Eksperiment s malim Albertom
 |
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima (literatura, internetske stranice itd.) Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih izvora. |
 |
Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika. |
 |
Ovo je članak s pretjeranom količinom malih slova. Članak treba ispraviti u skladu s preporukama. |
Eksperiment s malim Albertom je psihološka studija slučaja provedena 1920. godine s ciljem dokazivanja hipoteze o klasičnom uvjetovanju. Pokrenuo ga je istraživač John B. Watson s asistenticom Rosalie Rayner na sveučilištu Johns Hopkins. Dijete koje je u psihološku literaturu ušlo pod imenom Albert bilo je staro devet mjeseci kad je eksperiment započeo. Poput ostale male djece nije se bojao životinja, štoviše, zabavljala ga je igra s njima. Jednog je dana Albert posegnuo za malim bijelim mišem, a Watson je proizveo snažni iznenadni zvuk udarcem o gong. Buka je predstavljala neuvjetovani podražaj, a strah djeteta neuvjetovanu reakciju. Ponavljanjem tog postupka i uparivanjem neuvjetovanog (buka) s uvjetovanim (miš) podražajem, Watson je kod djeteta izazvao uvjetovanu reakciju straha na samu pojavu miša, što je dokaz klasičnom uvjetovanju. Međutim, neočekivano se dokazao i još jedan psihološki fenomen, tzv. generalizacija podražaja - mali Albert počeo se bojati i bijeli zečeva, pa čak i bijele brade djeda mraza. Na sve slične podražaje reagirao je plačem. Etičkaoravdanost ovog pokusa je upitna.
