Douglas DC-9

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Douglas DC-9

Douglas i McDonnell Douglas
DC-3 · DC-6 · DC-8 · DC-9 · DC-10 · MD-80/MD-90 · MD-11

Iberia McDonnell Douglas DC-9-32 at Zurich Airport in May 1985.jpg
Iberia McDonnell Douglas DC-9-32 na zračnoj luci u Zurichu
Opći podaci
Tip Linijski putnički avion
Proizvođač Douglas Aircraft, McDonnell Douglas
Probni let 25. veljače 1965.
Uveden u uporabu 8. prosinca 1965.
Prvotni korisnik Northwest Airlines
ABX Air
Aserca Airlines
Aero California
Broj primjeraka 976
Portal: Zrakoplovstvo Airplane silhouette 45degree angle.svg
Pilotska kabina
JAT-ov DC-9 na slijetanju 1985. godine

McDonnell Douglas DC-9 (u početku poznat kao Douglas DC-9) je linijski putnički mlazni avion dizajniran za učestale, kratke letove. Proizveden je 1965. godine kada je i imao svoj prvi let. Izrađivan je sve do 1982. godine.

Dizajn i razvoj[uredi VE | uredi]

Douglas je pokrenuo razvojni projekt za DC-9 u travnju 1963. godine, namjeravajući izraditi zrakoplov kraćeg doleta kao pratilac njihovog četveromotornog DC-8[1]. Za razliku od konkurentnog i neznatno većeg Boeinga 727 koji je koristio onoliko komponenti s 707 koliko je bilo moguće, DC-9 je bio posve nov u dizajnu. DC-9 je prepoznatljiv po svoja dva Pratt & Whitney JT8D turbofen motora ugrađena na zadnji dio trupa, relativno malim ali efikasnim krilima i T-repnim površinama[1]. U većini konfiguracija putnička kabina DC-9 ima 5 redova (2+3) i ovisno o razmještaju klasa može povesti od 80 do 135 putnika.

Prvi DC-9 prototip imao je probni let u veljači 1965. godine[1] a drugi DC-9 poletio je nekoliko tjedana kasnije. Krajem te godine Delta Air Lines počinje redovne letove. Uz više preinaka, produživanja i redizajna zadnji DC-9 serije-50 svoj prvi let je imao 1974. DC-9 je doživio komercijalni uspjeh, izrađeno je 976 aviona a zadnji je iz tvornice izašao 1982. godine[1].

DC-9 je jedna od najduže korištenih zrakoplova. Njegova pouzdanosti i učinkovitost zadržala je dobru prodaju i njegovih kasnijih nasljednika. Jednan je od najuspješnijih mlaznih putničkih zrakoplova s ukupno više od 2.400 proizvedenih inačica što ga svrstava na treće mjesto odmah iza Airbusa A320 (preko 3.000 proizvedenih inačica) i Boeinga 737 (preko 5.000 proizvedenih inačica).

U 1980. godini DC-9 su naslijedili avioni MD-80 serije (izvorno nazvani DC-9-80). Avion je produženi model DC-9-50 s većom maksimalnom težinom uzlijetanja većim krilom, novim glavnim podvozjem i većim spremnicima za gorivo. Na MD-80 serije ugrađivane su razne inačice Pratt & Whitney JT8D turbofen motora s kojima je avion imao veći potisak od onog na DC-9.

Iz MD-80 serije se u ranim 1990.-tim razvija McDonnell Douglas MD-90 s još dužim trupom, EFIS opremljenom pilotskom kabinom (prvi put uvedena MD-88) i potpuno novim International Aero V2500 turbofen motorima. U odnosu na vrlo uspješnu MD-80 izrađen je relativno mali broj MD-90.

Konačna inačica DC-9 grupe bio je MD-95 koji je nakon spajanja McDonnell Douglasa i Boeinga 1997. godine, prije svoje prve isporuke, preimenovan u Boeing 717-200. Trup aviona i krila su vrlo slični onima na DC-9-30, ali je većina komponenti rađena od lakših, modernih materijala. Avion pogone dva Rolls-Royce BR715 turbofen motora.

