Elagabal

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Elagabal

Elagabal (lat. Elagabalus ili Heliogabalus) rimski car (203. - 11. ožujka 222.) znan i kao Heliogabal ili Marko Aurelije Antonin.

Rođen kao Avit Varije Basijan, bio je podrijetlom Sirijac, sin Julije Simiamire i Seksta Varija Marcela, te je već od najranijih dana služio orijentalnom bogu El-gabalu u svome rodnome gradu Emesi.

Uspon na tron[uredi VE | uredi]

Godine 217. ubijen je car Karakala i za novog cara postavljen je pretorijanski prefekt Opelije Makrin. No bogata Julija Meza, Karakalina tetka s majčine strane, uspješno je potplatila Treću Legiju koja ja za cara postavila njezinog najstarijeg unuka, Varija Basijana. Makrin je pobjeđen u bitci kod Antioha 8. lipnja 218. g., te je tako na prijestolje stigao Elagabal i započeo skandalima prožetu vladavinu.

Elagabal je postao rimski car sa samo 14 godina, te još naviknut na svoj svećenički život u Emesi, nije znao u što se upušta. O samom gradu Rimu je znao malo. Legenda kaže da je, kad je stigao u grad, zatražio da mu se sakupi sva paučina iz grada. Car se kladio sa svojim društvom kako će mu skupiti 1000 libri paučine (libra iznosi nešto manje od pola kila). Nemalo se iznenadio kada su mu donijeli 10 000 libri paučine.

Religijske kontroverze[uredi VE | uredi]

Car je malo mario za rimske religijske običaje, bolje je reći da ih nije shvaćao a niti se trudio, jer je bio uvjeren u moć njegova boga El-gabala. Spisi bilježe njegovo nepojavljivanje na raznim religijskim festivalima, kako i njegovo prisiljavanje senatora da skupa snjim štuju samo jednog boga, onog njegovog. Rimska je religija, istini za volju nastala, na temelju ostalih, te su mistični kultovi poput Mitrina bili izrazito slavljeni, no ono što je smetalo vladajućim slojevima, a kasnije i onim potlačeni je Elagabalova netolerancija i nametljivost. Ipak sam car nije mislio da čini išta loše, on je samo činio ono što su ga odmalena učili, a uostalom on je bio adolescent, tek na pragu puberteta, u biološkoj nemogućnosti da se prilagodi svim tim raznim i drukčijim običajima.

Ono za što je razljutilo stanovnike Rima bila je provokacija koja je prelila čašu. Car Elagabal oženio je Vestalku, svećenicu rimskoga najsvetijeg kulta Veste koja je morala ostati nevina i čista do kraja pontifikata. Ako bi na ikoji način prekršila svoj zavjet bila bi u praksi živa pokopana. Ta se Vestalka zvala Akvileja Severa te mu je bila neka dalja rođakinja.

Seksualni skandali[uredi VE | uredi]

Elagabal Antonin je ipak bio i ostao najpoznatiji po svojim seksualnim tabuima. Postoje zapisi da je uživao u grupnom seksu, poglavito favorizirajući muškarce s velikim penisima (Historia Augusta). Taj povjesni skript također donisi izvješća poput onih da se Elagabal povlačio po javnim kućama odjeven u ženu, da se volio preoblačiti u Veneru te trčati po palači dok bi ga njegovi brojni ljubavnici lovili i penetrirali ga. Imao je i najmilijeg ljubavnika, vozača kočije iz Karije Hijerokla s kojim se pojavljivao u javnosti i kojeg je pokušao proglasiti nasljednikom na zgražanje puka. Kao vrhunac, navode izvori, toliko je uživao biti ženom da je naredio svojim liječnicima da mu načine rodnicu. Liječnici su se ustručavali znajući da to nije bilo moguće, pa ih je on kastrirao za uzvrat. Na kraju si je samo pokušao obistiniti san što je umalo završilo s kobnim posljedicama. On je tako vjerojatno prvi priznati transeksualac u povijesti.

Doprinos carstvu[uredi VE | uredi]

Elagabal se malo miješao u političke i administrativbe sfere. Osim par pobuna koje je ugušio i nekoliko ubojstava koja je naredio, Elagabal je mijenjao državu u jednom području koje jednostavno nije smio taknuti, u religiju. Ipak činjenica da je na vlasti ostao, unatoč skandalima, čak 4 godine, može se pripisati njegovoj stvoriteljici, Juliji Mezi. Meza je pokušavala umanjiti njegove skandale, no imala je još jedan problem, Simiamiru. Elagabalova majka se ponašala također razvratno ne poštivajući rimsku kulturu, te se pojavljujući na sjednicama senata odmah do cara činila najveće svetogrđe toj drevnoj instituciji.

Pad istočnog cara[uredi VE | uredi]

Kako bi ga održala na vlasti, Meza je Elagabalu predložila da posvoji svog rođaka Aleksandra, omiljenog među pretorijancima i vojskom, kako bi se vratio već ozbiljno narušen ugled a time i sigurnost. No to je samo pogoršalo stvari. Vidjevši kako se svi okreću Aleksandru, Elagabal je ljubomorno Aleksandra razriješio dužnosti konzula, maknuo mu naslov Caesara koji ga je označavao nasljednikom te je obavijestio pretorijance kako je Aleksandar osuđen na smrt, želeći vidjeti kako će oni reagirati na to. Pretorijancima je bilo svega dosta. Dana 11. ožujka pozvali su Elagabala i Aleksandra u svoj kamp. Počeli su klicati Aleksandru i proglasili su ga carem, a pritom su ignorirali Elagabala. Elagabal je doživio živčani slom prijeteći pretorijancima ako ga ovaj tren ne priznaju za cara. Garda je ubila Elagabala i njegovu majku na licu mjesta, odrezala im glave i vukla tijela ulicama grada da bi ih na kraju bacila u Tiber na opće oduševljenje puka. To se dogodilo 222. g. kada je Elagabal imao samo 18 godina.

Elagabalove vizije[uredi VE | uredi]

Iz opisa koji nude rimski izvori mogli bi zaključiti da je Elagabal bio kukavički, nesposobni, razvratni balavac koji je Rimski Imperij doveo do ruba propasti. No koliko je to točno? Ključni je aspekt promotriti Elagabalovo podrijetlo. On je bio s Istoka, dakle orijentalno okrenut. Ono što je on pokušavao stvoriti je totalitaran i apsolutni sustav s jednim čovjekom kao vladarom i kao bogom, baš kao na istoku. Dovoljno je promotriti egipatske faraone i prezijske careve da bi se shvatila Elagabalovu filozofija. On je pokušao maknuti već odavno nepotrebno državno tijelo, senat. Htio je maknuti labilan privid republike i iznijeti na vidjelo, te doraditi apsolutni imperij u kojem vlada jedan čovjek direktno povezan s narodom, a ne preko senata. No padom senata pala bi elita Carstva, te bi to značilo propast za aristokratske slojeve. Severovci nikad nisu bili senatori, već vitezovi bez slavnih predaka. No Elagabal je pretjerao čak i za mnogo tolerantniji puk, a senat ga je odavno htio maknuti. Rim nije bio spreman za dominat, već će se to dogoditi šezdesetak godina kasnije dolaskom Dioklecijana kada će svi shvatiti da je doba senata i republike već odavno prošlo.