Brinje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Brinje. Za druga značenja, pogledajte Brinje (razdvojba).
Brinje
Brinje (grb).gif
Brinje na karti Hrvatska
Brinje
Brinje
Brinje na karti Hrvatske
Koordinate: 45°00′N 15°08′E / 45.00°N 15.13°E / 45.00; 15.13
Županija Ličko-senjska
Načelnik općine Zlatko Fumić
Naselja u sastavu općine Brinje, Glibodol, Jezerane, Križ Kamenica, Križpolje, Letinac, Lipice, Prokike, Rapain Klanac, Stajnica, Vodoteč, Žuta Lokva
Površina 358,22 km2
Stanovništvo (2011.) 3.256
Poštanski broj 53260 Brinje
Brinje na karti Ličko-senjska županija
Brinje
Brinje
Brinje na karti Ličko-senjske županije
Koordinate: 45°00′N 15°08′E / 45.00°N 15.13°E / 45.00; 15.13

Brinje je općina u Hrvatskoj, u Ličko-senjskoj županiji.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Po popisu stanovništva iz 2001. godine, općina Brinje imala je 4.108 stanovnika, raspoređenih u 12 naselja: [1]

Popis stanovništva iz 2011. godine, daje sljedeće rezultate[2]:

  • Brinje - 1.479
  • Glibodol - 6
  • Jezerane - 311
  • Križ Kamenica - 216
  • Križpolje - 510
  • Letinac - 154
  • Lipice - 154
  • Prokike - 102
  • Rapain Klanac - 20
  • Stajnica - 218
  • Vodoteč - 69
  • Žuta Lokva - 17

Nacionalni sastav, 2001.[1][uredi VE | uredi]

Brinje (naseljeno mjesto)[1][2][uredi VE | uredi]

  • 2011. - 1.479
  • 2001. - 1.707
  • 1991. - 2.049 (Hrvati - 1.808, Srbi - 173, Jugoslaveni - 20, ostali - 48)
  • 1981. - 1.158 (Hrvati - 989, Srbi - 74, Jugoslaveni - 73, ostali - 22)
  • 1971. - 1.225 (Hrvati - 1.073, Srbi - 125, Jugoslaveni - 18, ostali - 9)

Uprava[uredi VE | uredi]

Kapela Svetog Fabijana i Sebastijana (najstarija sačuvana romanička crkva u Gackoj)
Kapela Presvetog Trojstva na gradu Sokolcu

Povijest[uredi VE | uredi]

Monetium je ime koje je u dalekoj prošlosti nosilo mjesto Brinje, što će reći da je samo mjesto znatno starije nego njegovo današnje ime. Tragovi naseljenosti ljudi u brinjskom kraju sežu u pradavna vremena. Potvrđuju to neki svojedobno otkriveni nalazi iz prapovijesti, npr. na lokalitetu Humac nedaleko Brinja. Moglo bi se s dosta opravdanja pretpostaviti da bi određenih tragova o dalekoj prošlosti brinjskoga kraja moglo biti na još nekim mjestima, npr. u špilji Siničić na cesti prema Letincu ili na gorskom području zvanom Staro Brinje. Budući da pisanih tragova iz tih vremena nema, nešto određeniji odgovor na te pretpostavke mogla bi dati jedino suvremena arheologija, naravno ukoliko bi u nekom budućem vremenu došlo do sustavnijih istraživanja te vrste. Dosad to nije bio slučaj, barem ne u mjeri koja bi potvrdila ili opovrgla neku od navedenih pretpostavki ili možda neku drugu koja se čak posebno niti ne naslućuje.

