Anglo-španjolski rat (1796. – 1808.)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Anglo-španjolski rat (1796. – 1808.)
Dio Francuskih revolucionarnih ratova i Napoleonskih ratova
The Battle of Trafalgar by William Clarkson Stanfield.jpg
Bitka kod Trafalgara, djelo Clarksona Fredericka Stanfielda.
Vrijeme 1796.1802.
1804.1808.
Lokacija La Manche, Gibraltarski tjesnac, Baleari, Atlantski ocean, Karipsko more, Vicekraljevstvo Rio de la Plate, Apeninski poluotok (Portugal)
Ishod Amienski mir (1802.)
Savezništvo Kraljevstva Velike Britanije i Španjolskog Kraljevstva
Teritorijalne promjene Trinidad ušao u sastav Velike Britanije (1802.)
Minorca vraćena Španjolskoj (1802.)
Sukobljeni
1796. - 1802.
Bandera de España 1701-1760.svg Španjolsko Kraljevstvo
Flag of France.svg Prva Francuska Republika
1804. - 1808.
Bandera de España 1701-1760.svg Španjolsko Kraljevstvo
Flag of France.svg Prvo Francusko Carstvo
1796. - 1808.
Union flag 1606 (Kings Colors).svg Kraljevstvo Velike Britanije
Potpora:
Shield of the Kingdom of Portugal (1481-1910).png Portugalsko Carstvo[1]
Posljedice
Španjolski rat za neovisnost
Portugalski kralj Ivan VI. u bijegu s obitelji u Brazil.
Urugvajski narodni junak i general José Gervasio Artigas sudjelovao je u borbama na urugvajskom i argentinskom tlu na strani Španjolske.

Anglo-španjolski rat (1796. – 1808.) naziv je za dvije serije oružanih sukoba odigranih između 1796. i 1802., te 1804. i 1808., kao dio Francuskih revolucionarnih ratova i Napoleonskih ratova. Rat je završio mirovnim ugovorom i paktom savezništva između Kraljevstva Velike Britanije i Španjolskog Kraljevstva 1808. godine.

U Ratu prve koalicije, Španjolska se borila protiv Revolucionarne Francuske, te je bila poražena. Nakon poraza, 1796. godine, španjolski premijer Manuel Godoy donio je odluku o pridružavanju Francuskoj u borbi protiv britanskog kolonijalnog monopolizma. Iste godine, Godoy je s francuskim predstavnicima potpisao Mirovni ugovor u San Ildefonsu, u kojem su Španjolsko Kraljestvo i Francuska (točnije Prva Francuska Republika) potpisali ugovor o savezništvu, u zamjenu za potporu Francuza u jačanju odnosa između Karla IV., španjolskog kralja i Vojvodstva Parme, te pružanju međusobne vojne i gospodarske potpore i jačanju trgovačkih veza.[2]

Kao odgvoro an sklapanje takvog sporazuma, Velika Britanija je 1797. objavila trgovačku i političku blokadu Španjolske. Do 1798., Španjolska Armada je u svim borbama bila poražena od Britanske Mornarice, koja je okupirala Minorcu i Trinidad. prva španjolska pobjeda ostvarena je iste godine, kada su porazili Britance u pokušaju osvajanja Tenerifa u skupini Kanarskih otoka.

Iako Portugalsko Carstvo u početku nije bilo izravno uključeno u sukob, zbog trgovine s Velikom Britanijom, Španjolci su u dva navrata izvršili invaziju na Portugal (1801. i 1807.)

Sklapanjem Amienskog mira 1802. godine, rat je prekinut na dvije godine. Osim na Španjolsku, Veliku Britaniju i Francusku, mir je uvelike utjecao i na Nizozemsko kraljevstvo i Portugal, jer su te zemlje, iako nisu sudjelovale u ratu, imale trgovačke i političke veze sa zaraćenim stranama.[3] Nakon nepune dvije godine, mir je neslužbeno bio prekinut već 17. svibnja 1803. kada je Kraljevska britanska mornarica potopila francuske i nizozemske trgovačke brodove i jedrenjake, te u pljački zaradila gotovo 2 milijuna funti, a preživjele mornare je odvela na vojnu obuku kao ratne zarobljenike. Prema Napoleonovim izjavama i zapisima Britanci su tada porobili 10.000 francuskih vojnika, dok službeni povijesni izvori navode njih 1.181.[4] Ubrzo nakon britanskog napada, već početkom 1804. i službeno je prekršen mirovni ugovor te su nastavljene borbe na Karibima i Kanarima te u Južnoj Americi.[5] Tijekom prve godine ratovanja Španjolci su više puta potapali britanske trgovačke ekspedicije i s fregatama punima opljačkanog zlata uplovljavali u Cádiz.

Ratnu sreću na moru promijenila je Bitka kod Trafalgara, u kojoj je britanska mornarička flota od 27 brodova potpuno uništila španjolsku i francusku flotu od 33 broda te izgubili 13.781 vojnika[6], a njih oko 8.000 (po 4.000 Francuza i Španjolaca) palo je u britansko zarobljeništvo.[7] Iako je na kopnu i dalje Španjolska bila premoćna, pomorske bitke odredile su tijek rata. Budući da su Britanci uništili Napoleonov san o osvajanju Velike Britanije[8], francuska mornarica se nalazila u vrlo lošem stanju te se dugo oporavljala od zadanog poraza. Isto je vrijedilo i Španjolsku Armadu. Na kraju se pokazalo da je britanska prevlast na moru i donijela konačnu pobjedu u ratu.

