Maroko

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kraljevina Maroko
المملكة المغربية
(Al-Mamlakâ l-Maġribīyâ)
Zastava Grb
Zastava Grb
Geslo
الله، الوطن، الملك (arapski: "Bog, zemlja, kralj")
Himna
Hymne Cherifien
Položaj Maroka
Glavni grad Rabat
Službeni jezik arapski i berberski
Vlada
 - Kralj Muhamed VI.
 - Predsjednik Vlade Abdelilah Benkirane
Neovisnost Od Francuske 2. ožujka 1956.
Površina 56. po veličini
 - ukupno 446.550 km2
 - % vode 0,056 %
Stanovništvo 35. po veličini
 - ukupno (2006) 33.241.259
 - gustoća 74,4/km2
BDP (PKM) procjena 2005.
 - ukupno 135.74 milijardi $ (54.)
 - po stanovniku 4,503 $ (109.)
Valuta dirham (100 centima)
Pozivni broj 212
Vremenska zona UTC
UTC +1 ljeti
Internetski nastavak .ma

Maroko je država u sjeverozapadnoj Africi u regiji poznatoj kao Magreb, na obali Atlantskog oceana i Sredozemnog mora. Graniči na sjeveru sa španjolskim eksklavama Ceuta i Melilla, na istoku i jugoistoku s Alžirom te na jugu s teritorijem Zapadne Sahare koja je trenutno pod marokanskom kontrolom. Arapsko ime zemlje, "Al-Mamlakâ l-Maġribīyâ", znači "Zapadna kraljevina".

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Relativno široku nizinu uz obalu Atlantskog oceana uokviruju sa sjevera niže krško gorje Rif (1.768 m), paralelno mediteranskoj obali, a s istoka i juga vapnenačke planine Atlasa na kojem se nalazi i najviši vrh zemlje, Jebel Toubkal (4.165 m). Uz obalu sjevernog dijela Maroka klima je mediteranska, a u unutrašnjosti nešto oštrija, s hladnijim zimama i toplijim ljetima. Količina oborina opada od sjevera prema jugu; najjužniji dijelovi zemlje pripadaju Sahari. Planinski vrhunci na sjeveru pokriveni su snijegom veći dio godine.

Maroko

Povijest[uredi VE | uredi]

Prvi zabilježeni stanovnici područja današnjeg Maroka bili su Berberi. Krajem 7. stoljeća s istoka su stigli arapski osvajači i donijeli Islam. U 11. stoljeću područje je postalo dio države Almoravida, a u 12. stoljeću Almohada. U 16. stoljeću Marokanci su se uspjeli othrvati pokušajima europske kolonizacije i otomanskim osvajačima koji su zauzeli susjedni Alžir i na taj način stvorili zasebni identitet. Godine 1666. lokalni vladar sa sjeveroistoka Ar-Rashid zauzeo je Fes, a nešto kasnije i većinu marokanske unutrašnjosti, utemeljivši tako dinastiju Alawi koja vlada Marokom do danas.

Godine 1830. Francuzi su osvojili susjedni Alžir, ali je Maroko ostao neovisan sve do početka 20. stoljeća kada je Velika Britanija popustila pred zahtjevima Francuske i otvorila joj put prema većem utjecaju u zemlji. Francuskim pretenzijama u Maroku protivila se Njemačka pa je diplomatska kriza u dva navrata, 1906. i 1911. zamalo prerasla u oružani sukob velikih sila. Godine 1912. Maroko je postao francuski protektorat pod formalnom upravom sultana, ali sa stvarnom moći u rukama francuskog glavnog rezidenta. Sjeverni dio zemlje dospio je pod upravu Španjolske sa središtem u Tétouanu, a Tanger je postao međunarodni grad.

Za vrijeme francuske vlasti središte Maroka premješteno je iz unutrašnjosti na obalu. Luka Casablanca je izrasla u milijunski grad, industrijski i financijski centar sa značajnom zajednicom Europljana, a Rabat postao nova prijestolnica. Nakon 2. svjetskog rata sve su izraženije bile težnje Marokanaca za samostalnošću, utjelovljene u osobi sultana Mohammeda V. Francuska je pokušala zaustaviti osamostaljenje, ali je u drugoj polovici 1950-ih morala popustiti i Maroko je 1956. postao neovisna monarhija, a godinu dana kasnije sultan Mohammed proglasio se kraljem.

Marokansku neovisnost obilježila je duga (1961. – 1999.) vladavina kralja Hassana II. koji je kombinacijom autoritarne i umjereno reformističke politike uspio održati jedinstvo i političku stabilnost zemlje. Maroko je za razliku od mnogih arapskih zemalja ostao čvrsto na strani Zapada u Hladnom ratu. Godine 1976. Hassan je u savezništvu s Mauritanijom zauzeo susjednu Zapadnu Saharu, bivšu španjolsku koloniju s vrijednim ležištima fosfata, otpočevši time sukob sa zapadnosaharskim gerilskim pokretom Polisario kojeg je podržavao susjedni Alžir.

U 1990-ima u Maroku je započeo proces postupne demokratizacije. Hassana je naslijedio sin Muhamed VI. koji je ubrzao političke i društvene reforme.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Etnojezične skupine u Maroku

Glavni jezici stanovništva su arapski odnosno njegovo narječje koji se značajno razlikuje od standardnog jezika, te narječja berberskog kojima se govori uglavnom u planinskim područjima. Stanovništvo Maroka je mješavina mnogih skupina, od starosjeditelja Berbera preko doseljenika iz sjeverne i supsaharske Afrike do izbjeglica s Iberijskog poluotoka nakon rekonkviste.

Državna religija je Islam kojemu pripadaju gotovo svi stanovnici.

Maroko je po broju stanovnika četvrta arapska zemlja, iza Egipta, Sudana i Alžira. Većina Marokanaca po vjeri su sunitski muslimani, kojima pripadaju Arapi i Berberi.

Arapi su došli u Maroko u 7. stoljeću i uspostavili svoju kulturu ondje.

Židovska zajednica u Maroku se značajno smanjila, a trenutačno broji oko 7.000 stanovnika (vidi Židovski zbjeg iz arapskih zemalja).

Većina od 100.000 inozemnih stanovnika su Francuzi i Španjolci, od kojih su mnogi učiteljima ili tehničarima ondje. Sve više i više je i umirovljenika, posebice u Marrakechu.

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Marokansko gospodarstvo karakterizira otprilike podjednaka zastupljenost poljoprivrede, industrije i usluga u BDP-u.

Poljoprivredna proizvodnja, uglavnom uzgoj žitarica, agruma i povrća, ovisna je o količini oborina koja jako varira iz godine u godinu.

Od industrija se ističu tekstilna, prehrambena i proizvodnja i prerada fosfata. BDP je za 2004. procijenjen na 4200 USD po stanovniku, mjereno po PPP-u.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]