Najstariji poznati žitelji brinjskog kraja bili su Japodi. To je jedna od više Ilirskih plemenskih zajednica koje su nekoć nastanjivale ne samo znatne dijelove naše domovine nego i dijelove susjednih zemalja. Kasnije su došli Rimljani. Oni su pokorili Japode. U povijesti je zabilježen Oktavijanov pohod protiv Japoda 35. godine prije Krista. Tada je taj rimski vojskovođa i prvi car opsjeo i poslije krvave borbe osvojio središnji japodski grad Metulum. U prošlosti je bilo različitih hipoteza o tome gdje se nalazio Metulum. Mislilo se čak da je to današnja slovenska Metlika. Sada se općenito uzima da se Metulum mogao nalaziti na Velikoj i Maloj Viničici blizu Josipdola, dakle iza kapelskoga gorja kao prirodne barijere s obzirom da je Oktavijan došao s morske strane, negdje iz pravca današnjeg Senja. No, ima i mišljenja da se Metulum zapravo mogao nalaziti na području današnje Razvale, dakle u podnožju kapelskoga gorja. Bilo kako bilo, silovita opsada koja je rezultirala potpunim uništenjem Metuluma, neke vrste japodske Kartage, zbila se zasigurno negdje blizu brinjskoga kraja.

Iz vremena vladavine Rimljana potječe naselje koje se zvalo Monetium. To je sigurno bilo rimsko naselje, a možda još i japodsko. Zanimljivo je da se prostor današnjeg Sokolca u središtu Brinja u svakodnevnom govoru brinjskog stanovništva naziva Gradinom. Taj naziv ponajprije upućuje na japodsku tradiciju podizanja naselja na brežuljcima ili brdima radi lakše obrane od neprijatelja. Ne mora nužno biti tako, ali je sasvim izvjesno da je neka vrsta ljudskog naselja na području Brinja morala postojati i u japodsko doba. Monetium je latinski naziv. Teško je dokučiti njegovo pravo značenje. Najbliža latinska riječ «moneta» upućivala bi na novac. To može značiti svašta i ništa. Bilo bi prilično nezahvalno bilo što iz toga izvoditi. U svakom slučaju, Monetium je prvo i najstarije zabilježeno ime naselja na mjestu gdje se danas nalazi Brinje. To je zapravo bilo Brinje prije Brinja, pa je utoliko i opravdano rabiti to ime u brinjskom kontekstu, neovisno o tome što ono potječe iz vremena prije doseljenja Hrvata.

Je li Monetium preživio nestanak rimske civilizacije i veliku seobu naroda u sklopu koje su došli Hrvati? Budući da se ime izgubilo, može se vjerovati da je nestalo staro stanovništvo koje je baštinilo to ime. Drugo je pitanje što je bilo sa samim naseljem. Možda je i ono uništeno u nekom barbarskom (gotskom, avarskom) prodoru, a možda je u nekom obliku i preživjelo. Ono što se s dosta opravdanja može zaključiti jest da je očito moralo doći do određenog stupnja diskontinuiteta koji se na simboličkoj i stvarnoj razini očitovao u iščezavanju naziva Monetium. Na prijelazu iz staroga u srednji vijek, u vremenu kada se doseljeni Hrvati polako ukorjenjuju u današnjoj domovini, antički Monetium silazi s povijesne pozornice.

U ranom novom vijeku brinjski je kraj pripadao župi Gacka. Ta je župa, zajedno sa župama Likom i Krbavom, u ranohrvatsko doba bila posebno područje koje se nalazilo pod upravom zajedničkog bana. Ima mišljenja da je brinjski kraj već tada bio zasebna hrvatska plemenska župa, ali se to ne može sa sigurnošću potvrditi. U razvijenom srednjem vijeku Brinje se oblikovalo kao važna trgovačka postaja na drevnoj cesti koja je iz Senja preko Modruša vodila u unutrašnjost hrvatskih zemalja. Iako je logično pretpostaviti da je samo mjesto znatno starije, a ima i nekih pobližih navoda o tome, ono se pod imenom Brinje u povijesnim vrelima prvi put izrijekom spominje tek 1343. godine. Tada je zapisano čak dva puta: prvi put 14. ožujka 1343. kao «Brigna», a drugi put 18. lipnja iste godine kao «Bregne». To je najstariji zasad poznati zapis imena Brinje u starim dokumentima. Većina stručnjaka smatra da to ime potječe od čakavskog lokalizma «brnja», tj. obična borovica, a to je biljka koja i danas u značajnoj mjeri raste u tom kraju. Isto tako ono bi se moglo izvesti i iz lokalizma «brina», tj. uzvišenje, čime također obiluje gorski pejzaž brinjskoga kraja.

