Razgovor:Nenad Marjanović

Zašto,što je sporno? Sve je ispisano tocno a neka svatko tko ovo osporava upise u trazilicu njegovo ime i prezime i naravno nadimak.

Da li je ovo "copy-paste" ili je originalni clanak koji ste napisali. Ako je originalni clanak nema problema, ako je copy-paste onda ce se izbrisati. Isto tako stilisticki nije u skladu sa enciklopedijskim nacinom pisanja. Vodomar 03:56, 13. srpnja 2006. (CEST)

Originalni clanak,obratiti cu paznnju da tekstovi budu enciklopedijski pisani,hvala na upozorenju,Viktor.

Ovo treba doraditi

Autor Nenad Marjanović-Fric

Nakon ovogodišnjeg festivala Melodije Istre i Kvarnera, čije je finale u izravnom TV prijenosu održano prije desetak dana, javnost je sve više i više podijeljena, i to upravo ona istarska. Najžešća polemika uočljiva je na WEB portalima koji prate događanja u Istri i na Kvarneru, a koji su prepuni žučnih rasprava o kvaliteti ovoga glazbenog festivala i koliko on reprezentativno predstavlja regiju pred ostatkom Hrvatske. Činjenica da su i gledatelji HTV-a mogli gledati završnu večer tog zabavno-glazbenog festivala i da su mnogi od njih ostali iznenađeni, nametnula je potrebu kritičkog osvrta na umjetničke dosege jedinoga glazbenog festivala u ovom dijelu Hrvatske. Glazbena karavana MIK-a (Melodije Istre i Kvarnera) koja se već desetljećima kotrlja istarskim i kvarnerskim gradskim trgovima i iza koje su ostale tek rijetke glazbene uspješnice poput "Ča je ča?", "Frane Merikan" ili "Ča smo mi, mala ja i ti" i ovog je ljeta ispraznila proračune istarskih i kvarnerskih gradova.

S medijskim usponom Alena Vitasovića, Istru i čakavsko govorno područje zahvatila je pjevačka groznica, svi seoski mladići koji su harmonikom haračili po svadbama svirajući "Balun" i "Zelene oči" poželjeli su postati pjevači poput istarskog Elvisa. Neprirodna ekspanzija ča-vala iritirala je tek rijetke, a nakon što se zanesenost Alenovim uspjehom stišala, na površinu je izbila tekstualna i glazbena imbecilnost autora novog Istarsko-kvarnerskoga glazbenog pokreta. Kultni istrijanski glazbenik Franci Blašković tako u jednoj od svojih pjesama napominje kako je "laglje kantati nego kopati", aludirajući tako na činjenicu da svako selo ima više "profesionalnih" pjevača nego kopača-poljoprivrednika, što ipak nije prirodno.

Dobijali smo tako nevjerojatne glazbene izdanke u rasponu od ča-val varijantre Eurythmicsa koje je predstavljala grupa Battifiaca, do Balaševića iz Istre i Kvarnera kojeg je utjelovio beskrajno netalentirani Dražen Turina, znan kao Šajeta. Festival MIK nakon gašenja 1986. godine reaktiviran je 1993. i teško je s njegovim obnavljanjem ne povezati uspjeh spomenutog Alena Vitasovića i euforiju koja je nakon toga zvaladala među lokalnom mladeži.

Teško je ovom lako-glazbenom festivalu u jednom periodu djelovanja osporiti izvlačenje iz zaborava nekih autohtonih glazbala. No ova glazbena karavana osim povremenih solo dionica odsviranih na mihu, sopilama ili roženicama istarskim glazbenim instrumentima, ne predstavlja ništa doli trećerazrednu kopiju Splitskog ili Zadarskog festivala. Hrvatski autori svoje propale pjesmuljke koji nisu prošli "jaku" konkurenciju u Splitu ili Zadru jednostavno prearanžiraju i plasiraju na istarske i kvarnerske trgove.

Nema sumnje da se ljudi povezani s festivalom dobro provode "krstareći" Kvarnerom i "siroticom Istrom". Poznato je da se unazad petnaestak godina gastronomska ponuda ovih regija znatno popravila, a vinske kapljice nikada nije nedostajalo, pa nema sumnje da se karavana MIK-a kvalitetno i nesputano zabavlja. Što se događa s populacijom željnom zabave koja očekuje da će za "društveni" novac koji se odvaja iz gradskih proračuna dobiti nešto drugo, teško je reći. Vjerojatno će se poneka nonica poistovjetiti sa žalopojkom "tri tenora" koje u MIK-ovoj inačici čine vječni Mirko Cetinski, Voljen Grbac i Joso Butorac, no mladež vrti glavom poput Mariollina, lika iz crtanog filma koji je bio zanimljiv isključivo iz tog razloga.

