak procesa starenja. Boja bisera (od bijelih preko žutih do roza i sivih ) ovisi o vrsti biserne školjke, životnom prostoru i temperaturi vode. Biseri se mogu izvan školjke bojati svim bojama, ali oni ne podnose vrućinu kao ni dodir s lužinama ili kiselinama.

Nazivi[uredi VE | uredi]

Internacionalno obavezujuća nomenklatura je preduvjet trgovini biserima. Aktualni kriteriji moraju biti opće poznati i prihvaćeni na tržištu i time obavezujući za serioznu kupnju i prodaju. Razlikuje se između prirodnih bisera, kultiviranih bisera s implatiranom jezgrom od sedefa ili implantantom od epitela, imitacije priordnih i kultiviranih bisera od kompozicijskih materijala kao npr. majorkinski biseri. Proces obrade mora bit registriran. Prirodnim biserima se smiju nazivati samo oni biseri koji su nastali u vodama, bez ljudske intervencije. Ti se biseri nazivaju „orijentalnim biserima“ ako su do 19. Stoljeća izvađeni u prezijskom zaljevu. U Europi su više stoljeća riječni biseri bili vrlo značajni i koristili su se za ukrašavanje nošnji i odora kao npr. odore koje su izložene u Carskoj riznici u Beču. Kultiviranim biserima se nazivaju biseri koji su nastali implantacijom i koji se uzgajaju na bisernim farmama. Nepravilno oblikovani biseri se nazivaju baroknim biserima. Biwa biseri su slatkovodni biseri koji se uzgajaju u Japanu, u Biwa jezeru. Jezgra epitela je izuzetno mekana imaju barokni (nepravilni) oblik. Zbog velikog zagađenja voda je rast sve lošiji. Button biseri su biseri čije je površina glatka i simetrična, ali koji nisu okrugli već eliptični. Takvi biseri mogu prirodno izrasti,ali i biti uzgojeni iz eliptično formirane jezgre. Mabe biseri su polubiseri u različitim oblicima i baroknog izgleda, mogu prirodno nastati ili biti rezultat implantacija okruglih, kockastih i drugih oblika. Keshi biseri su mali biseri koji mogu nastati u Akoya školjkama u kojima već raste jedan veliki biser.

Kultivirani biseri[uredi VE | uredi]

Skoro svi biseri koji se danas koriste za izradu nakita su kultivirani biseri. Transplantant je komadić plašta školjke, organa koji povezuje ljušture. Uzgojini biser raste nekoliko mjeseci ili godina. Ovisno o tome da li se uz transplantant stavlja i okrugla jezgra govori se o bezjezgrenim i jezgrenim uzgojenim biserima. Bezjezgreni biseri se pretežno uzgajaju u slatkovodnim školjkama bisernicama, u njihovom plaštu. Rezultirajući produkt je kineski slatkovodni uzgojeni biser. Biseri s okruglom jezgrom se uzgajaju u morskim kamenicama, rastu u gonadi školjke. Poznati jezgreni biseri su japanski biseri, bijeli i zlatni Južnomorski biseri i crni Tahiti biseri. U jednom plaštu se može uzgojiti do 40 bisera po ciklusu (u svakoj ljušturi 20), a u gonadi tek jedan, zbog toga su morski jezgreni biseri skuplji od bezjezgrenih slatkovodnih bisera.[4]

1913. je njemački zoolog Friedrich Alverdes otkrio da biseri nastaju implantacijom epitelnog tkiva u vezivno tkivo plašta školjke. Japanac Kokichi Mikimito je na početku 20-tih godina prošlog stoljeća kao prvi uspio donijeti okrugle bisere na tržište primjenjujući uzgojnu metodu Friedricha Alverdesa. Prije njega su na taj način uzgajala dva japanca, Tokichi Nishikawa i Tatsuhei Mise koji su tu uzgojnu metodu najverovatnije preuzeli od australijanca Williama Savilla- Kenta.

Uzgoj bisera je poznat već iz 5.st.p. Kr. U Kini su se uzgajali „ Buddha biseri“ u slatkovodnim školjkama ( Hyriopsis cumingii ). U školjku su se stavljale Buddha figurice od slonove kosti, gipsa ili olova koje su nakon određenog vremena dobile caklinu od sedefa. Švedski prirodoznanstvenik Carl von Linne je 1758. godine uspio staviti komadić srebrene žice u obliku slova T u Slikarsku školjku (Unio pictorum) da bi uzgojio okrugli biser. On je patentirao svoju metodu, ali pošto nije bilo praktične primjene, pao je patent u zaborav.

