Paolo Nutini

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Paolo Nutini

Nutini.jpg

Rodno ime Paolo Giovanni Nutini
Rođen/a 9. siječnja 1987.
Žanr/ovi blue-eyed soul, pop, pop rock, ska
Zanimanje tekstopisac, glazbenik
Instrument vokal, gitara
Djelatno razdoblje 2005. - danas
Producentska kuća Atlantic Records
Web-stranica http://www.paolonutini.com/

Paolo Giovanni Nutini (9. siječnja 1987.), škotski je pjevač talijanskog porijekla. Očeva obitelj preselila se u Škotsku početkom dvadesetog stoljeća iz Toskane zadržavši tradiciju davanja talijanskih imena djeci, dok je Paolova majka rođena u Glasgowu.[1]

Potpisao je ugovor s diskografskom kućom Atlantic Records nekoliko tjedana nakon osamnaestog rođendana,[2] a prvi izdani album nazvan je These Streets. Sadržavao je singlove „New Shoes“, „Jenny Don't Be Hasty“, „Rewind“ i najuspješniji „Last Request“, koji se popeo do petog mjesta britanskih glazbenih ljestvica. Album je ostvario četverostruku platinastu nakladu 11. lipnja 2010. godine.[3]

Drugi studijski album, Sunny Side Up, izdan je u svibnju 2009. Nedugo nakon izlaska na tržište dospijeva na prvo mjesto ljestvice „UK Albums Chart“ te ostvaruje četverostruku platinastu nakladu.[4] Osim jednakog uspjeha, s prethodnim ostvarenjem podudara se i izdavanje četiriju singlova: „Candy“, „Coming Up Easy“, „Pencil Full of Lead“ i „10/10“ („Ten Out of Ten“).[5] Album je proglašen najboljim međunarodnim izdanjem na godišnjoj dodjeli „Meteor Awards“,[6] a istu čast prima i na dodjeli nagrada Ivora Novella.[7]

Biografija[uredi VE | uredi]

Paolo Giovanni Nutini rođen je u škotskom Paisleyu, gradiću pored Glasgowa, 9. siječnja 1987. godine u talijansko-škotskoj obitelji. Na bavljenje glazbom potaknuo ga je djed Giovanni, iako su otac Alfredo i majka Linda[8] prvotno predodredili Paola za nastavljanje obiteljskog obrta vezanog uz prodaju karakterističnog britanskog jela „fish and chips“ (riba i krumpirići).[9] Poslije nekoliko odrađenih snimki u mjesnom studiju, petnaestogodišnjeg Paola primjećuje David Sneddon i ugovara mu kratki ali uspješni nastup. Dvije godine kasnije, Nutini prihvaća ponuđeni ugovor i seli u London, iako je potpis stavila majka Linda tvrdeći kako je njen sin premlad za bilo kakav ugovor.[10] Šest mjeseci nakon dolaska u britansku prijestolnicu, Paolo dolazi pod okrilje kuće Atlantic Records i počinje rad na prvom albumu nastupajući istovremeno u omanjim mjesnim klubovima.[11]

These Streets[uredi VE | uredi]

U svibnju 2006. na tržište izlazi prvi Paolov singl, „These Streets“, namijenjen besplatnom skidanju s Interneta, a dva mjeseca poslije penje se do petog mjesta u Ujedinjenom Kraljevstvu uspješnicom „Last Request“.[12] Preostale dvije pjesme također prolaze dobro na ljestvicama; „Jenny Don't Be Hasty“ popela se do 20., a „Rewind“ do 27. mjesta.[13] Album u cijelosti izdan je 17. srpnja 2006. i munjevito dospijeva na treće mjesto u Ujedinjenom Kraljevstvu te se zadržava rekordnih 150 tjedana pri vrhu.[14] Kritičari su albumu dali ocjene u rasponu od osrednjih do vrlo dobrih, držeći ga solidnim debitantskim ostvarenjem.[15][16] Uskoro kreće na prvu turneju nastupajući po Njemačkoj, zemljama Beneluxa i Ujedinjenog Kraljevstva, a krajem siječnja 2007. održava svoje prve koncerte u SAD-u te Kanadi.[17]

Sunny Side Up[uredi VE | uredi]

Izlazak drugog studijskog albuma najavljen je objavljivanjem singla „Candy“ 25. lipnja 2009., a točno tjedan dana kasnije izdan je Sunny Side Up, album koji dospijeva na prvo mjesto britanskih i irskih ljestvica uz još nekolicinu zapaženih rezultata na preostalim europskim ljestvicama.[18] Ubrzo slijede nastupi u emisijama Jonathana Rossa i Conana O'Briena, gdje uživo izvodi tek izdane singlove „Pencil Full of Lead“ i „Coming Up Easy“.

Instrumente na albumu svira Paolov prateći sastav s kojim nastupa diljem svijeta, The Vipers. Sunny Side Up mješavina je raznih glazbenih pravaca koji zvuče „kao ekscentrične uspješnice zalutale iz sedamdesetih“,[19] odnosno „predstavljaju značajni [Nutinijev] iskorak u mnogim glazbenim žanrovima“.[20] Graeme Thomson, glazbeni kritičar za list The Guardian, manje je impresioniran drugim Paolovim uratkom tvrdeći kako se „bezuspješno pokušava predstaviti kao mješavina Boba Marleya, Otisa Reddinga i Johna Martyna“.[21] Ipak, Nutini je ostvario još jednu četverostruku platinastu nakladu i osvojio brojne nagrade, među kojim se ističe ona za najbolji album godine uručena od strane Colina Farrella na dodjeli „Meteor Awards“.[22]

Privatni život[uredi VE | uredi]

Uz majku Lindu i oca Alfreda, Paolo ima i četiri godine mlađu sestru Francescu.[23] Pjesme „Last Request“ i „Rewind“ posvetio je svojoj dugogodišnjoj curi Teri Brogan,[24] a pjesmu „Autumn“ svom preminulom djedu Giovanniju.[25]

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]