Lika

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Lika. Za druga značenja, pogledajte Lika (rijeka).
Croatia-Lika.png
Detaljna mapa Like

Lika je povijesna regija na jugozapadu Hrvatske, površine od oko 5.000 km2. Najveći grad u regiji je Gospić.

Zemljopisni položaj[uredi VE | uredi]

Gacko polje

Lika je gorska regija ili visoravan, okružena gorskim lancima; Velebit na jugu, Velika Kapela na zapadu, Mala Kapela na sjeveru te Lička Plješivica na istoku. Sjeverna granica prilično je neodređena jer Ogulinsko-Plašćanska dolina čini prijelazni prostor između Like i Gorskog Kotara. Cijelo područje može se okarakterizirati kao planinska zaravan raščlanjena manjim planinskim lancima u više cjelina (Gacka, Ličko polje ili Lika, Krbava (regija) i Ličko Pounje). Ima veliko strateško i prometno značenje jer čini spojnicu kontinentalnog i primorskog dijela Hrvatske, stoga se Lika još naziva i "Kralježnica Hrvatske". Kroz Liku prolazi državna cesta Zagreb-Split, s izlazom preko Maslenice na Zadar, autocesta Zagreb-Zadar-Split-Ploče, te željeznička pruga Zagreb-Knin-Zadar/Split. Kroz Liku protječu hrvatske ponornice, rijeka Gacka , rijeka Lika, rijeka Otuča , rijeka Krbava, rijeka Korenica (rijeka) te u Lici još izvire rijeka Una koja protječe njezinim istočnim dijelom samo u gornjem toku.

Ime[uredi VE | uredi]

Po pučkoj etimologiji, Lika je dobila ime po lîku. Lîk je u hrvatskoj štokavskoj ikavici riječ za - lijek.

Po drugom tumačenju, naziv dolazi od grčke riječi likos, što znači vuk.

Uprava[uredi VE | uredi]

Najveći dio Like nalazi se u sastavu Ličko-senjske županije, najrjeđe naseljene i gospodarski najnerazvijenije hrvatske županije. Administrativno je Lika podijeljena na dva grada (Gospić i Otočac) i sedam općina (Brinje, Donji Lapac, Lovinac, Perušić, Plitvička Jezera, Udbina i Vrhovine). Manji dijelovi ličkog prostora pripadaju drugim županijama: na sjeveru su općine Josipdol, Plaški i Saborsko u Karlovačkoj županiji, a na jugu Gračac u Zadarskoj županiji.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Obitelj iz Like u 19. stoljeću

Lika je tijekom čitavog XX. stoljeća bila izložena depopulaciji uzrokovanoj različitim čimbenicima - agrarnom prenaseljenošću, zatim Prvim i Drugim svjetskim ratom, potom iseljavanjem stanovništva u razvijenija područja i na koncu velikosrpskom agresijom 1991.-1995. koja je rezultirala Domovinskim ratom. Posljedica svega toga je da danas na području Like živi svega oko 50.000 stanovnika, dok je prije samo 80 godina taj broj iznosio približno 200.000 stanovnika. Na posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine Hrvati čine apsolutnu većinu stanovništva Like odn. Ličko-senjske županije s 84,2 % te su većina u gotovo svim općinama osim općine Donji Lapac i Vrhovine. Srbi čine manjinu u općinama Gračac, Plaški, Plitvička Jezera i Udbina dok ih na području Gospića, Otočca, Perušića, Lovinca i Brinja gotovo i nema. Danas Hrvati čine 84,2% stanovništva dok je udio srpske manjine 13,6% . Popis stanovništva Like [1]

Regionalno se mogu izdvojiti četiri osnovna područja: zapadni dio (Brinje, Gospić, Otočac, Vrhovine i Perušić), istočni dio (Donji Lapac, Udbina, Lovinac i Korenica), sjeverni dio (Josipdol, Plaški i Saborsko) i južni (Gračac, Srb). Danas se može uočiti gospodarski i demografski oporavak Like, prvenstveno zbog prometne povezanosti koju je donijela novoizgrađena autocesta kao dio buduće Jadransko-jonske autoceste (veze na Zadar, Rijeku, Split) i veza sa Zagrebom.

