Simfonija br. 5 (Beethoven)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Joseph Mähler: Ludwig van Beethoven (1804.)

V. simfonija u c-molu op.67 je jedna od najpoznatijih simfonija i djela Ludwiga van Beethovena i jedno od najpopularnijih djela klasične glazbe.[1] Sastoji se od četiri stavka: nakon prvoga koje je u sonatnom obliku slijede andante, brzi scherzo koji se bez prekida (attacca) nastavlja u posljednji stavak. Praizvedena je u bečkom kazalištu Theater an der Wien 1808. godine i nedugo zatim osvojila ogroman ugled. Muzikolog E. T. A. Hoffmann simfoniju smatra "najvažnijim djelom toga vremena".

Podaci[uredi VE | uredi]

Vrijeme nastajanja: Prve skice dolaze iz godine 1800., ali direktne skice se nalaze u njegovoj knjizi za skice, koje su nastale od u veljači i ožujku 1804. godine. Završavao ju je u vremenu od travnja 1807. do proljeća 1808. godine.

Praizvedba: Zajedno sa VI. simfonijom u F-duru op.68; koncertom za klavir i orkestar br.4 u G-duru op.57; dijelovima mise u C-duru op.86; i fantazijom za klavir, zbor i orkestar u c-molu op.80, izvedeni 22. prosinca 1808. u Theater an der Wien.

Popis instrumenata: 1 piccolo flauta, 2 flaute, 2 oboe, 2 klarineta, 2 fagota, 1 kontrafagot, 2 roga, 2 trube, 3 trombona, 1. i 2. violine, viole, violončela i kontrabasi (violončela i kontrabasi su u nekim dijelovima razdvojeni).

Priča nastajanja[uredi VE | uredi]

Zadatak za skladanje V. simfonije je dobio od grofa Franza von Oppersdorffa, između 1803. i 1804., dakle između dovršavanja III. simfonije i prije radnji na IV. simfoniji (koja je bila dovršena u jesen 1806.). U vrijeme kad je dovršavao V. simfoniju završio je i VI. simfoniju.

Stavci

  1. Allegro con brio
  2. Andante con moto
  3. Scherzo, Allegro
  4. Finale: Allegro

Diskografija[uredi VE | uredi]

  • Berliner Philharmoniker, dirigent: Herbert von Karajan (1962.)
  • Berliner Philharmoniker, dirigent: Herbert von Karajan (1984.)
  • Wiener Philharmoniker, dirigent: Carlos Kleiber (1975.)
  • Chicago Symphony Orchestra, dirigent: Sir Georg Solti
  • New York Philharmonic, dirigent: Leonard Bernstein
  • Cleveland Orchestra, dirigent: George Szell
  • Wiener Philharmoniker, dirigent: Leonard Bernstein
  • Chicago Symphony Orchestra, dirigent: Fritz Reiner
  • Wiener Philharmoniker, dirigent: Karl Böhm
  • Berliner Philharmoniker, dirigent: Wilhelm Furtwängler
  • Wiener Philharmoniker, dirigent: Wilhelm Furtwängler

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Schauffler, Robert Haven. Beethoven: The Man Who Freed Music. Doubleday, Doran, & Company. Garden City, New York. 1933.; str. 211