Zeidi

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Zeidi, Zaidi ili Zeidizam (arapski: الزيدية az-zaydiyya, pridjev od Zeidi ili Zaidi) je naziv za slijedbenike umjerene šijitske sekte, koja je osnovana u 8. stoljeću u Arapskom kalifatu.

Zeiditi su se odvojili od Imamita i Ismailita zbog neslaganja oko toga tko je peti imam. Imamiti i Ismailiti vjeruju da je to bio Muhamed el-Bakir, dok Zeidi vjeruju da je to bio njegov polubrat Zeid ibn Ali (drugim imenom Zeid el-Šehid).

Prvih pet imama po Zeidizmu[uredi VE | uredi]

Sljedbenici Zeidizma priznaju poput svih ostalih šijita prva četiri od 12 imama, ali za razliku od šijita Imamita (doktrina o dvanaest imama), oni priznaju Zeid ibn Alia (drugo ime Zeid el-Šehid) za imama, - ali ne i njegova polubrata Muhameda al-Bakira, - koji je šijite Imamite peti imam. Zbog toga oni po geneološkom principu, nakon Zeid ibn Alia priznaju i sve druge potomke Hasan ibn Alia i Husein ibn Alia - imamima. Pored njih, ostali povjesno poznati zeidski imami bili su; Jahja ibn Zeida, Muhamed al Nafs az-Zakijah i Ibrahim ibn Abdulah.

Muhamed islamski prorok
Ali ibn Abu Talib 1 imam
Hasan ibn Ali 2 imam
Husein ibn Ali 3 imam
Ali ibn Husein (Zain al Abidin) 4 imam
Zeid ibn Ali 5 imam

Povijest sekte[uredi VE | uredi]

Utemeljitelj sekte bio je imam-Zeid ibn Ali (unuk 3 šijitskog imama Huseina)i njegovi slijedbenici Abul Jarud Zijad, Sulejman ibn Jarir, Katir-Nava Al-Abtar i Hasan ibn Salih. [1]

Prvi slijedbenici sekte Zeidi, bili su podijeljeni u šest skupina: Jarudija (vođa Abul Jarud Zijad), Sulejmanija (vođa Sulejman ibn Jarir), Tabirija (vođe Katir-Nava Al-Abtar i Hasan ibn Salih), Dukajnija šia i Kalafija šia.

Teologija[uredi VE | uredi]

U pitanjima teologije, Zeidiji su vrlo blizu učenju islamske vjerske sekte Mutezile, ipak među njima postoje razlike, najznačajnija je ona o problemu imamata, o kojem Mutezile imaju drukčiji stav od Zeida.

Zeidi ne vjeruju u nepogrešivost imama, niti u to da imame vodi božja volja. Zeidi također ne vjeruju da imamat mora obavezno prijeći s oca na sina, ali vjeruju da imam može biti bilo koji duhovni aristokrat (seid) koji je u krvnom srodstvu s prorocima Hasanom ibn Alijom ili pak s Huseinom ibn Alijom, ali to mora biti dokazano.

Zeidiji vjeruju da je Zeid ibn Ali bio zakoniti nasljednik Imāmata jer je vodio pobune protiv Omejidskog kalifata, za kog su oni držali da je tiranski i korumpiran. Kako se Muhamed al-Bakir držao po strani u tom sukobu, on za zeidske sljedbenike nije bio pravi imam, jer pravi imam mora ustrajati u borbi protiv korumpiranih vladara. Zeiditi, za razliku od ostalih šijita ne priznaju okultističku doktrinu o "Skrivenom imamu". Poput Ismailita i oni vjeruju u živućeg imama.

Zeidske zajednice i bivše države[uredi VE | uredi]

Sljedbenika Zeidizma, bilo je u Iranu, Iraku i Hidžazu, oni su već za ranog srednjeg vijeka uspjeli osnovati svoje teokratske države: Idrisidski kalifat u Sjevernoj Africi(780.-974.), u Tabaristanu Alavidski kalifat (864.-928.) te u Sjevernom Jemenu od 901. godine.

Jemenski zeidski imami uzeli su sebi i titulu kalifa, i prezeli svjetovnu i duhovnu vlast. Osobito se istakao prvi jemenski kalif, Jahja al-Hadi punim imenom al-Hadi al-Jahja bin Husein bin al-Kasim ar-Rasi (po njemu su prvi zeidski imami Jemena zvani - Rasidi). On je u Jemen došao iz Iraka, i upleo se u tadašnje vjerske sukobe, za sebe je tvrdio da je direktni potomak 3 imama Hasan ibn Alia, na kraju je uspio u Sa'di, tadašnjem vjerskom sjedištu Sjevernog Jemena oko 893-897., ustanoviti Zeidski imamat[2], sustav teokratske vladavine koji je uspio preživjeti sve do sredine 20. stoljeća, i republikanske revolucije iz 1962. kad je svrgnut Muhamed al-Badr, zeidiski imam i Jemenski kralj.

U današnjem Jemenu (osobito sjevernom) slijedbenici zeidizma tvore oko 40-45% stanovništva. Jafari i Ismailiti čine svega 2-5%. Procjenjuje se da u Saudijskoj Arabiji, ima preko 1 milijun slijedbenika zeidizma (u zapadnim provincijama).

Trenutno najpoznatiji zeidski pokret u svijetu je onaj Huseina Baredina al-Hutia, koji je bio duhovni vođa pobune protiv jemenske vlade. U oružanim sukobima s zeidskim pobunjenicima, vladine snage izgubile su 743 ljudi, a tisuće nedužnih civila je ubijeno ili raseljeno zbog borbenih djelovanja između zeidskih i vladinih snaga, sve je to uzrokovalo tešku humanitarnu krizu u sjevernom Jemenu.[3]

Broj pripadnika Zeidi sekte pri kraju kraju 20. stoljeća bio je oko 7 milijuna ljudi.

Pogledajte i ovo[uredi VE | uredi]

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • Cornelis van Arendonk : Les débuts de l'imamat zaidite au Yemen , Leyden , Brill 1960 (fr.)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Article by Sayyid 'Ali ibn 'Ali Al-Zaidi, A short History of the Yemenite Shi‘ites (2005) Referencing: Momen, str.50, 51. and S.S. Akhtar Rizvi, "Shi'a Sects"
  2. Article by Sayyid 'Ali ibn 'Ali Al-Zaidi, A short History of the Yemenite Shi‘ites (2005)
  3. The Gulf 2000 Project, SIPA Columbia University

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]