Povijest[uredi VE | uredi]

Ličko-krbavska županija (1881. - 1918.)
Sokolac, Brinje

U prethistorijsko i antičko doba područje Like naseljava ilirsko pleme Japodi. Njih je u I. stoljeću prije Krista pokorila rimska vojska, ali su i dalje zadržali svoju plemensku autonomiju, baveći se nomadskim stočarstvom. Romanizacija ovog prostora bila je samo površna, jer je Rimljanima bilo najvažnije osigurati putne komunikacije. Do većih promjena dolazi raspadom carstva i seobama naroda, kad se na ličko područje doseljavaju Hrvati. Oni uspostavljaju svoju upravnu organizaciju, osnivajući plemenske župe Gacku, Krbavu i Liku. Postoje teorije da su nakon ustanka Ljudevita Posavskog u slabo naseljenu Liku franački vladari preselili znatan broj Avara, koji su se kasnije stopili s Hrvatima. S razvojem i jačanjem hrvatske države dolazi do porasta stanovništva i većeg stupnja društvene organizacije, a s tim i do podjele starih rodovskih župa u Lici. Tako nastaju nove župe Bužane, Hotuča, Lapac, Plase i druge. O porastu značenja Like unutar Hrvatskog i kasnije Ugarsko - hrvatskog kraljevstva govori i pripadnost južnog dijela Ninskoj biskupiji, odnosno osnivanje Krbavske biskupije 1160. godine, sa sjedištem prvo na Mrsinju iznad Korenice, a zatim na Udbini. Važni narodni vlastodršci u ovom prostoru bili su knezovi Krbavski (Kurjakovići, odn. Gusići). Osnova gospodarstva bila je tradicionalna agrostoarska ekonomija zasnovana ponajviše na povezanosti zona ispaše u priobalju (Ravni kotari, Bukovica) i u Lici. Materijalni ostaci iz tog razdoblja su neznatni jer su većinu crkvi i utvrda uništili Osmanlije. Dokaz tadašnjeg stupnja razvoja je i postojanje tiskare u Kosinju krajem 15. stoljeća.

Osmanlijski prodori na ovo područje počinju nakon pada Bosne (1463.), da bi kulminirali Krbavskom bitkom 1493. godine, u kojoj je uništena hrvatska feudalna vojska. Između 1522. i 1524. turska vojska zauzela je čitavo područje Like, s iznimkom Gacke doline i Brinja. Starosjedilačko hrvatsko stanovništvo dijelom je prihvatilo islamsku vjeru, a pojavljuju se i prvi pravoslavni Vlasi. Osmanska vlast je u ovom prostoru 1580.. osnovala Lički (Krčki) sandžak sa sjedištem u Kninu i glavnim ličkim uporištem na Udbini. Takvo stanje potrajalo je sve do velikog austrijsko-turskog rata (1683.-1699.), u kojem je pod vodstvom katoličkog svećenika Marka Mesića masovno sudjelovalo preostalo katoličko stanovništvo te je oslobođena čitava Lika osim Ličkog Pounja.

Nakon protjerivanja Osmanlija očekivao se povratak Like pod vlast hrvatskog bana. Međutim, Habsburška monarhija stavila ju je pod izravnu vlast svoje dvorske Komore, a zatim 1714. godine pod upravu Karlovačkog generalata. Tako je Lika došla u sastav Vojne krajine u čijem će sastavu ostati sve do njezinog ukidanja 1881. godine. Kako su Ličani u početku pružali otpor strogom vojnom režimu, 1746. osnovan je posebni vojno-upravni teritorij Ličke regimente (pukovnije), da bi se učvrstilio nadzor nad ovim krajem. Usporedno sa stvaranjem novog upravnog ustroja, na ličko područje naselilo se se novo stanovništvo, Hrvati Bunjevci i pravoslavni Vlasi (kasnije Srbi) koji su trebali poslužiti kao stalna vojska za potrebe bečkog dvora. Ta opća militarizacija Like, u kojoj je sve bilo podređeno potrebama stalnog ratovanja, znatno će utjecati na mentalitet njenog stanovništva. Godine 1881. pridružena je Banskoj Hrvatskoj. Od 1941. do 1945. u sklopu Nezavisne Države Hrvatske.

Početkom velikosrpske agresije (1991.) dijelom su je okupirale srpske snage (1992.–1995. područje pod zaštitom UN-a). Oslobađana je u akcijama "Medački džep" i "Oluja" 1995. godine tijekom obrambenog Domovinskoga rata.[2] Od 1991.do 1995., u velikosrpskoj agresiji počinjen je veći broj zločina nad Hrvatima, a najveći "uspjeh" bilo je etničko čišćenje nesrpskog, mahom hrvatskog, stanovništva i sustavna pljačka teritorija. O tome je načelnik štaba 2. operativne zone u informaciji o nekim problemima Teritorijalne obrane u Lici napisao: "Poznato je da je u toku operacija u Lici u vremenu septembar-decembar 1991. godine zapljenjeno na desetine putničkih automobila, teretnih vozila, traktora i raznih drugih mašina, zatim velike količine aparata za domaćinstvo (šporeta, frižidera, zamrzivača, televizora, kasetofona i dr.), zapljenjeno je nekoliko sitne i krupne stoke, do temelja je opljačkan nacionalni park Plitvice (desetine hotela), čitava sela od koranskog mosta do Slunja i sam Slunj, kao i sela Poljanak, Sertić Poljana, Kuselj i Saborsko, zatim sela oko Gospića, Ličkog Osika, Perušića, Ramljana, Otočca itd. i da sad niko ne zna gde su ta sredstva. Nema ni jednog sabirališta ratnog plena, nema evidencije o zaplenjenim sredstvima, sem što je evidentirano nešto stoke, a zvanične vlasti, kako civilne tako i vojne, o tome ništa ne znaju i svi su sada pošteni".[3]

