Revolucija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Eugène Delacroix - Sloboda vodi narod

Revolucija (lat. revolutio, “preokret“) je temeljita promjena u moći ili organizacijskim strukturama koja se događa u vrlo kratkom periodu. Aristotel je opisao dvije vrste političkih revolucija:

  1. Potpuna promjena iz jednog sustava u drugi
  2. Izmjena trenutnog sustava[1]

Revolucije su se pojavljivale kroz našu povijest i bile su različitih načina, trajanja i ideologija. Rezultati uključuju velike promjene u kulturi, ekonomiji i društveno-političkim institucijama. Akademske rasprave o tome što čini, a što ne čini revoluciju se okreću oko nekoliko pitanja. Rana proučavanja revolucija ponajprije su analizirala događaje u europskoj povijesti s gledišta psihologije, ali novija proučavanja uključuju svjetske događaje kojima se bavi i nekoliko društvenih znanosti uključujući sociologiju i politologiju. Nekoliko generacija akademske misli o revolucijama je stvorilo puno suprotstavljenih teorija i u mnogočemu doprinijelo u trenutnom razumijevanju ove složene pojave.

Vrste[uredi VE | uredi]

A Wattov parni stroj u Madridu. Razvoj parnog stroja pokrenuo je industrijsku revoluciju u Ujedinjenom kraljevstvu te u cijelom svijetu. Parni stroj je bio napravljen za pumpanje vode iz rudnika ugljena omogućujući spuštanje rudara ispod razine vode.

Postoji puno različitih tipologija revolucija u društvenim znanostima i literaturama. Na primjer, klasični učenjak Alexis de Tocqueville razlučivao je[2] : 1) političke revolucije 2) iznenadne i nasilne revolucije koji ne traže samo utemeljenje novog političkog sustava već transformaciju cijelog društva i 3) polagane ali brišuće transformacije cijelog društva koja se događa nekoliko generacija (pri. religija). Jedna od nekoliko različitih marksističkih tipologija dijeli revolucije u pred-kapitalističke, rano buržoaske, buržoaske, buržoasko-demokratske, rane proleterske i socijalističke revolucije.[3]

Charles Tilly, moderni istraživač revolucija, radi razliku[4] između puča, smanjenja moći, građanskog rata, pobune i „veličanstvene revolucije“ (revolucije koje su preobrazile ekonomske i društvene strukture kao također i političke institucije, kao što je Francuska revolucija iz 1789. godine, Ruska revolucija iz 1917. godine ili Islamska revolucija u Iranu).[5]

Ostale vrste revolucija, stvorene za ostale tipologije, uključuju društvene revolucije; proletersku ili komunističku revoluciju (nadahnute Marksističkim idejama kojima je cilj zamijeniti kapitalizam komunizmom); neuspjele revolucije (revolucije koje nisu uspjele osigurati moć nakon privremenih pobjeda ili prevelikih uključivanja); te nasilne kontra nenasilnih revolucija(Baršunasta revolucija).

Izraz revolucija se također koristio kako bi se obilježile velike promjene van domene politike. Takve revolucije su obično prepoznate kao one koje su preobrazile društvo, kulturu, filozofiju i tehnoglogiju puno više nego političke sustave; često su poznate kao društvene revolucije[6]. Neke mogu biti globalne, dok se neke mogu ograničiti samo na pojedinu zemlju. Jedan od klasičnih primjera upotrebe izraza svjetska revolucija u tom kontekstu je industrijska revolucija (uoči da takve revolucije također pristaju Tocquevillevoj definiciji „polaganih revolucija“.[7]





Političke i društveno-ekonomske revolucije[uredi VE | uredi]

Možda i najčešće, riječ „revolucija“ se koristi da bi se obilježila promjena u društveno-političkim institucijama..[8][9][10] Jeff Goodwin daje dvije definicije revolucije. Jedna je široka, u kojoj je revolucija:

„bilo koji ili svi slučajevi u kojima je država ili politički režim svrgnut te time preobražen popularnim pokretom na nezakonit, protuustavan i/ili nasilan način”

i malo uža, u kojoj:

