Crkva sv. Filipa i Jakova u Vukovaru
|
Crkva sv. Filipa i Jakova
| |
|---|---|
 | |
| Lokacija | Vukovar, Hrvatska |
| Godine izgradnje | 1723. – 1732. |
| Godina završetka | 1732. |
| Renoviran | 1896. – 1897. 1999. – 2013. |
| Religija | katoličanstvo |
| Patron | Sveti Filip, Sveti Jakov |
| Arhitektonski stil | barok, klasicizam |
Crkva svetih Filipa i Jakova župna je crkva u sklopu franjevačkog samostana u Vukovaru. S duljinom od 58 metara, treća je najdulja crkva u Hrvatskoj, nakon zagrebačke i đakovačke katedrale.[1] Nakon teškog stradanja u srpskoj agresiji i okupaciji temeljito je obnovljena, iako su neke rane ostavljene kao podsjetnik na ratno stradanje.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Godine 1723. vukovarski su franjevci počeli graditi novi samostan i crkvu posvećene sv. Filipu i Jakovu. Devet godina kasnije, godine 1732. blagoslovio ju je fra Marko Dragojević, koji je bio začetnik zamisli o gradnji. Godine 1738. posvetio ju je pomoćni pečuški biskup Sigismund Berenyi.[3]
Tijekom 1896. i 1897. po projektu bečkog arhitekta Richarda Jordana baroknoj je crkvi dograđen dio u klasicističkom stilu, čime je ona s gotovo 60 metara duljine postala treća najdulja crkva u Hrvatskoj. Obnovljenu i proširenu ju je posvetio pomoćni đakovački biskup Anđelko Voršak dana 24. svibnja 1899.[3]
Uređenje crkve nastavilo se i u nadolazećim godinama. Tijekom četiri mjeseca godine 1911. oslikana je freskoslikama po mariborskoj Zorattijevoj školi, a godine 1924. iz ljubljanske ljevaonice nabavljena su tri zvona, od kojih je jedno darovala posljednja vukovarska grofica Sofija Eltz.[3]
Stradanje u Domovinskom ratu[uredi | uredi kôd]
Tijekom srpske opsade Vukovara od kolovoza do studenog 1991. crkva i samostan teško su razoreni u svakodnevnim bjesomučnim bombardiranjima koje su provodile srpske postrojbe i JNA. Nakon pada grada franjevci su dijelili sudbinu preživjelih vukovarskih Hrvata i katolika te su mnogi odvedeni u sabirne logore u Srbiji gdje su mučeni i zlostavljani, a crkva i samostan prepušteni su oskvrnuću, uništenju i pljački.[3]
Neposredno nakon pada Vukovara četnici su barbarski provalili u kriptu crkve gdje su, u potrazi za zlatom i drugim dragocjenostima, isprevrtali sarkofage s posmrtnim ostacima pokojnika koje su razbacali i tako uništili kriptu. U lubanju jednog od pokojnika stavili su cigaretu i potom to postavili na glavni oltar zajedno s natpisom „Pripali mi ovo, ovako će sve ustaše da završe“.[4] Zidovi crkve išarani su raznim uvredljivim ćiriličnim natpisima.
Fra Marko Kurolt je 12. prosinca 1991. došao u posve uništeni vukovarski franjevački samostan, kako bi iz razorenog i devastiranog Vukovara spasio vrijedno kulturno blago koje su braća franjevci, spremili u podrume i hodnike samostana, te u kriptu crkve želeći ga zaštititi od uništenja. Zahvaljujući njegovoj požrtvovnosti i mudrosti sačuvane su gotovo sve knjige i ostalo kulturno samostansko blago, kao i umjetnička zbirka Antuna Bauera.[5] Iskoristio je svoja poznanstva kako bi došao do generala JNA, koji su mu omogućili da dođe u razoreni Vukovar i spasi kulturno blago koje se nalazilo skriveno u kripti franjevačkog samostana. Spašeno blago je prevezao u Šid, a onda u Novi Sad i Beograd, a kasnije su te umjetnine vraćene u Vukovar.[6]
No, srpskom okupatoru ni to nije bilo dovoljno iskazane mržnje prema crkvi, a time i prema Hrvatima i katolicima, pa je godine 1995. spaljeno tijelo sv. Bone, zaštitnika grada Vukovara.[3][7] Kada je postalo jasno da će postupkom mirne reintegracije Vukovar biti vraćen matici Hrvatskoj, Srbi su duž crkve iskopali 22 rupe predviđene da se u njih stavi eksploziv kako bi se crkva u potpunosti sravnila sa zemljom, što je spriječeno intervencijom upravitelja UN-ove prijelazne uprave, Jacques Paul Kleina.[8]
Poslijeratna obnova[uredi | uredi kôd]
Franjevci su bili među prvim povratnicima u reintegrirani (oslobođeni) Vukovar. Obnova razorene crkve i samostana počela je u siječnju 1999. radovima kojima su osigurani osnovni uvjeti za održavanje misnih slavlja. Uslijedili su zahtjevniji radovi poput gradnje novog krovišta i lijevanja triju novih zvona u Innsbrucku, što je obavljeno 2000. godine.[3] Istodobno su prema očuvanim nacrtima obnovljeni srušeni zidovi, a prema starim slikama izrađeni novi oltari i replike sakramenata. Obnovljenu crkvu posvetio je dana 27. listopada 2013. đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, uz koncelebraciju pet biskupa i četrdeset svećenika.
Vidi još[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Nadbiskup posvetio vukovarsku crkvu sv. Filipa i Jakova, vecernji.hr, pristupljeno 17. studenog 2017.
- ↑ KAPELE, KAPELICE I KRIŽEVI, filipjakov-vu.com, pristupljeno 18. srpnja 2020.
- ↑ a b c d e f O nama, filipjakov-vu.com, pristupljeno 17. studenog 2017.
- ↑ Obnovljena kripta crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru[neaktivna poveznica], hrv.hr, pristupljeno 17. studenog 2017.
- ↑ https://filipjakov-vu.com/otvorene-stube-fra-marka-kurolta-svecenika-koji-je-spasio-vukovarsko-kulturno-blago/ Preuzeto 15. kolovoza 2022.
- ↑ https://press032.com/vukovar-cuva-sjecanje-na-fra-marka-kurolta/ Preuzeto 15. kolovoza 2022.
- ↑ Relikvije sv. Bone do crkve nosili vojnici, jutarnji.hr, pristupljeno 17. studenog 2017.
- ↑ Počinje obnova u ratu uništene franjevačke kripte u Vukovaru, glas-slavonije.hr, pristupljeno 17. studenog 2017.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Članak na stranici župe sv. Filipa i Jakova, filipjakov-vu.com (hrv.)
