Gregorijanske mise
Gregorijanske mise (srednjovj. lat. misse S. Gregorii), Grgurske mise[1], gregorijane[2] (Gregorianae) ili velike mise[3] su svete mise služene 30 ili 33 dana uzastopno na određenu nakanu, najčešće za duše pokojnika.[2] Pridjevak gregorijanske dobile su po papi Grguru Velikom.[1][2][4]
Podrijetlo[uredi | uredi kôd]
Javljaju se u ranome srednjem vijeku (od oko VII. st.) kada je u redovničkim samostanima uvedena obveza služenja misa za pokojnu braću, uz umnažanje na obljetnicu smrti.[2] Popularizirao ih je papa Grgur Veliki koji je, služeći svete mise trideset dana zaredom za dušu nekoga pokojnika, navodno istu time oslobodio iz čistilišta.[2] Naime, sv. Grgur u svojim Dijalozima (knjiga IV., dijalog br. 55) navodi kako je, dok je bio opat benediktinske opatije, naložio slavljenje svetih misa za dušu preminula subrata i liječnika Justa koji se ogriješio o zavjet siromaštva.[1] Subratu Kopiozi, koji nije znao za Grgurov nalog, a koji je prije smrti Justa upozorio na grijeh (skrivanje cekina), Just se nakon trideset dana javio u snu obavješčujući ga da je primljen u »nebesku zajednicu«.[1]
Praksa[uredi | uredi kôd]
Izvorno su služene trideset dana zaredom, no smatra se kako su u pučkoj pobožnosti dodana tri dana kako bi broj odgovarao broju Isusovih godina proživljenih na Zemlji.[4] Mise se trebaju slaviti trideset dana zaredom za istoga pokojnika, no ne treba ih nužno predslaviti isti svećenik.[5] Dopušteno ih je jedino prekinuti tijekom Vazmema trodnevlja.[5]
Držalo ih se osobito plodnosnima ako su slavljene na oltaru sv. Grgura na rimskom Celiju ili gregorijanskim oltarima koje je Sveta Stolica imenovala povlaštenima.[2]
Od XIII. st. postoje i zapisi o pjevanim gregorijanskim misama. Popularnost pobožnosti raste u kasnome srednjem vijeku, sa sve učestalijim sastavljanjem oporuka, koje su često sadržavale i dio sredstava namijenjenih za služenje gregorijanskih misa.[2] Takvi se primjeri nalaze u oporukama (testamentum) splitskih obrtnika iz XV. st.[6]
Gregorijanske mise služene su i na nakanu otkupa kršćana iz osmanskoga roblja među franjevcima u Bosni i Hercegovini.[7]
Crkveno učiteljstvo[uredi | uredi kôd]
Sveta Kongregacija Oprosta izjavila je 11. veljače 1884.:[8]
- »Pouzdanje, kojim vjernici drže da Grgurske mise (po primjeru sv. Grgura Velikoga) po privoljenju i blagonaklonosti božanskoga milosrđa jesu posebno djelotvorne za oslobođenje duše od muka čistilišta, jest pobožno i pametno; pa i običaj da se te mise izgovaraju, u Crkvi je odobreno.«
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Andrić, Tonija. 2014. Dopuna saznanja o pobožnosti splitskih obrtnika u 15. stoljeću. Croatica Christiana periodica. Zagreb. 34 (78): 1-21
- Nola, Karlo. 1965. Grgurske mise. Bogoslovska smotra. 35 (1): 79-83
- Sivrić, Marijan. 2020. Nekoliko podataka o otkupu kršćana iz turskog ropstva iz Hercegovine i drugih krajeva u 16. i 17. stoljeću. Bosna Franciscana. 28 (52): 77-91. ISSN 1330-7487
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c d Nola 1965., str. 79.
- ↑ a b c d e f g Andrić 2014., str. 11.
- ↑ Što su velike ili gregorijanske mise i kako se one danas slave? nedjelja.ba. Nedjelja. Objavljeno 12. ožujka 2019.
- ↑ a b METROPOLITI I MISE Zašto slaviti 33 mise za pokojnika? glas-koncila.hr. Glas Koncila, br. 39 (2023.) Objavljeno 6. listopada 2023.
- ↑ a b Nola 1965., str. 81.
- ↑ Andrić 2014., str. 10-12.
- ↑ Sivrić 2020.
- ↑ Nola 1965., str. 80.