Frankopanski plemićki grad Brinje

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Sokolac (utvrda))
Skoči na: orijentacija, traži

Danas je Brinje samo još jedan gradić u Lici[1] pokraj kojeg se prolazi na putu do mora, međutim u prošlosti je to bio plemićki grad moćne obitelji Frankopan, da bi kasnije pao u nadležnost Vojne krajine i postao prva linija obrane protiv Turaka. Tijekom godina utvrda je polako propadala, tako da je danas od nje ostala samo kapela sv. Trojstva i ulazna kula, dok se neki drugi dijelovi mogu raspoznati samo u tragovima temelja. Kapela sv. Trojstva jedna je od najbolje sačuvanih spomenika tog tipa iz srednjeg vijeka. Prošla je kroz brojne restauratorske zahvate, da bi danas izgledala onako kako je bila u doba knezova Krčkih. Ime samog burga[2] je Sokolac, naziv koji se proširio u narodu nakon odlaska Frankopana s tog područja. U literaturi ime Sokolac prvi put spominje F. J. Fras 1835. godine, iako su se neki autori odlučili koristiti samo naziv Brinje, jer ime Sokolac kao takvo nije bilo korišteno izvorno za vrijeme Frankopana.

Kapela Presvetog Trojstva na gradu Sokolcu

Prošlost Sokolca[uredi VE | uredi]

Dobivši u posjed čitavu Gacku[3] s Brinjem, knezovi Krčki su krajem 15. stoljeća sagradili tvrdi grad Jelovik (castrum) kao svoje upravno sjedište, a mjesto Brinje prvi se puta spominje 1343. godine u pismu Bartola VIII. duždu Andriji Dandol kao tvrđavno podgrađe (oppidum Brinie). u. Na mjestu današnje župne crkve, 1383. godine već postoji crkva i samostan augustinaca. Budući da je iz povijesnih izvora vidljivo kako su Juraj Kurjaković, erdeljski vojvoda Ladislav i Ivan Krčki, 1385. godine odsjeli u Brinju na putu do Francuske, pretpostavlja se kako je već u to vrijeme na tom prostoru postojao plemićki grad s palasom. Početkom 15. stoljeća Nikola IV. Frankopan sagradio je utvrđeni grad Sokol ili Sokolac (spominje se 1411. g. kada su se u starom gradu Sokolcu sastali njegov graditelj i gospodar knez Nikola IV. Frankopan i knez Ivaniš Nelepić.) koji će postati novo sjedište brojnih Frankopanskih naraštaja. Podigli su ga na uzvišici usred mjesta Nikola IV. sa svojom suprugom Doroteom Gorjanski, koji su gospodarili tim krajem. S druge strane, u kapeli sv. Trojstva nalazi se grb Gorjanskih, kao i grb knezova Krčkih, što navodi na zaključak da je ona, kao i ostatak grada, izgrađena tek nakon 1405. godine kada su se te dvije obitelji ujedinile udajom Doroteje Gorjanske za Nikolu IV. Godine 1412. sam kralj Žigmund Luksemburški ostaje par dana u Brinju, kao i neki od najutjecajnijih članova hrvatskog i ugarskog plemstva. Godine 1430. papa potvrđuje vezu obitelji Nikole IV. s talijanskom obitelji Frangipana te Nikola IV. mijenja ime i grb. Stari grb sa šesterokrakom zvijezdom u gornjem dijelu, mijenja sa dva lava koja lome kruh. Nakon smrti Nikole IV., godine 1432. Brinje nasljeđuje njegov sin Bartol IX. Brinje je nakon toga još tridesetak godina u vlasništvu obitelji Frankopan, da bi ga 1460-ih godina kralj Matija Korvin stavio pod upravu kaštelana i nadležnost Senjske kapetanije. Nakon smrti Matije Korvina, Frankopani ponovno dolaze u posjed Brinja, koje 1536. godine trajno ulazi u sustav krajiških utvrda. Taj sustav obrane postaje suvišan nakon prolaska opasnosti od Turaka, te je utvrda u Brinju 40-ih godina 19. stoljeća u potpunosti napuštena.[4] Nakon što je Brinje napušteno, počinje nekontrolirano uzimanje kamena iz cijelog sklopa, iako je kapela bila toga pošteđena kao najstarija crkvena građevina na tom prostoru.[4]