Iz srednjovjekovlja potječe određeni broj latinskih povelja koje su ili izdane u Brinju ili se Brinje spominje u njima. To se može zahvaliti činjenici da su Brinjem u to doba gospodarili krčki knezovi Frankapani (kasnije poznatiji kao Frankopani). Oni su na uzvišici usred mjesta podigli svoj tvrdi grad (spominje se od 1411. godine), kasnije poznat kao Sokolac. U njemu je npr. stolovao Anž VIII. Frankopan Brinjski koji je 1465. izdao jednu latinsku ispravu «u našem gradu Brinju» (in castro nostro Brigne). Tako je na mjestu antičkoga Monetiuma zaživjelo srednjovjekovno Brinje, a ime se zadržalo do danas.

mr. Željko Holjevac (za Glasnik Zavičajnog kluba "Brinje")

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Brinjski miner

Rođen je u Brinju, 28. lipnja 1851. godine. Istaknuti školsko-prosvjetni djelatnik s kraja 18. i početka 19. stoljeća, član Hrvatskoga pedagoškog književnog zbora, zagovornik metode ručnog rada na učiteljskim školama. Pisao je metodičke priručnike za nastavnike ručnog rada. Izradio je "umjetničku uru" za zgradu Kraljevske učiteljske škole u Vukovaru. Osim sati, ura je pokazivala i dane te mjesečeve mjene, a mjerila je i vrijeme školskog sata, što je pomoću baterija oglašavala zvonom. Sličnu i složeniju uru izradio je za zagrebačku preparandiju, koja se danas nalazi u Muzeju za umjetnost i obrt grada Zagreba. Također je popravio i seizmograf na Zvjezdarnici na Griču. Zaljubljenik u svoje zvanje učitelja dobivao je mnoge nagrade/kolajne za svoje ure. Umro je 5. ožujka 1929. godine i pokopan je na Mirogoju.

Rođen je u Križpolju, pokraj Brinja 21. lipnja 1884. godine. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Zagrebu na Gornjem gradu. Kao konjanički poručnik ranjen je u Prvom svjetskom ratu pa je zbog toga povučen u pozadinsku službu u Varaždin. Kao i njegov otac narodni zastupnik u Hrvatskom saboru, bavio se politikom te je na trima izborima biran za narodnog zastupnika HSS-a, a potom 1939. imenovan i senatorom.

Kao hrvatski narodni zastupnik za Kotar Brinje bio je sudionik parlamentarne debate 20. lipnja 1928. godine, kada je došlo do krvoprolića u kojem je pobijen dio vodstva HSS-a na čelu sa Stjepanom Radićem. Tada su ubijeni Pavao Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić je od zadobivenih rana umro tri dana kasnije, a uz njih je teško ranjen i Ivan Pernar, te lakše Ivan Granđa. Djelovanje Tone Pavlovića je puno šire nego što se iz ovog kratkog zapisa da zaključiti. Umro je u Križpolju, 20. travnja 1941.

