Megaloceros

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Megaloceros
Megaloceros.jpg
Status zaštite

Status zaštite: izumrli
Raspon fosila: Kasni pliocen-kasni pleistocen
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Artiodactyla
Porodica: Cervidae
Rod: Megaloceros
Područje života
Vrste
Sinonimi
Megaceroides

Megaceros
Orthogonoceros
Praemegaceros
Sinomegaceros
i vidjeti tekst

Jeleni izumrlog roda Megaloceros (grč: megalos + keras, doslovno "veliki rog"; vidi također Lister, 1987.) mogli su se naći u cijeloj Euroaziji od kasnog pliocena do kasnog pleistocena, a bili su vrlo bitni biljojedi tokom ledenih doba. Najveća i najpoznatija vrsta bila je Megaloceros giganteus.

Većina pripadnika tog roda bile su vrlo velike životinje koje su pretežno nastanjivale pašnjake ili otvorene šume. Većina vrsta je u ramenima imala visinu manju od 2 metra. S druge strane, mnoge mediteranske vrste bili su odlični primjeri otočne patuljastosti, među njima i sardinijska (i korzikanska, jer su ti otoci tokom većeg dijela pleistocena bili spojeni) vrsta M. cazioti, koja je imala visinu od jedva jednog metra. Razne vrste kretskog roda Candiacervus - od kojih je najmanja (C. rhopalophorus) imala visinu od samo 65 cm u ramenima - ponekada se uključuju u rod Megaloceros kao podrod.

Veće vrste roda Megaloceros bile su morfološki slične losu i vapitiju. Međutim, pokazalo se da je to posljedica povećanja njihove veličine. U pravom su srodstvu sa jelenima roda Dama, koji je bio u sklopu kasnoneogenskog širenja srodnika tih jelena po Euroaziji; do danas su opstala samo dva taksona koji ih predstavljaju. (Lister et al. 2005, Hughes et al. 2006)

Iako većina istraživanja svrstava sve vrste u rod Megaloceros, on se ponekada posmatra u ograničenijem pogledu. U najekstramnijem slučaju, ograničava se na vrste M. antecedens i M. giganteus, dok se ostale odvajaju u rodove Praemegaceros (europsko porijeklo) i Sinomegaceros (istočnoazijsko porijeklo). Dok je posljednji vjerojatno validan podrod, za rod Praemegaceros se mora detaljnije istražiti srodstvo sa Megaloceros sensu stricto i Candiacervus.

Opis[uredi VE | uredi]

Rekonstrukcija, Charles R. Knight
Skelet jednog primjerka iz Irske

Najpoznatija vrsta, Megaloceros giganteus, u ramenima je imala visinu od oko 2 metra, što ju je činilo velikom kao i današnji los, mada je bila mnogo lakše građena, sa dužim nogama. Rogovi, koje su imali samo mužjaci, prestizali su veličinu rogova svih današnjih jelena. Imali su raspon od 3,6 metara i po tome bili veće rožne tvorevine od istih tvorevina kod bilo kojih drugih parnoprstaša koji su ikada postojali. Kao i današnji jeleni, rogove je svake godine gubio, da bi mu umjesto starih narasli novi. Međutim, unatoč svom nazivu, Megaloceros giganteus nije bio najveća vrsta jelena koja je ikada postojala. Današnji los, a naročito jedinke koje se mogu naći na Aljasci, po težini ga znatno premašuju. Osim toga, divovska vrsta Alces latifrons je sa težinom od 1400 kg bila mnogo teža od njega.

Budući da je Megaloceros giganteus prisutan na mnogim pećinskim crtežima pećinskih ljudi iz perioda ledenog doba, može se zaključiti da je on bio važna lovina ranih ljudi koji su nastanjivali Evropu. Na tim crtežima prikazan je sa tamnosmeđim leđima i bjelkastim prsima, pa se na taj način može odrediti njegova boja. Na nekim crtežima može se raspoznati trougaona struktura u predjelu ramena. Skelet Megalocerosa u predjelu ramena, slično losu, pokazuje snažno produženje bodlji kičmenih pršljenova, koje su kao takve sa velikom vjerovatnoćom služile za pričvršćavanje dodatnih mišića, koji su mu služili pri nošenju teških rogova. Sličnu strukturu imao je i Alces latifrons, kod kojeg su veliki rogovi također bili prisutni. Na pećinskim crtežima je taj dio tijela naročito izražen, zbog čega je tu moguća prisutnost dodatnog masnog i mišićavog tkiva. Za razliku od grba kod deva i zebua, koje se sastoje samo od mekog tkiva, grba kod Megalocerosa imala je potporu od kostiju.