Sačuvani prikazi same utvrde koja je postojala za vrijeme dok su njome upravljali Frankopani ne postoje. Tek se u 16. stoljeću, točnije 1566. godine, javlja prvi likovni prikaz Sokolca. Izradio ga je vojni inženjer Nicolo Angielini koji prikazuje tada već krajišku utvrdu opasanu zidinama s kulama. Međutim, neki su dijelovi netočno prikazani, kao što je to kapela koju je napravio s više velikih prozora na dvije razine, dok zapadno pročelje završava trokutastim zabatom unutar kojeg se nalazi velika rozeta. Iz toga proizlazi da možda i neki drugi dijelovi utvrde nisu dobro prikazani, pa se ta slika ne može uzeti kao konkretan dokaz pravog stanja utvrde u to vrijeme. Prvi tlocrt Brinja radi vojni inženjer Giovanni Pieroni 1639. godine. Pozornost u izradi tlocrta posvećuje vanjskom obrambenom zidu koji je na uglovima pojačan kulama, dok se na sjeveroistoku nalazi bastion, a ulazi se kroz četverokutnu kulu. Također, vidljiva su znatna odstupanja od stvarnog izgleda građevine, kao što je to ponovno kapela koja je prikazana pravokutnog oblika sa polukružnom apsidom.[4] Najljepšu vedutu Brinja 1658. godine radi Martin Strier, ali on se, kao i njegovi prethodnici, ne oslanja na stvarni izgled građevine, već mu je zanimljiviji krajolik u kojem se ona nalazi. Prva poznata fotografija Brinja fotografirao je Ivan Standl 1869. godine. Na njoj se napokon sa sigurnošću može utvrditi pravo stanje u kojem je utvrda bila u to vrijeme. Vidljivo je polako propadanje utvrde, koje je s godinama postajalo sve veće. Danas Brinjaci tu utvrdu, inače jedini očuvani grad iz doba Frankopana, u svakodnevnom govoru nazivaju – Gradinom.

Sokolac u doba Frankopana[uredi VE | uredi]

Burg Sokolac je bio pod dvije različite uprave koje su od njega zahtijevale različite funkcije. Stoga ne čudi činjenica da se kod Sokolca mogu razlučiti dva građevinska sloja: stariji, srednjovjekovni – frankopanski, i mlađi novovjekovni – krajiški. Frankopanski burg možemo razdijeliti na više cjelina, na palas, kapelu sv. Trojstva te četverokutnu ulaznu kulu. Sve ove građevine su bile međusobno povezane, organizirane oko prostranog dvorišta u središtu.

Palas Frankopana[uredi VE | uredi]

Palas je očuvan samo u temeljima. To je bila pravokutna građevina sa prizemljem i katom. U prizemlju se najvjerojatnije nalazio gospodarski prostor, dok je kat bio rezerviran za stambeni prostorije plemića. Vanjski zid palasa ujedno je bio i obrambeni zid, pa na njemu nije bilo prozora, ali je zato prozorima bio otvoren dio okrenut prema unutarnjem dvorištu. Taj prostor se prostirao cijelom sjevernom dužinom utvrde, spajajući tako kapelu sv. Trojstva sa četverokutnom ulaznom kulom.[4]

Kapela sv. Trojstva[uredi VE | uredi]

Kapela sv. Trojstva se može odrediti kao centralna građevina, iako u tlocrtu ima dva jednaka kraka koji se sastaju pod pravim kutom. To je trokatna građevina koja se nalazi na istočnoj strani gradske jezgre i ona zamjenjuje funkciju vanjskog obrambenog zida. Prizemlje je supstrukcija koja podupire gornji kat u kojem se nalazi prostor za liturgiju. Postojanje supstrukcije je nužno zbog velike neravnosti terena, odnosno padine s istočne strane. U središnji prostor spuštalo se grubo izrađenim kamenim stubama. Presvođena je križnorebrastim svodom, a u zaglavnom kamenu južnog svoda nalazi se grb knezova Krčkih. Središnji dio ima osmerokutnu bazu, istočni krak ima šesterokutnu, dok južni ima peterokutnu bazu. Ima dva prozorska otvora, po jedan u svakom kraku. Prozori su pravokutni, mali i uski. Taj prostor nije korišten u liturgijske svrhe, što se može zaključiti iz činjenice da nikada nije bio popločen, dok zidovi nisu bili ožbukani, a najvjerojatnije je služilo kao neka vrsta spremišta.

