Garantni zakon

Garantni zakon (talijanski Legge delle Guarentigie), zakon kojim su uređene posebne povlastice pape i Svete Stolice, te odnosi između države i Crkve u Kraljevini Italiji, a kojeg je usvojio Talijanski parlament 13. svibnja 1871. godine. Radilo se o jednostranom činu Kraljevine Italije, ali nikad prihvaćen od strane pape Pija IX., koji ga je odmah odbacio, proglasivši sebe "zatočenikom Vatikana". I njegova tri nasljednika, Lav XIII., Pio X. i Benedikt XV., povest će se za njim.

Neke od temeljnih odredbi Garantnog zakona su:

• papina osoba je sveta i nepovrediva, a napad na papu smatra se kao napad na kralja,
• papi se priznaju kraljevske počasti te on ima pravo na osobnu stražu;
• papa ima pravo na godišnju apanažu u iznosu id 3.225.000 lira za pokriće potreba djelovanja Svete Stolice (Kardinalski zbor, Rimske kongragacije, veleposlanstva, itd.) te za održavanje zgrada i crkava,
• Vatikan i Lateranska palača, kao i ljetnikovac Castel Gandolfo priznaju se papinskim posjedima.

Lateranskim sporazumom riješeno je tzv. Rimsko pitanje.

Izvori

• Benigni, Umberto. "Law of Guarantees." The Catholic Encyclopedia. Vol. 7. New York: Robert Appleton Company, 1910.
• Carlo Lottieri, "Vatican City as a Free Society", University of Siena and Istituto Bruno Leoni
• Jacques Mercier, "Povijest Vatikana", Barbat, Zagreb, 2001.

Poveznice

• Rimsko pitanje
• Lateranski ugovori