Nije da mladež zazire od sladunjavih melodija i glupavih tekstova, nije da su im kriteriji pretjerano visoki, njima je MIK jednostavno bezvezan. Festival uz koji su nostalgično vezani oni koji tvrde da je ova karavana očuvala čakavsku besidu tekstualno je totalno srozan. Sve vrvi stihovima poput "sardele na gradele", "njoki, fuži, biži, riži, lipa moja kraj se bliži", pa začuđuje da netko takvo što naziva očuvanjem kulturne baštine. Melodije Istre i Kvarnera neki satiričari iz Istre nazivaju i festivalom "Manjade i kagade" što vjerojatno ne treba prevoditi na hrvatski književni jezik.

Jedna od zanimljivosti koje nam donosi ova manifestacija zasigurno su i pjevači koji nisu iz MIK-ova podneblja, a svako toliko uskrsnućem iznenade nonice i noniće koji obilaze trgove na kojima se održava festival. Na primjer, ove je godine iznenađenje MIK-a predstavljala Maja Blagdan, čije je fantastične glasovne mogućnosti nadjačala neinventivna i bezbojna pjesma koju je teško zapamtiti i nakon nekoliko uzastopnih slušanja.

Karavana MIK-a u svakom gradu odabire pobjednika večeri, a organizatoru i sudionicima očito ne smeta činjenica što se pobjednici znaju unaprijed. Naime, svaki grad "uz naše more" glasove, bez obzrira na kvalitetu pjesme, daje svome "leri" koji epitet pobjednika dobija iz razloga što je rođen ili ima mjesto boravka u gradu u kojem se te večeri održava festival. Dugo je godina glavana faca obnovljenog MIK-a bio Mladen Grdović, koji se izgleda prošle godine "preležerno" ponašao pa ga je ove godine organizator poštedio napornog obilaženja istarskog poluotoka i kvarnerskog zaleđa po ovim vrućinama. Ovaj je pjevač donekle bio pomutio zlatno pravilo prema kojem se na MIK-u pobjeđivalo, ali već su ove godine stvari ponovo legle na pravo mjesto.

Pjevači na ovom festivalu pronalaze interes u činjenici da se tijekom karavane mogu sklopiti unosni poslovi s lokalnim gradskim upravama pa se tako neki "poslovno" snalažljiviji cijelo ljeto nakon MIK-a sele s pučke fešte na pučku feštu. Njihovi nam se likovi smiješe s većina istarskih bandera i rasvjetnih stupova tako da ih je gotovo nemoguće zaobići. Svaki prosječni stanovnik Istre bar jednom tijekom ljeta cupka u ritmu pjesama Mladena Grdovića ili Matka Jelavića. Alen Vitasović je kućni ljubimac i dobri duh svake fešte u Istri, a karavana MIK-a svojevrsni prijamni ispit za lako-glazbena ljetna seoska i gradska događanja.

Grad Pula za potrebe ovogodišnjeg festivala Melodije Istre i Kvarnera odvojio je 120 tisuća kuna iz odjela za kulturu. Ono što je zasigurno najteže opravdati na ovoj manifestaciji jest epitet "kulturnog" događanja, no to ni u jednom trenutku nije zasmetalo gradske oce najvećeg istarskoga grada da budu više nego izdašni u dodjeli financijske potpore. Teško je povjerovati da je par uvjerljivih taktova istinske istarske glazbene legende, kompozitora Nela Milottija u pjesmi koju je interpretirala Vesna Nežić-Ružić dovoljan razlog da Melodijama Istre i Kvarnera dademo epitet kulturne manifestacije.

Na pulskom trgu Portarata skupila se istarska politička elita, nešto roditelja s malom djecom, nekoliko umirovljenika koje je privukla gužva, grupice nasmijanih starijih turista iz Skandinavije, fotografi na zadatku i stvorena je neophodna gužva. Muvanje Istrom i Kvarnerom nastavit će se i sljedeće godine, no s obzirom na pjesme koje su MIK obilježile zadnjih nekoliko godina teško je povjerovati da će nam išta od glazbe ostati u lijepu sjećanju.