Inačice[uredi VE | uredi]

DC-9-10: Najraniji je i najmanji DC-9 s dužinom od 31,8 m najvećom težinom od 37.000 kg. Ugrađivani su Pratt & Whitney JT8D-5 motori od 56 kN ili JT8D-7 motori s 62 kN. Ukupno je izrađeno 137 aviona. Modeli ove serije su -11, -12, -13, -14, -15,-15F-15RC. Prvi korisnik bila je Delta Air Lines.

DC-9-20: Dizajniran je prema zahtjevima SAS-a za mogućnost korištenja kraćih pista koristeći jače motore, poboljšana krila s inačice -30 u kombinaciji s kraćim trupom koji se koriste na inačici -10. Ukupno je izrađeno 20 aviona i svi su Model -21[2]. Jedan DC-9-21 (informacija od travnja 2008.) koristi se kao platforma za skakanje padobranaca na zračnoj luci u Perrisu, Kalifornija. U tu svrhu sa zrakoplova je maknuto zadnje stepenište[3].

DC-9-30: -S 662 aviona ovo je najproizvođenija serija. Prvi korisnik od veljače 1967. bio je Eastern Airlines. Na avionu je produžen trup za 4,5 m a raspon krila je uvećan za 0,9 m. Predkrilca su ugrađena uzduž cijele napadne ivice što je poboljšalo osobine uzlijetanja i slijetanja. Ukupna težina uzlijetanja iznosi 50.000 kg. Na modele -31, -32, -33 i -34 ugrađivani su P & W JT8D-7 i JT8D-9 motori s 64 kN potiska ili JT8D-11 s 67 kN potiska.

DC-9-40: Dodatno produžena inačica s kojom je SAS počeo letjeti u ožujku 1968. godine. S dva metra dužim trupom u avion se moglo smjestiti 125 putnika. Izrađeno je 71 zrakoplov -40 serije a na njih su ugrađivani Pratt & Whitney motori snage od 64 do 71 kN.

DC-9-50: Serija -50 najveći je DC-9. S dodatnim produženjem od 2,5 m avion je imao 139 sjedišta. S komercijalnim letovima u kolovozu 1975. započela je kompanija Eastern Airlines. Inačica uključuje niz poboljšanja, novi interijer putničke kabine i jače JT8D-15 ili -17 motore s 71 i 73 kN potiska. McDonnell Douglas isporučio je 96 aviona, svi model -51. Od drugih inačica -50 se razlikuje po ugrađenim stabilizatorima na prednjem dijelu trupa ispod pilotske kabine.

Vojni idržavni zrakoplovi[uredi VE | uredi]

C-9: Nekoliko aviona serije -30 s ugrađenim teretnim vratima kupile su Oružane snage SAD-a. C-9A Nightingale konfiguracija je za prijevoz medicinskog osoblja Ratnog zrakoplovstva SAD-a. C-9b Skytrain II koristi Ratna mornarica SAD-a kao logističku podršku, premještanje osoblja i manje količine tereta. VC-9C je VIP inačica u službi Ratnog zrakoplovstva SAD-a koji se koriste za transport pripadnika američkog kabineta i visokih vojnih dužnosnika.

Inačice DC-9 također se koriste u Ratnom zrakoplovstvu Kuvajta i Ratnom zrakoplovstvu Italije.

Usporedba[uredi VE | uredi]

DC-9-10 DC-9-20 DC-9-30 DC-9-40 DC-9-50
Putnici
(1 klasa)
90 115 125 135
MTOW 41.100 kg 44.500 kg 49.900 kg 51.700 kg 54.900 kg
Dolet 2.340 km 3.430 km 3.030 km 3.120 km 3.030 km
Brzina krstarenja 903 km/h 896 km/h 917 km/h 898 km/h
Dužina 31,82 m 36,37 m 38,28 m 40,72 m
Raspon krila 27,25 m 28,47 m
Visina (u repnom dijelu) 8,38 m
Motori (2x) Pratt & Whitney JT8D-5 ili 7 Pratt & Whitney JT8D-11 Pratt & Whitney JT8D-7, -9, -11 ili -15 Pratt & Whitney JT8D-15 ili -17
Potisak 62,275 N 66,723 N 68,947 N 71,172 N

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Norris, Guy; Wagner, Mark (1999). Douglas Jetliners, MBI Publishing. ISBN 0-7603-0676-1
  2. The Boeing Company
  3. Perris Valley Skydiving DC-9 Video

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Douglas DC-9