Branko Vodnik

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Branko Vodnik (Varaždin, 26. veljače 1879. - Zagreb, 14. lipnja 1926.), bio je hrvatski književnik i književni povjesničar i književni kritičar.

Životopis[uredi VE | uredi]

Pravo prezime mu je Drechsler.[1] Školovao se u rodnom gradu, slavistiku je studirao u Zagrebu, Pragu i Krakovu, a doktorirao je na zagrebačkom sveučilištu 1905. godine. Bio je profesor hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i urednik časopisa "Nova Hrvatska", "Suvremenik" i "Jugoslavenska njiva".

Javio se u trenutcima koji su bili prijelomni za hrvatsku književnu kritiku, početkom 20. stoljeća. Branko Vodnik je u hrvatskoj književnoj kritici bio zagovaratelj primjene estetskoga kriterija kao prvog. U monografijama i raspravama kombinira biografsku i kritičko-povijesnu metodu, nastojeći ustanoviti ineterakciju između pisca i njegova naroda. Četvrt stoljeća djelovanja zahvaćao je probleme suvremene književnosti, upuštajući se nerijetko i u novinske polemike, te je izdao prvu sustavniju povijest književnosti u Hrvata 1913. Najcjelovitije primjere vlastite povijesne i kritičke metode pokazuje u radovima o piscima 19. stoljeća.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Slavonska književnost u XVIII. vijeku
  • Stanko Vraz
  • Petar Preradović: studija, Zagreb, 1903.
  • Antun Mihanović
  • Povijest hrvatske književnosti: knjiga I.: od humanizma do potkraj XVIII. stoljeća: s uvodom V. Jagića: o hrvatskoj glagolskoj književnosti: izdanje Matice dalmatinske, Matica hrvatska, Zagreb, 1913.

Nagrade[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Silvije Strahimir Kranjčević, Sabrana djela, Odjel za suvremenu književnost JAZU, 1967., str. 790.