Španjolski premijer Godoy se pridružio francuskoj Kontinentalnoj blokadi 1807. godine, nakon što je Napoelon porazio Prusiju. S druge strane je Portugal, koji je sa Britanijom imao ugovor o slobodnoj trgovini već 1793., odbio prisustvovati u blokadi štiteći tako svoje savezništvo i trgovačke veze. Zbog toga se Ivan VI. Portugalski morao preseliti u Brazil, i od tamo vladati svojom napadnutom zemljom.[9] Portugalski narod je gerilskim ratovanjem nastojao odbaciti Francuze i Španjolce dalje od svojih obala, što je dalo vremena Britancima da se dobro pripreme za napad. Na španjolskom dvoru se pred kraj rata pojavio problem; jedan od Karlovih naslijednika, Ferdinand VII., želio je sklopiti savez s Britancima uvidjevši siguran poraz u ratu.[10] Kako se rat približavao kraju, tako je Ferdinand imao sve više pristaša te se njegova politika sve više pokazivala boljim i pogodnijim načinom završetka rata za Španjolsku.[11] 1807. bio je čak i uhićen pod optužbom da surađuje s neprijateljima, a i sam Napoleon je uvijek propitkivao vjernost Španjolaca u njihovom savezu.[12]

Godinu prije završetka rata, španjolska vojska je okupirala Portugal i osvojila glavni grad Lisabon, bez ikakvog otpora. Unatoč važnoj pobjedi, 1808. Napoelon je U mjestu Bajone prisilio Karla IV. na abdikaciju 5. svibnja te na njegovo mjesto postavio svog starijeg brata Josipa Bonapartea. Josip je bio kralj Španjolske sve do 1813. godine.[13] Završetkom Anglo-španjolskog rata, Španjolska i Velika Britanija sklopile su savez s jasnim ciljem: zaustaviti širenje Francuske. To je ubrzo dovelo do novog oružanog sukoba u popvijesti poznatog pod nazivom Španjolski rat za neovisnost.[14]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Foy, str. 213
  2. Stanley G. Payne, History of Spain of Portugal, Vol 2, University of Wisconsin Press., 1973., ISBN 978-0-299-06284-2, str. 415 (engl.)
  3. Blok, Petrus Johannes, History of the People of the Netherlands, New York i London, G. P. Putnam's, 1721795, dostupno na Google knjige, pristupljeno 9. travnja 2016. (engl.)
  4. Tom Pocock, The Terror Before Trafalgar: Nelson, Napoleon, and the Secret War, Naval Institute Press., 2005., str. 111. (engl.)
  5. Schroeder, Paul W., The transformation of European politics, 1763-1848, Oxford, Clarendon Press, 1994., str. 216.-217 (engl.)
  6. Adkin, Mark, The Trafalgar Companion: A Guide to History's Most Famous Sea Battle and the Life of Admiral Lord Nelson, London, Aurum Press, ISBN 1-84513-018-9., str. 524 (engl.)
  7. Adkins, Roy; Adkins Lesley, The War For All The World's Oceans. Lancaster Place, London, Little, Brown Book Group, 2006. ISBN 0-316-72837-3., str. 190 (engl.)
  8. Willis, Sam, In the Hour of Victory - The Royal Navy at War in the Age of Nelson, London: Atlantic Books Ltd., 2013. ISBN 978-0-85789-570-7., str. 266 (engl.)
  9. Portugal; José Ferreira Borges de Castro (Visconde de); Julio Firmino Judice Biker, Supplemeto á Collecção dos tratados, convenções, contratos e actos publicos celebrados entre a corôa de Portugal e as mais potencias desde 1640., Imprensa nacional, Portugal, Ministério dos Negócios Estrangeiros, str. 19-25 (port.)
  10. Payne, Stanley G. History of Spain and Portugal, 2. izdanje, 1973., str. 428 (engl.)
  11. Carr, str. 79
  12. Carr, str. 84-85
  13. J. M. Thompson, Napoleon Bonaparte: His Rise and Fall, 1951., str. 244-245 (engl.)
  14. Ellis, Geoffrey, Napoleon: Profiles In Power, Routledge, 2014., str. 100., ISBN 9781317874706.

Bibliografija[uredi | uredi kôd]

  • (fr.) Foy, Maximilien Sebastien, Histoire de la guerre de la Peninsule sous Napoleon, knjiga III. , 1827.
  • (engl.) Hume, Mark Andrew Sharp, Modern Spain 1788–1898, New York, G. P. Putnam's, 2946787
  • (engl.) Kagan, Frederick W., The End of the Old Order: Napoleon and Europe 1801–1805, (tiskovno izdanje), Cambridge, MA: Da Capo Press, str. 11–50. ISBN 0-306-81137-5.
  • (engl.) Carr, Raymond, Spain, 1808-1975, 1982.