Rođen je u Brinju 8. studenog 1873. godine u seljačkoj obitelji plemenita porijekla (plemstvo je potvrdio, prema jednom dokumentu, car Leopold godine 1652.) Nakon završene gimnazije u Zagrebu, studirao je bogosloviju u Senju. Kao sudent dvije godine je bio predsjednikom tamošnjeg Zbora duhovne mladeži, društva bogoslova koji su njegovali i promicali hrvatsku kulturu. Župnikom je bio u Kraljevici, Delnicama, Jablancu, Brinju, Starigradu, Lukovom Šugarju, Karlobagu, Čanku, Bilaju i Ledenicama. Ovome treba još pridodati i Beč i Rijeku, mada nije poznato na kojim je dužnostima tamo bio. Kao novinar i član Hrvatskog novinarskog društva objavio je više od 60 članaka, opširnijih rasprava i brošura. Vrlo je zapaženo i njegovo djelovanje kao pravaškog političara i saborskog zastupnika što je potrajalo i kroz drugo desetljeće prošlog stoljeća. Dok je župnikovao u Ledenicama, početkom 1942. godine imenovan je članom Hrvatskoga državnog sabora. Kasnije je imenovan vojnim vikarom, a tu je dužnost obavljao sve do smrti 21. travnja 1945. godine. Uz veliko mnoštvo pokopan je na vojničkom djelu Mirogoja dva dana kasnije, a po njegovoj posljednjoj želji, odsvirana mu je i rodoljubna pjesma "Oj ti vilo, vilo Velebita".

Ovaj znanstveno-pedagoški djelatnik pročuo se u glavnom gradu stare Ugarske kao pravni pisac, dekan Pravnog fakulteta i rektor Sveučilišta Pazmany Peter u današnjoj Budimpešti. Prema prijepisu brinjske knjige krštenika, rođen je 1769. godine u Brinju. Njegov otac, konjanički satnik u graničarskoj postrojbi, poginuo je u jednom ratu s turcima, a skrb o dječaku je preuzeo stric, dvorski kapelan u Beču, koji ga je poslao na školovanje u gimnaziju i konvikt pokraj Budimpešte. Mate je filozofiju pohađao na akademiji u Trnavi, a pravne znanosti u Požunu, današnjoj Bratislavi i Beču. 1790. godine obranio je doktorsku dizertaciju sa temom iz rimskog prava. Nakon mjesta profesora naravnog, javnog i privatnog prava u Košicama (Slovačka), prešao je na pravni fakultet u Sveučilišta u Pešti, da bi u godinama 1811.-1812. bio dekanom tog fakulteta, a 1821. godine izabran je i za rektora Sveučilišta. Shrvan sušicom umro je u Pešti, 30. rujna 1824. godine. U njegovim objavljenim znanstvenim djelima, pisanim latinskim jezikom, može se potvrditi njegova velika učenost i poznavanje pravne literature, a neki mađarski autori misle da mu na području feudalnog prava u Mađara nije bilo ravnoga. O njegovoj omiljenosti kod studenata svjedoči i pjesma jednog naraštaja, a koju su mu napisali povodom završetka studija:

" Zalazi sjajna zvijezda sretnog nam dana, Ah, dižemo se ispod krila velikog nam učitelja! Prerano nas tjera sudbina dijelit od njeg. Vučetić je samo jedan".

Spomenici i znamenitosti[uredi VE | uredi]

Spomenik popu Marku Mesiću
Brinje u 19. stoljeću
Pavlinska natpisna ploča iz 15. stoljeća na crkvi Uznesenja Marijina u Brinju

U čitavom nizu frankopanskih ruševnih plemićkih gradova, po značenju, ali prije svega po izuzetnoj vrijednosti još uvijek, u cijelosti ili samo dijelom očuvanih najznačajnijih zdanja, nedvojbeno se izdvaja Brinje. S obzirom na ostale značajnije plemićke gradove, o njemu je podosta pisano. Za frankopanski plemićki grad u Brinju u stručnoj se literaturi uglavnom ustalio nazvi Sokolac, rjeđe Sokol ili Sokolovac.