„pokušaj preobražaja političkih institiucija i opravdanje za politički utjecaj u društvu, ostvaren zvaničnim i nezvaničnim masovnim uključivanjem i neinstitucionalnim djelovanjima koji potkapaju vlasti”

Jack Goldstone ih definira kao:

„pokušaj preobražaja političkih insitiucija i opravdanje za politički utjecaj u društvu, ostvaren zvaničnim i nezvaničnim masovnim uključivanjem i neinstitucionalnim djelovanjima koji potkapaju vlasti”


Juriš na Bastilju, 14. srpnja 1789. tokom Franciske revolucije.
George Washington, vođa američke revolucije.
Vladimir Lenjin, vođa boljševičke revolucije 1917.g.
Sun Yat-sen, vođa kineske revolucije 1911.g.

Političke i društveno-ekonomske revolucije se proučavaju u mnogim društvenim znanostima, posebno u sociologiji, politologiji i povijesti. Među vodećim učenjacima na tom području su : Crane Brinton, Charles Brockett, Farideh Farhi, John Foran, John Mason Hart, Samuel Huntington, Jack Goldstone, Jeff Goodwin, Ted Roberts Gurr, Fred Halliday, Chalmers Johnson, Tim McDaniel, Barrington Moore, Jeffery Paige, Vilfredo Pareto, Terence Ranger, Eugen Rosenstock-Huessy, Theda Skocpol, James Scott, Eric Selbin, Charles Tilly, Ellen Kay Trimberger, Carlos Vistas, John Walton, Timothy Wickham-Crowley i Eric Wolf.[11]

Učenjaci revolucija, kao Jack Goldstone, razlikuju četiri trenutne „generacije“ akademskog istraživanja koji se bave s revolucijama. Učenjaci prve generacije kao Gustave Le Bon, Charles A. Ellwood ili Pitirim Sorokin, su imali uglavnom samo opisni pristup te su njihove definicije pojave revolucija bili uglavnom povezani s društvenom psihologijom, kao Le Bonova teorija psihologije mase.

Druga generacija teoretičara je tražila razvoj detaljnih teorija zašto i kada revolucije nastaju, utemeljene u složenijim teorijama društvenog ponašanja. One se mogu podijeliti u tri glavna pristupa: psihološki, društveni i politički.

Radovi Ted Robert Gurra, Ivo K. Feierbranda, Rosalinda L. Feierbranda, James A. Geschwendera, David C. Schwartza i Denton E. Morrisona pripadaju prvoj kategoriji. Oni slijede teorije kognitivne psihologije i teorije frustracijeske agresije i vide uzrok revolucijama u stanju uma mase, i dok se oni razlikuju u pristupu što je točno uzrok pobuni naroda (pri. modernizacija, recesija ili diskriminacija), slažu se u da je glavni uzrok revolucije široko raširena frustracija s društveno-političkim stanjem.

Druga grupa, sastavljena od akademika kao što su Chalmers Johnson, Neil Smelser, Bob Jessop, Mark Hart, Edward A. Tiryakian, Mark Hagopian, koji su slijedili Talcott Parson-ovu strukturno-funkcionalnu teoriju u sociologiji; vidjeli su društvo kao ravnotežu između različitih resursa, zahtjeva i podsustava (političkih, kulturnih…). Nisu se slagali sa školama psihologije oko točnog uzroka neravnoteže, ali su se slagali da je stanje ozbiljne neravnoteže odgovorno za revolucije.

Napokon, treća grupa, koja uključuje pisce Charles Tilly, Samuel P. Huntington, Peter Ammann i Arthur L. Stinchcombe, je slijedila put politologije promatrajući pluralističku teoriju i teoriju sukoba interesa. Ove teorije vide događaje kao posljedice borbe za moć između suprotstavljenih interesnih skupina. Po ovom modelu, revolucije se događaju kada dvije ili više grupa se ne mogu nagoditi unutar uobičajenog procesa donošenja odluka koji je uvriježen za trenutni politički sustav te istovremeno imaju dovoljno resursa za upotrjebljavanje sile za ostvarenje svojih ciljeva.

