Cyanobacteria

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Modrozelene alge
Oscillatoria sp
Oscillatoria sp
Status zaštite
Sistematika
Carstvo: Bacteria
Divizija: Cyanobacteria
Područje života
redovi

Za ostale porodice i rodove vidi tekst.

Cijanobakterije (lat. Cyanobacteria)[1] su prvi fotosintetski organizmi na zemlji, i dio su carstva bakterija.

Cijanobakterije su najstarija grupa fotoautotrofnih organizama. Odlikuju se primitivnom morfološkom i citološkom građom stanice. U bentosu žive kao jednostanični, kolonijalni ili višestanični oblici. Poznate su homocitne forme (građene od vegetativnih stanica) i heterocitne forme (uz vegetativne stanice prisutna i heterocista - krupnija stanica koje sadrže specifične tvari). Na površini trihoma (niti ili konca) mnogih cijanobakterija nalazi se sluzavi želatinozni omotač koji štiti alge od isušivanja, tako da one mogu živjeti i izvan vodene sredine na područjima koja su povremeno vlažna. Mnoge vrste žive na zidovima, stijenama, zemljištu, a veliki broj vrsta živi u slatkim vodama. Manji broj vrsta cijanobakterija živi u moru. U planktonu Jadrana su najčešće prisutne jednostanične modrozelene alge koje pripadaju pikoplanktonu, a razmnožavaju se diobom stanice. Kod kolonijalnih oblika način razmnožavanja je isti, ali nakon diobe ne dolazi do razdjeljivanja končastog tijela na fragmente.

Gotovo svi oblici imaju fotosintetske pigmente klorofil a i b, koji im daje modričasto-zelenu boju. Modrozelene alge su sveprisutne (nalazimo ih u moru, tlu, na vlažnim površinama, kori drveta; te u ekstremnim uvjetima: iznimno hladnom ili vrućem okolišu). U vodama koje su bogate organskim tvarima (manjim jezerima, barama) stvaraju guste prevlake što nazivamo cvjetanjem vode.

Cvjetanje vode[uredi VE | uredi]

Cvjetanje vode se događa u vodama koje su zagađene raznim organskim tvarima. Tijekom svog razmnožavanja, modrozelene alge troše puno kisika, a kada ga nestane dolazi do njihovog odumiranja i otpuštanja raznih otrova. Kada odumre velik broj modrozelenih algi, otpušta se velika količina otrova te može doći i do pomora lokalnog živog svijeta (riba, drugih životinja i biljaka).

Podjela[uredi VE | uredi]

Današnja podjela je na 6 redova, plus sedam porodica i znatan broj posebnih rodova

Uz ove redove postoje i porodice

i rodovi: Amphithrix, Anabaenella, Cladogirvanella, Conophyton, Crinalium, Dermocarpa, Diplocolon, Fremyella, Gardnerula, Hypheothrix, Leptobasis, Linckia, Nostocella, Pelagothrix, Prochlorococcus, Staurocladia, Symphyosiphon i Vesicophycus[2].

Kolonije cijanobakterija[uredi VE | uredi]

KOLONIJE CIJANOBAKTERIJA:

Iako su cijanobakterije jednostanični organizmi, njihove stanice mogu biti povezane zajedničkim sluzavim ovojem u kuglaste ili nitaste nakupine - KOLONIJE. Nitasti kolonijalni oblici mogu biti nerazgranati i razgranati, a zanimljivo je da su u njima susjedne stanice povezane plazmodezmijama. To su citoplazmatske niti koje prolaze kroz staničnu stijenku i osiguravaju kontinuitet među stanicama kao u višestaničnim organizmima. U nitastih su se kolonija, štoviše, diferencirale pojedine stanice koje se od ostalih razlikuju već svojim izgledom. Nazivaju se HETEROCISTE, a fiziološka im je odlika sposobnost i mogućnost iskorištavanja atmosferskog dušika za sintezu bjelančevina i nukleinskih kiselina.

GDJE NALAZIMO CIJANOBAKTERIJE:

Veliki broj cijanobakterija živi na brojnim i vrlo raznim staništima, većina u slatkim vodama , a samo nekoliko vrsta u moru. Neke žive na tlu i u tlu, na drugim autotrofnim organizmima te na površini stijena. Mogu živjeti u simbiozi sa gljivama u sastavu lišajeva te u simbiozi s biljkama nastanjujući njihove međustanične prostore. U vodama bogatim organskim tvarima intenzivno razmnožavanje cijanobakterija rezultati su goleme populacije. U slatkim vodama pojava se zove VODENI CVIJET. Zbog ugibanja i razgradnje stanice uz oslobađanje otrovnih tvari , toksina, cijanobakterijski pokrov može biti vrlo otrovan pa može prouzročiti pomor riba i ostalih organizama. Cijanobakterije sudjeluju u stvaranju SEDRE uzimanjem ugljikovog dioksida iz bikarbonata otopljenih u vodi, što rezultira taloženjem kalcijevog karbonata u njihovu sluzavom ovoju.

Izvori[uredi VE | uredi]