Prijeđi na sadržaj

Alexander Wienerberger

Izvor: Wikipedija
{{{ime}}}
Portal o životopisima

Alexander Wienerberger (8. prosinca 1891., Beč   - 5. siječnja 1955., Salzburg ) bio je austrijski kemijski inženjer koji je 19 godina radio u kemijskim poduzećima SSSR-a. Dok je radio u Harkivu, stvorio je seriju fotografija o Holodomoru 1932. – 1933., koje su fotografski dokaz masovne umjetno i ciljano izazvane gladi ukrajinskog naroda u to vrijeme.

Život

[uredi | uredi kôd]

Alexander Wienerberger rođen je 1891. u Beču, u obitelji miješanog porijekla. Unatoč činjenici da je njegov otac bio Židov, a mati Čehinja, sam Aleksandar se, prema kćeri, smatrao Austrijancem i ateistom.[1]

Od 1910. do 1914. studirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču.

Tijekom Prvog svjetskog rata mobiliziran je u Austro-ugarsku vojsku, sudjelovao je u bitkama protiv ruske vojske i zarobljen je 1915. godine.

Godine 1917. dozvoljeno mu je preseljenje u Moskvu, gdje je s prijateljima osnovao kemijski laboratorij. Jeseni 1919. pokušao je pobjeći iz sovjetske Rusije u Austriju preko Estonije pomoću lažnih dokumenata, ali nije uspio: u Pskovu ga je uhitila Čeka. Wienerberger je osuđen za špijunažu. Znatan dio 1920-ih proveo je u zatvoru Lubjanci u Moskvi.[2] Za vrijeme boravka u zatvoru, sovjetska vlada cijenila je njegove sposobnosti kao kemičara, koje je zapošljavalo strane zatvorenike koji su radili u proizvodnji. Wienerbergera su imenovali inženjerom za proizvodnju lakova i boja, a kasnije je radio u tvornicama za proizvodnju eksploziva.[3]

1927. raskinuo je brak s Josefine Rönimois, rodom baltičke Njemice. Bivša supruga, zajedno s kćeri Annemarie i sinom Aleksandrom, ostala je u Estoniji (kasnije se Annemarie preselila u Austriju).

Wienerberger je 1928., prvi put nakon zatvora, posjetio rodbinu u Beču i sklopio novi brak s Lilly Zimmermann, kćeri proizvođača iz Schwechata. Po povratku u Moskvu, ukinuta su ograničenja koja su omogućila njegovoj ženi da se preseli u Sovjetski Savez. 1931. supruga mu je dozvoljena da se nakratko vrati u Beč, gdje je rodila njihovu kćer Margot.

Početkom 1930-ih obitelj Wienerberger živjela je u Moskvi, gdje je Alexander imao položaj u kemijskoj tvornici. 1932. god poslan je u Ljubučhany (Moskovska oblast) na mjesto tehničkog direktora tvornice plastike, a 1933. premješten je na ravnopravni položaj u Harkovu.

Fotografski dokazi o gladi 1932. – 1933.

[uredi | uredi kôd]
Fotografija gladne djevojke iz Harkova jedna je od najpoznatijih fotografija holodomora (autor Alexander Wienerberger).

Živeći u Harkovu, tadašnjoj prijestolnici Ukrajinskog SSR-a, Wienerberger je bio svjedokom velike gladi i fotografirao prizore koje je vidio na ulicama grada, unatoč prijetnji od hapšenja od strane NKVD-a.[2]

Tijekom svog boravka u Harkovu, Alexander Wienerberger potajno je stvorio oko 100 fotografija grada tijekom Holodomora. Njegove fotografije prikazuju redove gladnih ljudi u trgovinama, gladuju djecu, tijela ljudi koji su umrli od gladi na ulicama Harkova i masovne grobnice žrtava gladi. Inženjer je svoje fotografije stvorio pomoću njemačke kamere Leica, koju su mu vjerojatno prenijeli prijatelji iz inozemstva.[1]

Odlazeći u Austriju 1934. godine, Wienerberger je poslao negativi diplomatskom poštom uz pomoć austrijske ambasade. Austrijski diplomati inzistirali su na takvoj mjeri opreza, jer je velika vjerojatnost pretresa osobnih stvari na granici, a eventualno otkrivanje fotografija moglo bi mu ugroziti život. Po povratku u Beč Wienerberger je slike predao kardinalu Theodoru Innitzeru koji ih je zajedno s glavnim tajnikom Međunarodnog odbora nacionalnih manjina Ewaldom Ammendejem predstavio Ligi naroda.[1]

1934. Domoljubni front u Austriji objavio je fotografije Wienerbergera u maloj brošuri pod nazivom "Rußland, wie es wirklich ist" (Rusija, kakva doista jest), ali bez pripisivanja.[4]

Fotografije Wienerbergera prvi put su javno dostupne 1935. godine zahvaljujući objavi u knjizi "Treba li Rusija gladovati?" (Muss Russland Hungern) Ewald Ammende ; autor fotografija nije bio spomenutza zabrinutost za sigurnost svog autora.[5] Alexander Wienerberger je 1939. objavio u Austriji vlastitu knjigu memoara o životu u Sovjetskom Savezu, u kojoj su dva poglavlja posvećena Holodomoru.[6] Fotografije su uvrštene i u njegove memoare objavljene 1942.[7]

1944. Wienerberger služio je kao časnik za vezu Ruske oslobodilačke vojske. Nakon rata uspio je izbjeći prebacivanje u sovjetske trupe - završio je u američkoj okupacijskoj zoni u Salzburgu, gdje je i umro 1955.[8]

Trenutno su fotografije Wienerbergera objavljene u mnogim drugim radovima, a posebno su izložene u Kanadskom muzeju za ljudska prava u Winnipegu.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b c (ukr.) "Це був геноцид": історія британської фотохудожниці, яка ширить пам'ять про Голодомор - BBC News Україна
  2. a b «Рискуя попасть в застенки НКВД, мой прадед фотографировал жертв Голодомора» - «ФАКТЫ»(rus.)
  3. Александр Вінербергер у спогадах доньки. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. travnja 2019. Pristupljeno 30. studenoga 2019.
  4. Rußland, wie es wirklich ist!, hrsg. v. der Vaterländischen Front, für den Inhalt verantwortlich: Dr. Ferdinand Krawiec, Wien 1934, 16 S.
  5. Dr. Ewald Ammende, Muß Rußland hungern? Menschen- und Völkerschicksale in der Sowjetunion, Wien 1935, XXIII, 355 Seiten. Mit 22 Abb
  6. Alexander Wienerberger, Hart auf hart. 15 Jahre Ingenieur in Sowjetrußland. Ein Tatsachenbericht, Salzburg 1939
  7. Alexander Wienerberger, Um eine Fuhre Salz im GPU-Keller. Erlebnisse eines deutschen Ingenieurs in Sowjetrussland, mit Zeichnungen von Günther Büsemeyer, Gütersloh [1942], 32 S.
  8. Josef Vogl. Alexander Wienerberger — Fotograf des Holodomor. In: Dokumentationsarchiv des österreichischen Widerstandes (Hrsg.), Feindbilder, Wien 2015 (= Jahrbuch 2015), S. 259—272

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]

Na ukrajinskom

[uredi | uredi kôd]

Na drugim jezicima

[uredi | uredi kôd]