Na katu se nalazio, već spomenuti, prostor za liturgiju koji tlocrtno prati izgled supstrukcije. U njega se ulazilo na dva načina, drvenim stubama iz dvorišta, ili drvenim trijemom iz palasa koje je vodilo prema pjevalištu. Taj gornji ulaz bio je monumentalan, s bogato profiliranim, šiljato zaključenim, lučno usječenim kamenim portalom s lunetom. Sva tri otvora, dakle onaj kroz koji se ulazilo u supstrukciju te dva na katu, bila su u istoj liniji, koja je pomaknuta nešto sjevernije za vrijeme Vojne krajine, a stari su otvori zazidani. Iako je tlocrtno gornja i donja razina ista, prozori se ne nalaze u istim linijama. Na katu se nalaze četiri prozora, na sjevernom zidu središnjeg dijela se nalazi monofora šiljato zaključena, dok se u svetištu nalazi jedan prozorski otvor u obliku visoke, vitke bifore koja završava mrežištem s oblikom ribljeg mjehura. Južni dio, odnosno kapelu Blažene Djevice Marije od Sedam žalosti,osvjetljavaju dva otvora; bifora istog oblika kao ona u svetištu, s ribljim mjehurom u mrežištu, te monofora. Središnji dio otvara se prema jugu i istoku bogato profiliranim, šiljato zaključenim trijumfalnim lukovima. Razina svoda jednaka je u sva tri dijela kapele. Središnji dio ima dva traveja, radijalni šesterodijelni svod te četverodijalni križnorebrasti iznad pjevališta sa grbom Gorjanskih. Masivna kamena ograda pjevališta s prednje je strane razvedena sa sedam pravokutnih polja. Svetište je nepravilnog šesterokutnog oblika, sa šesterodijelnim svodom. U njegovom južnom dijelu se nalazi dvodijelna sedilija s bogato profiliranim kamenim okvirom. Kapela BDM od Sedam žalosti je nepravilnog peterokutnog oblika. Ima dva svodna polja, manji četverodijelni križnorebrasti i veći peterodijelni svod. Zaglavni kamen četverodijelnog svoda je također grb Gorjanskih. Vodoravni vijenac se prostire cijelom dužinom kapele, osim na dijelu pjevališta. Na spojevima zida on nosi službe koje u svetištu završavaju biljnim kapitelima, a na ostalim mjestima se neposredno iz službe izdižu rebra kruškolikog oblika.

Naknadno je između kapele BDM od Sedam žalosti i južnog vanjskog obrambenog zida izgrađena sakristija visoko iznad tla. Kasnije je zbog sigurnosti utvrde donji dio zazidan, jer je prostor ispod sakristije bilo nemoguće braniti. Sakristija je uništena u Drugom svjetskom ratu.

O unutrašnjem uređenju kapele u doba Frankopana zna se vrlo malo. U svetištu i kapeli BDM od Sedam žalosti sačuvane su izvorne oltarne menze s gotičkom profilacijom. Također, sačuvane su skulpture Madone s Djetetom i Pietà s početka 15. stoljeća. Još nije točno određeno kojoj je radionici pripadala Madona s Djetetom. Anđela Horvat smatra da je ona proizašla iz češkog kulturnog kruga, dok Igor Fisković smatra kako je njeno ishodište u Salzburgu. Kasnije su uklopljene u oltare 17. stoljeća.[4]

Frankopanska ulazna kula[uredi VE | uredi]