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Tonkovićevo vrilo, Gacka

Lika je tradicionalno ruralno područje s razvijenim ratarstvom (uzgoj krumpira) i stočarstvom. Industrija je neznatna i oslanja se uglavnom na preradu drva. Očuvanost okoliša bi se mogla pokazati kao glavna prednost Like u bližoj budućnosti i turističkom razvoju. Za to postoje veliki potencijali - unutar Like dva su nacionalna parka (Plitvička Jezera i Sjeverni Velebit), a važni su faktori i blizina sjevernodalmatinskih ljetovališta i dobra suvremena prometna povezanost (autocesta i tunel Sv. Rok).

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

Mrki medvjed u Kuterevu
Žena iz Like, 19. stoljeće
Ličan, 19. stoljeće
Krajolik u Lici blizu Kutereva
Krajolik u Lici blizu Kutereva
  • U Kosinju se nalazila prva tiskara u Hrvatskoj i u jugoistočkoj Europi uopće, koju su osnovali knezovi Frankopani. U njoj je 1483. tiskan glagoljski misal, najstarija hrvatska tiskana knjiga. Sve dotad tiskane knjige bile su na latinskom jeziku i pismu, pa je Misal iz 1483. prva knjiga tiskana na narodnom jeziku i pismu uopće.
  • Prema broju i raznovrsnosti zaštićenih prirodnih objekata i lokaliteta Ličko-senjskoj županiji pripada jedno od vodećih, a po njihovu udjelu u ukupnoj površini, apsolutno vodeće mjesto među hrvatskim županijama (2.368 km2 ili 58% površine svih nacionalnih parkova i parkova prirode u Hrvatskoj). Među njima središnje mjesto zauzimaju Nacionalni park "Plitvička jezera", Nacionalni park "Paklenica" i Nacionalni park "Sjeverni Velebit" te Park prirode i svjetski rezervat biosfere "Velebit" .
  • Planine koje sa zapada nadolazeću naoblaku koče i zadržavaju nad ličkim poljem čine ovu regiju zaštićenom od vlažnih vjetrova s juga odnosno mora, no vrlo plodnom, a u estetskom smislu vrlo raznolikom i zanimljivom. Kod podvelebitskog primorja, se aerosol nameće kao prevladavajuća sila koja oblikuje floru, a time i faunu pa i reljef obale županije. Naime atmosfera obogaćena solju poprilično je nepodobna za razvoj većih šumskih površina koje uz jake vjetrove bivaju lišene plodne podloge za puštanje korijena. Time su planine s jedne strane lišene bujnog raslinja koje s druge strane uspijevaju osigurati dodatnom akumulacijom vlage i vode. Viši predjeli Velebita za razliku od kotline Like imaju veći broj i udio oblačnih, ali i vedrih dana. U višim je planinskim predjelima (Velebit, Plješivica) naoblaka u najhladnijim mjesecima manja nego u susjednim zavalama, a u toplom dijelu godine je veća, gdje se stoga pronalazi dovoljan broj dana tokom izvan sezonskih rokova za aktivnosti poput pješačenja, biciklizma (brdskog), planinarenja i sličnih aktivnosti korisnih za zdravlje ljudi. Za klasične vidove odmora u Hrvatskoj, uobičajenim more i sunce odmorom, rezerviran je uski obalni pojas s plažama kakve samo planinski obronci mogu stvoriti. Naime osim u slučaju Baltičkog štita takav je reljef, gdje planinski lanac izravno čini i prelazi u obalu, iznimno rijedak, barem u Europi.

Poznati Ličani[uredi VE | uredi]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Popis stanovništva Like.
  2. URL:http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=22569 enciklopedija.lzmk.hr, članak preuzet iz Hrvatskog obiteljskog leksikona, izdanje 2005. (1. kolovoza 2009.)
  3. Davor Marijan, Djelovanje JNA i pobunjenih Srba u Lici 1990. – 1992. godine (Hrčak) (pristupljeno 16. kolovoza 2012.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Ostali projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Lika