Invokacija
Invokacija (lat. invocare, zazivati), u književnosti označava uvodni dio u klasičnom pjesništvu u kojem pjesnik, tražeći inspiraciju, zaziva muze ili neko božanstvo. Primjer takve invokacije nalazimo u grčkom epu Odiseja gdje taj zaziv glasi:
| „ |
O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom Koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju Gradove ljudi mnogih on vidje i ćud im spozna I mnoge na moru jade pretrpje u srcu svojem Za dušu svoju se boreć i povratak svojih drugova Ali ni tako drugova on ne spase, ako i želje Jer smrt nađoše sami zbog svojega drskoga grijeha Jesti idući stado, ludaci, Hiperiona Helija, koji je dan za povratak uzeo njima I nama, Zeusova kćeri, pripovjedi o tome svemu! |
“ |
Isti izraz koristio se u srednjem vijeku kao naziv za formulu na početku crkvenih, vladarskih i drugih povelja. Takva invokacija bila je različita u različitim razdobljima; mogla je biti simbolična, poput znaka križa ili verbalna (pr. In nomine Domini, Amen).[1]
U magiji i općenito okultizmu, invokacija je prizivanje ili zazivanje nekog višeg nadnaravnog bića na početku ritualnog čina. Za razliku od evokacije koja se odnosi na prizivanje nekog entiteta na određenu lokaciju, invokacija podrazumjeva prizivanje određenog entiteta unutar sebe, ali na zahtjev samog prizivača, pa se stoga taj pojam treba razlikovati od opsjednuća.
Bilješke [uredi]
- ↑ Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 165.
Literatura [uredi]
- Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. IX., Pro Leksis, Zagreb, 2006. ISBN 953-7224-09-0
Nedovršeni članak Invokacija koji govori o književnosti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
Nedovršeni članak Invokacija koji govori o ezoteriji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.