Urea

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Urea

Urea (novolat. < grč. : mokraća; karbamid, mokraćevina, CO(NH2)2, H2N-CO-NH2, CH4N2O, CON2H4, (NH2)2CO), NH2CONH2) je diamid ugljične kiseline. Urea je glavni otpadni proizvod deaminacije aminokiselina u sisavaca.

Osobine i svojstva[uredi VE | uredi]

Najvažniji je derivat ugljične kiseline. Bezbojni kristali, tale se pri 132,7°C, lako se otapaju u vodi i alkoholu.

Urea je diamid jer se karbonilna skupina veže s dvije amino-skupine. Može se smatrati diamidom ugljične kiseline, dok je monoamid nestabilna karbaminska kiselina (N2NCOOH). Zbog svog odnosa prema karbaminskoj kiselini urea se često naziva karbamidom.

Urea je konačni dušični proizvod metabolizma bjelančevina u čovjeka i mnogih životinja, a nađena je i u nekim biljkama. Nastaje u jetri u ciklusu uree, a iz tijela se izlučuje preko bubrega s mokraćom. Odrastao čovjek je izlučuje urinom oko 28-30 grama uree u 1 danu (24h). Ona nastaje u jetrima iz amonijaka i ugljikova dioksida ornitinskim ciklusom. Organizam sintetizira ureu iz amonijaka, produkta razgradnje proteina.

Zagrijavanje uree, raspada se na ugljikov dioksid i amonijak, što se zove „amonijačno vrenje“.

Urea u tlu u reakciji s vodom prelazi u topljivu sol - amonijev karbonat.

Hidrolizom uree nastaje amonijev karbonat.

Dobivanje[uredi VE | uredi]

Urea Synthesis Woehler.png

Prije razvoja tehničkih metoda sinteze i njene upotrebe, koji je uslijedio u novije vrijeme, urea je bila zanimljiva prvenstveno zbog toga što je ona glavni konačni produkt metabolizma dušika u sisavaca i izlučuje se u urinu.

Ureu je 1773.g. francuska kemičarka Hilaire Rouelle izolirala iz urina, premda nije bila sve do 1799. potpuno karakterizirana niti imenovana ureom, kada je pobliže ispitana i određena su joj fizikalna svojstva. Prvi ju je vjerojatno sintezirao John Davy, brat Sir Humphrey Davya. On je 1811.g. načinio fozgen djelovanjem sunčanog svjetla na smjesu klora i ugljikova monoksida, a 1812.g. objavio da dobiveni produkt reakcijom sa suhim amonijakom daje krutu tvar, koja ne razvija ugljikov dioksid kad se na nju djeluje octenom kiselinom, pa prema tome nije amonijev karbonat. Svoj produkt Davy nije identificirao kao ureu, pa je zasluga za sintezu uree pripala Friedrich Wöhleru, koji je 1828.g. opazio da je produkt dobiven kuhanjem otopine amonijeva cijanata s vodom identičan s ureom izoliranom iz urina.

Urea je prva organska tvar (prvi sintetizirani organski spoj) dobivena sintezom od anorganskih tvari/spoja (amonijeva cijanata); tom je sintezom njemački kemičar F. Wohler 1828.g. pobio dotadašnje mišljenje i vitalističku teoriju da organski spojevi mogu nastati samo od organizama (i u živim stanicama organizama) pod utjecajem i djelovanjem „životne sile“ i time utro put razvoju organske kemije.

Urea se za komercijalnu primjenu sintetizira zagrijavanjem smjese amonijaka i ugljikovog dioksida pod tlakom. Godišnje se proizvede nekoliko 100,000,000 tona ureje.

Uporaba[uredi VE | uredi]

Industrijski se proizvodi u velikim količinama, a rabi se ponajprije kao koncentrirano umjetno dušično gnojivo (najčešće 46% vezanog dušika), koje biljke lako asimiliraju. Više od 90% svjetske proizvodnje se koristi u poljoprivredi kao umjetno gnojivo.

Osim toga, služi kao jeftin izvor dušika u hranidbenim podlogama za industrijske mikrobne procese, za proizvodnju melamina, umjetnih smola (ureaformaldehidne smole), polimernih materijala (aminoplasti), ljepila, u manjoj mjeri lijekova i eksploziva te u kozmetici.

Izvor[uredi VE | uredi]

  • Tehnički leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža; glavni urednik: Zvonimir Jakobović. Tiskanje dovršeno 21. prosinca 2007.g., Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 653717. ISBN 978-953-268-004-1, str. 931.