Sveti Pio iz Pietrelcine

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Sveti Pio iz Pietrelcine
Sveti Pio iz Pietrelcine
Rođen 25. svibnja 1887.
Pietrelcina
Preminuo 23. rujna 1968.
San Giovanni Rotondo
Proglašen blaženim 2. svibnja 1999.,u Rimu od pape Ivana Pavla II.
Proglašen svetim 16. lipnja 2002., u Rimu od pape Ivana Pavla II.
Spomendan 23. rujna
Zaštitnik zanimanja služitelja civilne vojne službe, katoličkih mladića

Sveti Pio iz Pietrelcine (Pietrelcina, 25. svibnja 1887. – San Giovanni Rotondo, 23. rujna 1968.) svećenik, kapucin i katolički svetac

Djetinjstvo i mladenaštvo[uredi VE | uredi]

Rodio se 25. svibnja 1887. g. u Pietrelcini, u pokrajini Campania u Italiji od roditelja Gracija Forgione i majke Marije Josipe rođ. De Nunzio. Već je sljedećeg dana kršten i nadjenuše mu ime Francesco, Franjo.

Djetinjstvo i mladenačku dob proživio je u vedrom i mirnom okolišu: u kući, crkvi, na poljima i nešto kasnije u školi. U dvanaestoj godini primio je sakrament krizme i prvu pričest.

Sa šesnaest godina, 6. siječnja 1903. g. ulazi u novicijat Manje braće Kapucina u Marcane. Obukavši redovničko odijelo zamijeni ime Francesco i bi nazvan fra Pio. Uspješno završivši godinu kušnje tj. novicijata, vremena preispitivanja sebe i svoje odluke o tome može li ustrajati u Redu kapucina, položio je privremene redovničke zavjete, a potom, 27. siječnja 1907. g. i doživotne zavjete.

Zrela dob[uredi VE | uredi]

Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910. g. u katedrali u Beneventu. Zatim je, radi zdravstvenih razloga ostao kod svojih u Pietrelcini do 1916. godine. U rujnu iste godine, poslan je u samostan u San Giovanni Rotondo i tu osta, uz kraće prekide, sve do smrti pružajući ljudima primjer uzornog redovnika.

5. kolovoza 1918. na sebe prima znakove muke Gospodinove. Ljudi oko njega bivaju svjedoci ovih čudesnih znakova te mnogih drugih karizmatskih darova koje je on primio od Boga. Raspaljen ljubavlju prema Bogu i bližnjima, fra Pio je živio puninu svoga zvanja doprinoseći svojim služenjem spasenju čovjeka kroz posebno poslanje koje je obilježilo čitav njegov život.

Ostvarivao je svoj životni program pomoću triju sredstava: sebedarnim predanjem u vođenju duša, sakramentalnim pomirenjem ljudi s Bogom i služenjem svete mise. Sveta misa je za njega predstavljala vrhunac i puninu duhovnosti.

Na socijalnom ili društvenom području fra Pio se zalagao oko ublaživanja patnji mnogih obitelji, posebno bolesnih i siromašnih. U tu je svrhu utemeljio „Casa Sollievo della Sofferenza“, tj. izgradnjom „Kuće za ublaživanje patnji“. Svečano je bila otvorena 5. svibnja 1956. g. bila je to tada najsuvremenija uređena bolnica u Italiji, sa svim odjelima.

Na duhovnom planu počeo je organizirati „Molitvene skupine“ već 1940. godine, ali svoj prodvat skupine su zadobile između 1947. i 1950. g. s crkvenim odobrenjem i podrškom pape Pija XII. Fra Pio je svoje „Molitvene skupine“ prozvao „rasadištem vjere i ognjištem ljubavi“.

Kasnije će ih papa Pavao VI. nazvati „velikom rijekom ljudi koji mole“. U tim molitvenim skupinama je ishodište i svim kasnije osnovanim molitvenim skupinama pod različitim nazivima diljem cijeloga svijeta.

Sve tamo od svoje mladosti fra Pio nije bilo nikada posebno dobrog zdravlja, posebno ne u posljednjim godinama života. Smrt ga je zatekla vedrog raspoloženja, 23. rujna 1968. g. u dobi od 81 godine. Njegov život je bio obilježen patnjom, jer ga je Bog htio pridružiti bolima i patnjama ljudi i Isusa Krista za spasenje svijeta. To se nije očitovalo samo po stigmama, tj. po Isusovim ranama, nego i u cjelokupnom njegovom životu.