Prvi ga tim imenom još 1835. godine naziva F.J. Fras: "Ovaj grad, koji se zove i Sokolac...". Nakon njega, Ivan Kukuljević Sakcinski piše u svojem prvom članku iz 1869. godine: "Kada je grad brinjski sagrađen, to se zapravo ne zna, ali je stajao jur koncem 14. vieka, i bijaše poznat pod imenom Sokol, a još danas ga nazivlje narod Sokolcem". Kasnije, u svojem drugom članku o Brinju, godine 1941. povjesničar i arhivist Laszowski spominje grad Sokol. Članak je obradio skup obitelji Frankopan na Modrušu, 12. lipnja 1449. godine, na kojem su podijelili očevinu na osam dijelova. Tom podjelom je knez Bartol dobio "Trg Brinje sa gradom Sokolom..." kao i grad Jelovik kod Brinja, ali i gradove Sokol, Tržac u Tršcu na Korani i Bihać, sva tri u bihaćkom kraju. Moguće da je ovdje riječ o nespretnoj zabuni iskusnog povjesničara, ali je vjerojatnije da je Laszowski mislio na utvrdu Sokolac u Furjanu, sjeverozapadno od Bihaća (danas u sastavu Grada Slunja), koja u nekim izvorima ima isto ime kao i ova u Brinju. Ipak, ovo dokazuje kako se naziv Sokolac udomaćio.

Tako ga je prihvatila većina povjesničara, no Drago Miletić i Marija Valjato Fabris navode i opravdane upozorbe povjesničara Zorislava Horvata kako to nije izvorni naziv. On navodi kako se tijekom 15. i 16. stoljeća kroz razne pisane povelje o gradu Brinju nigdje ne spominje ime Sokolac. Jedino naziv "Castrum Zoko", koji se susreće 1493. godine, opisuje grad koji se nalazi na sasvim drugom mjestu - kod Bihaća.

Svi se povjesničari slažu da je teško utvrditi točan izvor kada je i kako došlo do uporabe imena Sokolac. Pretpostavke se kreću od raznih nezapisanih priča povezanih sa sokolovima, uzrokovanih na primjer, vjenčanjem Nikole IV. s Dorotejom Gorjanski, kada Nikola uoči vjenčanja šalje Veneciji poklon-konja i sokola, pa do toga da su, kada je čovjek napustio grad, gore visoko na njemu sokolovi svili svoja gnijezda, što je potaknulo narod da ga nazove tim imenom. Možda se jednom i utvrdi točan nastanak tog naziva, ali do tada stoji činjenica da se on ne spominje niti u jednoj povijesnoj ispravi iz doba Frankopana. Sam grad Brinje (a misli se na dvorac) prvi put je spomenuo 1465. godine mladi Ivan Angelo "Anž" Frankopan (sin Bartolov), koji je stolovao u Brinju i nazivao ga svojim gradom - "In castro nostro Brinje". Unatoč svim preciznim i nepreciznim podacima, ne može se ignorirati ime Sokolac pa ga danas tako podjednako koriste i povjesničari i narod.

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

Kultura[uredi VE | uredi]

Zavičajni klub "Brinje" iz Zagreba, izdaje dva puta godišnje svoj besplatni Glasnik "Monetium" u kojem se mogu doznati informacije iz Brinja i brinjske povijesti. Osim što je Glasnik besplatan, omogućeno je i skidanje i s njihovih stranica. Jednom godišnje tiskaju i bogato opremljeni "Brinjski magazin" (ISSN 1846-9167) na 76 stranica. ZK Brinje na taj način, kao i svojim ostalim radom želi sačuvati kulturni, povijesni i prirodni identitet Brinja i brinjskog kraja.

Šport[uredi VE | uredi]

Rekreacija[uredi VE | uredi]

Planinarsko društvo "Škamnica" Brinje osnovano je 8. studenog 2009. godine. Društvo svoje korijene vuče iz davne 1934. godine i tada je nosilo naziv "Škamlica". Za prvog predsjednika Škamnice izabran je Gojko Crnković. Društvo danas broji 70-tak članova.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 CD rom: "Naselja i stanovništvo RH od 1857-2001. godine", Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 2005.
  2. 2,0 2,1 Stanovništvo prema starosti i spolu po naseljima, popis 2011.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Brinje


P parthenon.svg Nedovršeni članak Brinje koji govori o općini treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.