Druga generacija teoretičara je vidjela razvoj revolucija kao proces od dva koraka; prvo, neka promjena ima za posljedicu mijenjanja sadašnjeg stanja u odnosu na prošlo; drugo, novo stanje stvara mogućnost pojave revolucije. U tom stanju, događaj koji nije moga u prošlosti uzrokovati revoluciju (pri. rat, nemir, loša žetva), sada može i dovoljan je – kakogod ako su vlasti svjesne opasnosti, mogu još spriječiti revoluciju (kroz reformu ili represiju).

Mnoga ta rana proučavanja revolucija težila su usredotočenju na četiri klasična slučaja – poznate i ne kontroverzne primjere koji praktično pristaju uz sve definicije revolucija, kao Slavna revolucija (1688.), Francuska Revolucija (1789.-1799.), Ruska revolucija 1917., Kineska revolucija (1927.-1949.). U svojem slavnom djelu „Anatomija revolucije“, priznati povjesničar s Harvarda, Crane Brinton, se usredotočio na engleski građanski rat, američku revoluciju, francusku revoluciju i rusku revoluciju.

U to vrijeme učenjaci su počeli analizirati stotine drugih događaja kao revolucije, te razlike u definicijama i pristupima su dali značaj novim definicijama i objašnjenjima. Teorije druge generacije su bile kritizirane zbog svojeg ograničenog geografskog područja, poteškoći u empirijskoj potvrdi te kako su mogle objasniti neke određene revolucije, a nisu objasnile zašto se revolucije nisu dogodile u ostalim društvima u vrlo sličnim situacijama.

Kritika druge generacije je vodila prema izdizanju treće generacije teorija, s piscima kao što su Theda Skocpol, Barrington Moore, Jeffrey Paige i drugi šireći stari marksistički pristup klasnoj borbi, okrećući svoju pažnju na seosko agrarnu – državnu borbu, državni sukobi s nezavisnim elitama i udar međudržavnog ekonomskog i vojnog nadmetanja na domaće političke promjene. Napose Skocpol-ova "Državna i socijalna revolucija" je postala jedno od najprepoznatljivijih dijela treće generacije. Skocpol je definirao revoluciju kao „brzu, temeljnu promjenu društva, države te klasnih struktura… popraćene i dijelom iznesene klasnim revoltom odozdo“ , pripisujući revolucijama vezu s raznim sukobima koji uključuju državu, elite i najniže klase.

Pad berlinskog zida u Europi 1989. g. je bio iznenadan i miran.

Od kasnih 1980-ih nova istraživanja učenjaka su počela preispitivati dominaciju teorija treće generacije. Stare teorije su također bile upitne zbog revolucionarnih događaja koje nisu mogle jednostavno objasniti. Iranska revolucija i Nikaragvanska revolucija iz 1979. godine, Revolucija narodne moći na Filipinima 1986. godine i Jesen naroda 1989. godine u Europi su imale više-klasne koalicije koje su svrgnule naizgled moćne režime popularnim demonstracijama i masovnim štrajkovima u nenasilnim revolucijama.

Definicija revolucije kao ponajčešće Europske i nasilne, države protiv naroda, više nije bila dovoljna. Proučavanje revolucija je zbog toga evoluiralo u tri smjera, ponajprije, neka istraživanja su pridavala prethodne ili obnovljene strukturalističke teorije revolucija događajima koje nisu analizirane, ponajviše europskim sukobima. Drugo, učenjaci revolucija su pozivali na veću pažnju na svjesne djelatnosti u obliku ideologije i kulture u oblikovanju revolucionarnog uključivanja i ciljeva. Treće, analitičari revolucija i društvenih pokreta su shvatili da te pojave imaju jako puno zajedničkog te u „četvrtoj generaciji“ o spornim politikama se razvila u pokušajima objedinjavanja uvida proučavanja društvenih pokreta i revolucija nadajući se razumijevanju obje pojave. Revolucijama se također pristupalo iz antropološke perspektive. Crtež na Victor Turner's tekstu o ritualima i predstavama, Bjorn Thomassen[12] se složio da revolucije se mogu razumjeti kao „granični“ trenutci: moderne političke revolucije u mnogočemu nalikuj ritualima i stoga se mogu proučavati unutar procesnog pristupa. Ovo neće podrazumijevati samo fokus na političko ponašanje „odozdo“, već također da bi se prepoznali trenutci kada su „visoko i nisko“ relativni, učinjeni nebitnima ili potkopani te kada se mikro i makro nivoi stapaju zajedno u kritično zajedništvo.