Papa Pavao VI. u svom nagovoru višim redovničkim poglavarima kapucinskog Reda istaknuo je veliku popularnost o. Pija rekavši: „Gledajte koliku je popularnost stekao, koliko je mnoštvo ljudi okupio oko sebe! Zašto? Zar zato što je bio veliki mislilac? Ili možda zato što je bio veliki učenjak? Ili možda zbog toga što je imao velika sredstva na raspolaganju? Ne! Nego zato što je ponizno služio svete mise, što je ispovijedao od jutra do večeri i zato, što je – kažem to odgovorno – bio predstavnik otiska rana našega Gospodina. Bio je čovjek molitve i patnje“.

Nakon smrti[uredi VE | uredi]

Već za vrijeme zemaljskoga života uživao je veliku popularnost svetosti zbog svojih kreposti i svoga duha molitve, zbog žrtava i jer se potpuno posvetio za dobro svih duša. U godinama poslije smrti uvijek se sve više širio glas o njuegovoj svetosti i o čudesima koja su se događala po preporukama na njegov zagovor. Ta činjenica je postala nezaobilazni crkveni fenomen koji se proširio po cijelome svijetu i u svim slojevima ljudi. Tako Bog otkriva Crkvi želju, da ga proglasi i na zemlji njegovim vjernim Slugom. Nije prošlo mnogo vremena i kapucinski Red je pokrenuo korake prema propisima ckrvenog prava za početak procesa za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Nakon utvrđenih činjenica koje su se tražile, Crkva je o. Pija proglasila blaženim 2. svibnja 1999. g. na Trgu Sv. Petra u Rimu.

Jedno je sigurno, da još nikada u povijesti Crkve nije sudjelovalo toliko vjernika na proglašenju jednog blaženika (milijun hodočasnika). Obred proglašenja o. Pija blaženim predvodio je sam papa Ivan Pavao II., ali niti dva najveća trga u Rimu: Svetog Petra i Svetog Ivana Lateranskog nisu mogli primiti sve hodočasnike koji su za tu prigodu došli u Rim.

Liturgijski se slavi 23. rujna

Poruka svetosti Pija iz Pietrelcine[uredi VE | uredi]

Teško je ukratko sažeti poruku o. Pija za naše vrijeme i ljude. Ovaj svetac bio je i ostaje biti uzor tihog posvećenja redovničkom i svećeničkom životu: čovjek molitve i bratstva. Svijetu, koji je bolestan od sljepoće za sve što se ne može očima vidjeti, osobito na vjerskom i kršćanskom području, o. Pio sada želi još više biti blizu sa svojim nebeskim zagovorom.

U svijetu koji je zaražen egoizmom i potrošačkim mentalitetom, Svetac kao ozdravitelj tijela i duše, tješitelj uznemirenih i slomljenih savjesti, daje pouku, da valja ponovno pronaći put do djelotvorne ljubavi i solidarnosti, koju moramo jedni drugima uzajamno iskazivati. O. Pio nastavlja biti i ostaje za svakoga, ponizan brat koji svima daje nadu, koji želi obnoviti svoju vjeru, a onima koji su je izgubili želi biti pomoć da je ponovno nađu.

U svijetu koji je prožet subjektivizmom, a koji neminovno dovodi do odbacivanja i isključivanja Boga iz ljudskog života, o. Pio ostaje poziv čovjeku da dadne prioritet Bogu i njegovu zakonu, ako želi preživjeti krize života. „Brat s Isusovim ranama“ pozivao je, zove i zvat će svakoga vjernika da svoju pažnju skrene na Kristovo čovještvo, na ona otajstva koja ispovijedamo u „Vjerovanju“: „Rodio se od Djevice Marije, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan i treći dan uskrsnuo!“ Put prijeđeni od o. Pija, upozorenje je za nas ljude u trećem tisućljeću.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Pater Derobert: Otac Pio proziran Bogom, Zagreb, 2010.
  • Georges Huber: Odlazi Sotono!, Đakovo, 1997.
  • P. Stefano Manelli, Mihael Cukovečki: Padre Pio, Beograd, 1985.
  • Karl Wagner: Potresno svjedočanstvo o ocu Piju, Zagreb, 2011.
  • Marija Winowska: Pravo lice oca Pija, Zagreb, 2000. (audio knjiga)
  • Henrieta Zajec: Otac Pio iz Pietrelcine - mistik 20. stoljeća, Zagreb, 2007.