Preko mosta se kroz vrata s gotičkim dovratnikom ulazilo u dvorište frankopanske utvrde. Plohe kule su raščlanjene lezenama, što podsjeća na romanički način gradnje.[5]
Pročelja su izvorno bila ožbukana i oslikana. Kula je kvadratnog oblika na četiri razine. Prizemlje je bilo presvođeno križnorebrastim svodim. Na prvom katu se nalazi centralni šesterodijalni svod, dok se na drugom katu nalazio križno-bačvasti svod. Kroz povijest, kula se polako raspadala da bi danas od nje ostao samo veliki torzo s relativno dobro očuvanim istočnim i južnim pročeljem, iako je generalno u lošem stanju.[4]

Doba Vojne krajine[uredi VE | uredi]

Pojavom turske opasnosti frankopanska utvrda ulazi u sustav Vojne krajine, zbog čega ju je bilo nužno prilagoditi obrambenim potrebama. Obrambeni zid sjevernog dijela se pojačava manjom ulaznom četvrtastom kulom i manjim polukružnim kulama. Na južnoj se strani gradi polukružni bastion. Promjene se događaju i na kapeli, kojoj se, kao što je već spomenuto, ulazi pomiču sjevernije, dok se puškarnice otvaraju u zidovima kapele. Godine 1653. kapela se obnavlja i dobiva novi pod, ispod kojeg se kasnijim istraživanjem našao originalan pod, 14 cm niže.

Konzervatorsko - restauratorski radovi[uredi VE | uredi]

Godine 1855. Ivan Kukuljević Sakcinski imenovan je za konzervatora građevinskih spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji, a dvije godine kasnije upozorava Centralnu komisiju o stanju kapele sv. Trojstva. Međutim, nema podataka o njihovoj intervenciji na spomeniku. Kroz godine koje slijede, više se puta apeliralo vlastima za obnovu kapele, ali tek se nakon potresa 1916. godine kreće u obnovu. Kapela je u manjem dijelu obnovljena, dok su opsežniji radovi odgođeni zbog nedostatka sredstava. U Drugom svjetskom ratu, za vrijeme bombardiranja, kapela je znatno oštećena što je vodilo da rušenja zapadnog zida. Oko 1950-ih godina ponovno se kreće u obnovu kapele, kada se radi na popravku krova, a radovi su nastavljeni u 60-im godinama. Sondiranjem kapele, na rebrima su pronađeni su tragovi žute, crvene i zelene boje. Na južnom zidu svetišta pronađene su freske sa prikazom četiri lika poredana jedan uz drugoga, koji prikazuju svjetovne velikaše. Godine 1982. arhitekti i povjesničari umjetnosti Restauratorskog zavoda Hrvatske zaključili su da je Brinje u jako zabrinjavajućem stanju, te da se moraju nastaviti radovi na obnovi. Restauratorski zavod vodi restauraciju do 1998. godine, kada su sredstva dodijeljena općini Brinje, koja od onda koordinira radove. Uz kapelu, restaurirani su i barokni oltari koji su vraćeni u samu kapelu nakon restauracija, a u njih su uključene i skulpture Madone s Djetetom i Pietà koje su nastale početkom 15. stoljeća. Također, u supstrukciji se sada nalazi stalna izložba koja daje važne informacije o Sokolcu te ulozi obitelji Frankopan u hrvatskoj povijesti.[4]

Galerija slika[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. http://www.lickosenjska.com/?page=grad&mjesto=51 s dopusnicom Ličko-senjske županije
  2. http://hrcak.srce.hr/file/22714
  3. http://www.croatianhistory.net/etf/lika.html
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Miletić, D.; Valjato-Fabris, M. Sokolac - frankopanski plemićki grad u Brinju, Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture, Zagreb, 2003, str. 7, 8, 9, 10, 11, 12, 15, 17, 24, 45, 46, 49, 50, 57, 125
  5. Domljan, Ž. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb, 1995, str. 125

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Miletić, Drago; Valjato-Fabris, Marija. Sokolac - frankopanski plemićki grad u Brinju, Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture, Zagreb, 2003.
  2. Domljan, Žarko (ur). Enciklopedija hrvatske umjetnosti, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb, 1995.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]