Nisu sve vrste roda Megaloceros bile vrlo velike: slično kao i kod ostalih pleistocenskih životinja, razvile su se i patuljaste otočne forme. Megaloceros cazioti sa Korzike i Sardinije, koji se razvio iz vrste Megaloceros verticornis, u ramenima je dostizao visinu od samo jednog metra i imao je znatno smanjene rogove. Megaloceros cretensis sa Krete bio je još manji, sa visinom od 60 cm u ramenima. Zbog svojih kratkih rogova podsjećao je na vrste današnjeg roda Muntiacus.

Nakon novih genetskih analiza zaključeno je da je rodu Megaloceros najbliži srodnik jelen vrste Dama dama, a ne obični jelen, kao što se to dugo smatralo. Megaloceros nije u bliskom srodstvu ni sa losom, mada se to često zaključuje na osnovu sličnosti u izgledu rogova.[1]

Izumiranje[uredi VE | uredi]

Größenvergleich des Geweihs mit dem eines Rothirsches (rechts unten)
Geweih eines Riesenhirsches, Megaloceros giganteus antecedens, Spannweite ca. 2,60 Meter, Urmensch-Museum Steinheim

Prije se smatralo da su vrste roda Megaloceros izumrle zbog širenja šuma, u kojima se nisu mogli efikasno kretati zbog svog velikog rogovlja. Međutim, ta pretpostavka je pomalo nelogična s obzirom na to da i dan danas u Euroaziji postoje velika stepska prostranstva. Također je netačna teorija da su izumrli zato što su njihovi rogovi postali preveliki. Megalocerosi su stotinama hiljada godina bili vrlo uspješne vrste i izumrli su u periodu kada i ostale velike vrste životinja. Kao što kaže A. J. Stuart pri Institutu za biologiju Univerziteta College u Londonu, Megaloceros je u zapadnom Sibiru preživio 3000 godina duže nego što se prije smatralo. Za njega i njegov tim to je dokaz da su razlozi izumiranja bili mnogo kompleksniji. On pretpostavlja da je njegovom izumiranju doprinijela činjenica da su njegovi ogromni rogovi sadržavali 8 kg kalcija i 4 kg fosfata, zbog čega je imao potrebu za velikom količinom hranjivih tvari, pa je mogao živjeti samo na onim lokacijama gdje su biljke bile izuzetno hranjive.

Vrste poredane kronološkim redom[uredi VE | uredi]

  • M. obscurus
Najranija poznata vrsta iz ranopleistocenske Evrope. Imao je duge, iskrivljene rogove.
  • M. luochuanensis
Rano- do srednjepleistocenska vrsta čiji se ostaci mogu naći u lesu provincije Shaanxi u Kini.
  • M. verticornis
Rano- do srednjepleistocenska vrsta, u bliskom srodstvu sa M. obscurus. Ostaci se mogu naći u cijeloj Južnoj Evropi. Smatra se da je ona predak mediteranske vrste, a možda i roda Candiacervus.
  • M. antecedens
Vrlo je slična vrsti M. giganteus, čak toliko da se često smatra njezinom paleopodvrstom. Rogovi im se razlikuju po tome što su bili kompaktniji, a šiljci blizu osnove rogova su veliki i šire se u obliku otvorene ruke. Nastanjivao je Njemačku tokom srednjeg pleistocena.
  • M. pachyosteus
Srednjopleistocenski Kina i Japan. Imao je duge, zakrivljene rogove.
  • M. savini
Srednjopleistocenska vrsta, neznatno veća od irvasa, prvi put pronađena u blizini Sainte Savinea (Francuska). Rogovi su mu bili pravi sa šiljcima sličnim trnju. Šiljci najbliži osnovi rogova širili su se u obliku otvorene ruke.
  • M. cazioti
Patuljasta mediteranska vrsta sa kasnopleistocenske Sardinije i Korzike. Imala je visinu od 1 metra, a vjeruje se da je potekla od vrste M. verticornis.
  • M. dawkinsi
Kasnopleistocenska vrsta iz Velike Britanije, vrlo slična vrsti M. savini. Vrlo je moguće da su se prvi ljudski doseljenici na tim prostorima susreli s tom vrstom, budući da su pronađeni djelići rogova koji su obrađivani primitivnim alatima.
Najveća, najpoznatija i jedna od posljednjih vrsta tog roda, visine oko 2 metra u ramenima. Tokom posljednjeg ledenog doba mogla se naći u Euroaziji od Irske do Kine.

Izvori[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Megaloceros
  1. Hughes, Sandrine; Hayden, Thomas J.; Douady, Christophe J.; Tougard, Christelle; Germonpré, Mietje; Stuart, Anthony; Lbova, Lyudmila; Carden, Ruth F.; Hänni, Catherine; Say, Ludovic (2006): Molecular phylogeny of the extinct giant deer, Megaloceros giganteus. Molecular Phylogenetics and Evolution 40(1): 285–291. online