Empedoklo

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Empedoklo

Empedoklo (oko 490. pr. Kr. - 430. pr. Kr.) bio je grčki, predsokratovski filozof i živio je na Siciliji-grčkoj koloniji. Pripadao je posrednicima (s Anaksagorom), odnosno njegovo učenje je bilo između Heraklitovog i elejskog.

Život[uredi VE | uredi]

Odrastao je i razvijao se u okolini punog raznovrsnog duhovnog života. Kao sin ugledne i bogate porodice imao je pristup svim znanjima svoga doba. U isti mah je bio pjesnik, filozof, prirodnjak, inženjer, liječnik, univerzalni čovjek. Cijenjen je i poštovan. Legenda je mnogo toga rekla o Empedoklesu. Navodno je činio čuda, ili nešto što je sličilo na to, ponekad pomoću magije, a ponekad uz pomoć svog naučnog znanja. Kažu da je umro skočivši u krater Etne, kako bi dokazao da je bog.

Možda je bio sljedbenik pitagorejaca. Možda odao neke tajne i bio izbačen. Empedoklesovi pogledi na religiju su, uglavnom, pitagorejski.

Spisi[uredi VE | uredi]

Glavna djela "O prirodi" i "Očišćenje" koja su brojala ≈ 5000 stihova od kojih je sačuvano ≈ 450. Pisao je u formi poeme, kao i Parmenides.

Učenje[uredi VE | uredi]

On je prvi uveo teoriju elemenata u filozofiju. Tvrdio je da je svijet građen od četiri elementa (koje je zvao korijeni): vode, zemlje, zraka i vatre. Pored ovih, pretpostavio je i postojanje Ljubavi (philia) da bi objasnio privlačenje različitih materija, i nečega zvanog Sukob (neikos) da bi objasnio njihovo razdvajanje. Ovu teoriju je prihvatio i razvio Aristotel i ona je ostala na snazi do renesanse.

Iako je imao mnogo sličnosti s Heraklitovom ontologijom, Empedokla se smatra mnogo tolerantnijim i blažim u svojim gledištima. Radi toga ga je Platon spomenuo u svom poznatom dijalogu "Sofist" kao "nježnu muzu": "A onda imamo i jonce, i u novije vrijeme Sicilijanske muze, koje su došle do zaključka da je sigurnije ujediniti dva principa, i reći da je biće jedno i mnogo, i da se ovi drže zajedno pomoću mržnje i prijateljstva, uvijek rastavljeni, uvijek sastavljeni..." (Platom, Sofist)

Također, Empedoklo je bio i mistik i pjesnik, a neki ga smatraju i izumiteljem retorike. Gorgija je bio njegov učenik, i vjerojatno je pod utjecajem Empedokla Gorgija razvio misao da je retorika magija.

Kao osoba bio je arogantan, oblačio se u ljubičasto i tvrdio je da ga je vrlina znanja, kojeg je posjedovao, preobrazila u božanstveno biće i da može činiti čuda. Ipak, njegove radnje pokazuju da nije bio za neravnopravnost, borio se za očuvanje grčke demokracije i dopustio je da njegova učenja mogu i druge preobraziti u božanstvene. Čak je išao tako daleko da je govorio da su sva živa bića na istom duhovnom nivou, i da ga je inspirisala pitagorejska duhovnost. U isto vrijeme, on nije samo tvrdio da je bio bog, nego priča govori da se, da bi dokazao svoju besmrtnost, bacio u aktivni vulkan (Etna na Siciliji), gdje je i umro. (Iako, neki dokazi govore da je umro u Grčkoj).

Empedoklo se smatra posljednjim grčkim filozofom koji je pisao u stihu a preostali fragmenti njegovog učenja su iz njegovih pjesama, Pročišćenje i O prirodi.

Empedokle se pojavljuje i u djelu Fridriha Holderlina Tod des Empedokles (Empedoklova smrt), čije su dvije verzije napisane između 1798. i 1800. godine. treća verzija je prikazana javno 1826. godine.