Dok revolucije obuhvaćaju događaje od relativno mirnih revolucija koje su zbacile komunističke režime do nasilne islamske revolucije u Afganistanu, one uključuju državne udare, građanske ratove, revolucije i pobune koje ne pokušavaju preobraziti institucije i niti opravdavaju vlasti (kao Józef Piłsudskiovim svibanjski prevrat iz 1926. godine ili američki građanski rat), također kao i mirne tranzicije u demokraciju kroz institucionalne dogovore kao što su plebisciti ili slobodni izbori, kao u Španjolskoj nakon smrti Francisco Francoa.[13]

Etimologija[uredi VE | uredi]

Kopernik je nazvao svoju studiju o kretanju planeta iz 1543. godiune "De revolutionibus orbium coelestium" (O revoluciji nebeskih sfera) i ovo je bio ogledni primjer znanstvene revolucije. Kakogod, „revolucija“ je sigurno ovjerena u 1450. g. u smislu iznenadne promjene društvenog poretka. Politčko korištenje termina je bilo ustanovljeno u 1688. g. u opisivanju zamjene James II s William-om III. Proces je nazvan „Engleska slavna revolucija“. Očigledno u smislu društvene promjene i geometrijskom smislu kao u „plohi rotacije“ (Surface of revolution) riječ se razvila u različitim europskim jezicima iz latinskog jezika negdje između 14. i 17. stoljećal. „Revolt“ kao opisivanje događaja se pojavljuje poslije izraza o procesu te je dobio sličnu, ali različitu kasniju izvedenicu.

Primjeri za kulturne, intelektualne, filozofske i tehnološke revolucije[uredi VE | uredi]

Hrvatska i revolucije[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • The International Encyclopedia of Revolution and Protest: 1500 to the Present, ed. by Immanuel Ness, Malden, MA [etc.]: Wiley & Sons, 2009, ISBN 1-4051-8464-7
  • Perreau-Sausine, Emile, Les libéraux face aux révolutions : 1688, 1789, 1917, 1933, Commentaire, Spring 2005, pp. 181–193

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Aristotle, The Politics V,http://classics.mit.edu/Aristotle/politics.5.five.html accessed 2013/4/24
  2. Roger Boesche, Tocqueville's Road Map: Methodology, Liberalism, Revolution, and Despotism, Lexington Books, 2006, ISBN 0-7391-1665-7, Google Print, p.86
  3. (polj.) J. Topolski, "Rewolucje w dziejach nowożytnych i najnowszych (xvii-xx wiek)," Kwartalnik Historyczny, LXXXIII, 1976, 251-67
  4. Charles Tilly, ''European Revolutions, 1492-1992, Blackwell Publishing, 1995, ISBN 0-631-19903-9, Google Print, p.16
  5. Bernard Lewis, "Iran in History", Moshe Dayan Center, Tel Aviv University
  6. Irving E. Fang, A History of Mass Communication: Six Information Revolutions, Focal Press, 1997, ISBN 0-240-80254-3, Google Print, p. xv
  7. Warwick E. Murray, Routledge, 2006, ISBN 0-415-31800-9, Google Print, p.226
  8. Jack Goldstone, "Theories of Revolutions: The Third Generation, World Politics 32, 1980:425-53
  9. John Foran, "Theories of Revolution Revisited: Toward a Fourth Generation", Sociological Theory 11, 1993:1-20
  10. Clifton B. Kroeber, Theory and History of Revolution, Journal of World History 7.1, 1996: 21-40
  11. Jeff Goodwin, No Other Way Out: States and Revolutionary Movements, 1945-1991. Cambridge University Press, 2001, p.5
  12. Thomassen, Bjorn (2012). "Toward an anthropology of political revolutions". Comparative Studies in Society and History 54 (3): 679–706.
  13. Jack Goldstone, "Towards a Fourth Generation of Revolutionary Theory", Annual Review of Political Science 4, 2001:139-87

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]