Implantantu treba oko dvije godine da se pretvori u biser. Često se dogodi da školjke ne prežive impantaciju ili odbace implantat. Samo u 30% školjki se impantat pretvori u biser. Samo 10% tih bisera su komercijalno uporabivi, 3% perfektno okrugli. Tek 0,5% imaju visoku kvalitetu oblika, boje, strukture i kakvoće površine i sjaja. Ovisno o vrsti školjki, mjestu i uvjetima uzgoja. Često raste u školjkama u kojima se nalaze implantati, nekoliko malenih bisera, takozvanih bisernih sjemena, sasvim prirodno. U školjkama može nekoliko puta narasti biser iz implantata.

Samo nekoliko vrsti školjki od 10.000 poznatih su u stanju oblikovati biser. Za uzgoj morskih bisera koriste se školjke Pinctada, za uzgoj slatkovodnih bisera školjke Hyriopsis. Biseri koje nije moguće prodati pulveriziraju se i koriste u kozmetici.[5]


Školjke bisernice[uredi VE | uredi]

Za uzgoj bisera u moru koriste se školjke Pinctada. Englesko ime pearl oyster se pogrešno prevodi kao biserna kamenica. Školjke bisernice nemaju nikakve veze sa delikatesnim školjkama Ostrea edulis ( europska kamenica) ili Crassostrea gigas (pazifičkom, japanskom kamenicom). Školjke u kojima se uzgajaju biseri:

  • Pinctada martensii (Dunker,1872.) Školjka je oko 8 cm velika i naziva se Akoya (japanisch: ako „mein Kind“ ya „zeigt die zuneigung“). Biseri ove školjke mogu biti 12mm veliki. U Japanu se koriste već preko 100 godina za uzgoj bisera, u Kini tek od 1980.
  • Pinctada maxima (Jameson,1901.) Ova je školjka posebno velika, može biti teška do 5 kg. Ovih školjki ima u istočnom Indijskom oceanu sve do zapadnog Pacifika. Biseri ove školjke mogu bit 20mm veliki.
  • Pteria penguin (Roeding,1798.) Pteria penguin je rasprostranjena u Crvenom moru, Perzijskom zaljevu, Indijskom oceanu i tropskom zapadnom Pacfiku. Ova se školjka naziva i crnom krilatom školjkom. U njoj se, kao i u Pinctada margaritifera, uzgajaju najpoznatiji crni biseri.
  • Pinctada margaritifera (Linnaeus,1758.) Ova je školjka rasprostranjena na sjevernoj obali Afrike, u Crvenom moru , u Perzijskom zajevu, Indijskom oceanu te u zapadnom i srednjem Pacifiku. Radi se o grupi školjki koje se međusobno razlikuju: Pinctada margaritifera cumingi tzv. Crnousta školjka bisernica, školjka koja je rasprostranjena u polinezijskom moru u kojoj se uzgaja Tahiti biser.
  • Pinctada radiata (Leach,1814.) prostranjena je u Perzijskom zaljevu, Crvenom moru i Indijskom ozeanu i od građnje Suezskog kanala čak i u Sredozemnom moru. Svi antički biseri potječu iz ove školjke bisernice. Kultiviranje i uzgoj ovih bisera je neznatan. Ali prorodni biseri ove školjke bisernice su još uvijek vrlo vrijedni.
  • Pincatada imbricata (Röding,1798.) ovu je školjku Kolumbus otkrio u Venecueli. Naziva se i Atlantičkom školjkom bisernicom jer je rasprostranjena u zapadnom Atlantiku ( Bermuda, Florida i sjever Južne Amerike ). Ovaj biser se ne kultivira i važi kao iskorijenjen.
  • Pinctada fucata (Gould, 1857.) bi mogla kao najvažnija školjka bisernica ući u povijest uzgoja bisera. S ovom školjkom je japanac Mikimoto započeo sa uzgojem bisera na početku 20.stoljeća i njima otvorio tržište za prodaju istih. Poznata je i pod imenoma Akoya – školjka ( Akoya oyster). Ime pinctada fucada nije znanstveno čvrsto. Prostranjena je u vodama oko Japana, Kine, Taiwana,te Vijetnama i Australije.
  • Pinctada mazatlanica (Hanley,1855.) se naziva i Lapaz – Bisernica. Najpoznatiji polubarokni biseri na svijetu koji ima oblik suze, La Peregrina, potječe iz ove školjke. Ova je školjka rasprostranjena od zapadne obale Mexika do Perua. Ona može narasti do 20 cm. Prirodni biseri mogu biti 10mm veliki, bijeli ili tamni.


.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. http://www.nakit.hr/biseri.php
  2. SSEF Pearls, Tutorial CD, 2002
  3. natur+kosmos 6/2007, Seite 56
  4. http://www.perlen-info.com/perlen-qualitaet.html
  5. http://www.nakit.hr/biseri.php

Poveznice[uredi VE | uredi]