Originalnost Empedoklesa, izuzev nauke, sastoji se u učenju o četiri elementa i primjeni dva principa, Ljubavi i Razdora, u tumačenju promjene. On je odbacio monizam i smatrao da tok prirode određuju slučaj i nužda, prije nego svrha. Nastojao je da pomiri i spoji mišljenja svojih prethodnika. Usvojio je Parmenidesovo stajalište da biće jeste i da je materijalno, da ne može da nastane ili propadne. Trebao je naći put pomirenja s kretanjem i promjenom i kaže da je cjelina propadljiva, ali da su materijalne čestice od kojih su sastavljene neuništivo. Sve nastaje i nestaje miješanjem i razdvajanjem elemenata, elementi su nepromjenljivi, Ljubav i Mržnja su fizičke i materijalne sile.

Empedoklesova filozofija zasniva se na svojevrsnom i originalnom spajanju Herakleitosovih teza o vječnom kretanju i elejske filozofije nepokretnog i jednog bitka. Mješavina elejske i herakleitosove škole. Elejsko ta četiri elementa su nepromjenljiva, ne nastaje jedan od drugog. Možda je čuo za Herakleitosa, ljudi su putovali, prenosili knjige.

Po Empedoklesu postoje četiri vječna osnovna elementa, koje on naziva «korjenma stvari» a koji su kvalitativno različiti ali djeljivi. Ta četiri elementa su: vatra, zrak, voda i zemlja. Stoheion (slovo u riječi) – elemenat – korijen. Svaki od ovih elemenata je vječit, ali se može mješati u različitim srazmjerama i tako stvarati promjenljive složene supstance koje nalazimo na svijetu. Ti korijeni su unutar sebe nepromjenljivi – elejska filozofija. Sve postaje njihovim mješanjem, spajanjem i rastavljanjem koje je izazvano dvjema elementarnim silama: ljubavlju (privlačna sila) i mržnja (odbojna sila). Kada djeluje sama ljubav, elementi predstavljaju savršenu ljepotu, a potpuna je rastavljenost elemenata izazvana mržnjom, druga krajnost – pa se između tih dviju suprotnosti odvija cjelokupno zbivanje. Ljubav i Mržnja su pokretači. Problem Ljubavi (spaja) i Mržnje (razdvaja) je u tome što se čini da se i obrnuto zbiva .

Elementi ili korjeni stvari su nepromjenljivi, oni uvijek ostaju jer «kuda bi se mogli izgubiti kada nema prostora koji nije ispunjen njima?» oni «nemaju postanka» već su samo ljudi tom procesu premještanja i miješanja dali imena postanka i kraja. Ti elementi su po sebi pasivni, iznutra mrtvi, pa ih tek spoljašnja sila (tj. ljubav i mržnja) stavlja u pokret.

Svijet je po Empedoklesu nastao tako što je ljubav izazvala usred rastavljenih elemenata, kretanje, vrtlog koji postepeno obuhvaća sve više elemenata. Kad ljubav sve osvoji svijet se nalazi u stanju potpunog mira: «svjetske kugle» blaženom blaženstvu. Ali poslije izvjesnog vremena, s periferije otpočinje, usljed mržnje, postepeno rastavljanje elemenata.

Poslije određenih razdoblja, uvijek iznova i u cikličkim razmacima, nastaju neprekidno nova stvaranja svijeta. Beskonačne djeljivosti tvari uzrokuju događanje, ali prostor je uvijek čitav ispunjen (učenje preuzeto od Parmenidesa). U spoznajnoj teoriji Empedokles brani tezu da se slično spoznaje sličnim. Vanjski svijet i čovjek sastoje se od jednih te istih elemenata, subjekti i objekti u biti nisu različit i upravo to omogućuje spoznaju.

Gnoseologija[uredi VE | uredi]

Čovjek je najsavršenija mješavina svih stihija, sposoban da sazna svijet. Kratkovremenost života nas spriječava da saznamo potpunu istinu, te vidimo samo dijelove a ne cjelinu. Orgnaska bića postala su po Empedoklesu spajanjem pojedinih orgnaskih dijelova (ruku, nogu, glava i sl.) a održali su se samo oni spojevi koji su bili sposobni za žviot.

Prvi je zapazio da je bol nesklad između našeg tijela i vanjskih utisaka.

Etičko-religiozno učenje[uredi VE | uredi]

Dobio je jak podsticaj od orfičkog učenja o seobi duše. Odbacuje svaki antropomorfizam, samo se ljubav smije poštovati. Nikakav živi stvor se ne smije ubijati.

Relevantni članci[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Empedoklo