Crveni vuk

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Crveni vuk[1]
Adult Red Wolf.jpg
Status iucn2.3 CR.svg
Status zaštite
Status iucn2.3 CR hr.svg

Status zaštite: Kritično

Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Carnivora
Porodica: Canidae
Potporodica: Caninae
Rod: Psi
Vrsta: C. rufus
Dvojno ime
Canis rufus
Audubon & Bachman, 1851.
Raspon
Povijesna rasprostranjenost Crvenog vuka
Povijesna rasprostranjenost Crvenog vuka
podvrste
C. r. floridanis
C. r. gregoryi
C. r. rufus

Crveni vuk (Canis rufus[2] ili Canis lupus rufus), također poznat kao i Floridski crni vuk ili Vuk doline Mississippija je kanid s jugoistoka SAD-a. Ova vrsta je neriješenog taksonomskog identiteta, naime morfološki je između kojota i sivog vuka i crvenkasto-sive je boje. Crveni vuk je kritično ugrožena vrsta SAD-a i zaštićena je zakonom, a upisana je na IUCN-ov crveni popis 1996. godine.[3] Smatra se najrjeđom vrstom vuka i jedna je od pet najugroženijih vrsta vuka na svijetu.[4]

Sistematizacija i evolucija[uredi | uredi kôd]

Audubonov prikaz vrste iz 1851.

Taksonomski status crvenog vuka bio je predmet kontroverzi. Genetska studija iz 2011. godine pokazala je da je to hibridna vrsta između sivih vukova i kojota.[5] Ponovna analiza ove studije, zajedno sa širom kontekstualnom analizom koja je uključivala ponašanje, morfološke i dodatne genetske informacije, dovela je do argumenata da je crveni vuk nezavisna vrsta, ali koja pati od značajne introgresije gena kojota vjerojatno zbog desetkovanja crvenog vuka i fragmentacije njihove društvene strukture zbog lova.[6] Premda ovaj pregled z 2012. godine nije jedinstveno prihvaćen među mjerodavnim znanstvenicima, dvije kasnije revizije ažuriranih istraživanja 2013. i 2014. godine upućuju na to da je crveni vuk nekad bio vrsta koja se razlikovala od sivog vuka i kojota.[7] Genske studije iz 2015. godine, koristeći najopsežnije podatke o mitohondrijskoj DNK, Y-kromosomskim podacima i genomima 127.235 jedinstvenih nukleotidnih polimorfizama, zaključili su da je "najviše parsimonsko objašnjenje" da su istočni vukovi u provincijskom parku Algonquin "ostatak entiteta povijesnih vukova koji su najvjerojatnije postojali diljem istočnih Sjedinjenih Država ". Također, istraživanje iz 2016. od 28 sekvencijskih kanidnih genoma zaključilo je kako crveni i istočni vukovi imaju sekvence koje se mogu objasniti samo kao rezultat hibridizacije sivog vuka i kojota.

Crveni su vukovi bili prva vrsta vukova novoga svijeta s kojima su se susreli europski kolonisti, a izvorno su obitavali diljem istočnih Sjedinjenih Američkih Država, od Atlantskog oceana do središnjeg Teksasa, a na sjeveru od doline rijeke Ohio, sjeverne Pennsylvanije i juga južnog New Yorka do Meksičkog zaljeva na jugu.[8] Crveni je vuk do sredine 1900. godine bio gotovo izumro zbog agresivnih programa kontrole predatora, uništavanja staništa i opsežne hibridizacije s kojotima. Do kasnih šezdesetih, to se dogodilo s manjim zajednicama u zaljevu obale zapadne Louisiane i istočnog Teksasa. Četrnaest od tih preživjelih odabrano je kao temelj zajednice uzgojene u zatočeništvu u zoološkom vrtu Point Defiance od 1974. do 1980. godine. Nakon uspješnog eksperimentalnog preseljenja na otok Bulls na obali Južne Karoline 1978. godine, crveni vuk je proglašen izumro u divljini 1980. godine. Kako bi nastavili s naporima obnove, 1987. godine zarobljene životinje puštene su u Parku divljine Alligator River na poluotoku Albemarle u Sjevernoj Karolini, te dvije godine kasnije i u Nacionalnom parku Great Smoky Mountains[9] Od 63 crvena vuka koji su pušteni od 1987. do 1994. godine, populacija je porasla na čak 100-120 jedinki do 2012., ali je 2018. godine zabilježen pad na samo 40 jedinki.[10]

Izgled i društveni život[uredi | uredi kôd]

Crveni vuk u zoološkom vrtu Rosamond Gifford, Syracuse, New York.

Izgled crvenog vuka tipičan je za rod Canis i općenito je srednje veličine između kojota i sivog vuka, iako se neki primjerci mogu preklapati s malim sivim vukovima. Odrasli imaju duljinu od 136–160 cm i teže od 23–39 kg.[11] Krzno im je obično više crvenkasto i manje čupavo od krzna kojota i sivih vukova, općenito je blijedo i sivkasto s oznakama svjetlih dijelova oko usana i očiju.[12] Uši su im također proporcionalno veće od ušiju kojota i sivih vukova. Glava je obično uska, s dugom i vitkom njuškom, malom lubanjom i dobro razvijenim sagitalnim grebenom. Maleni mozak crvenog vuka se razlikuje od ostalih Canis vrsta, približavajući se onima kanidima vrsta Vulpes i Urocyon, što ukazuje na to da je crveni vuk jedan od drevnih članova ovih rodova.

Crveni vuk je društveniji od kojota, ali manje od sivog vuka. Pari se u siječnju i veljači, s prosječno 6-7 mladunaca rođenih u ožujku, travnju i svibnju. Oni su monogamni s oba roditelja koji sudjeluju u uzgoju vučića.[13] Borave u šupljim stablima debala, duž obala potoka i napuštenih skloništa drugih životinja. U dobi od šest tjedana vučići se udaljavaju od skloništa, a dosežu punu veličinu u dobi od jedne godine, postajući seksualno zreli dvije godine kasnije.

Logotip Wikivrsta
Wikivrste imaju podatke o: Gorilla gorilla
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Crveni vuk

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Wozencraft, W. C. (16 November 2005). in Wilson, D. E., and Reeder, D. M. (eds): Mammal Species of the World, 3rd edition, Johns Hopkins University Press. ISBN 0-801-88221-4.
  2. Chambers, Steven M.; Fain, Steven R.; Fazio, Bud; Amaral, Michael. 2012. An account of the taxonomy of North American wolves from morphological and genetic analyses. North American Fauna. 77.: 1.–67. doi:10.3996/nafa.77.0001. Pristupljeno 7. svibnja 2018.
  3. Kelly BT, Beyer A, Phillips MK. 2008. Canis rufus. IUCN-ov crveni popis. IUCN. 2008.: e.T3747A10057394. doi:10.2305/IUCN.UK.2008.RLTS.T3747A10057394.en. Pristupljeno 12. siječnja 2018.
  4. "The 5 Most Endangered Canine Species", Sciam.com, John R. Platt, 9. svibnja 2013., https://blogs.scientificamerican.com/extinction-countdown/ost-endangered-canine-species/
  5. Morell, Virginia. 2016. How do you save a wolf that's not really a wolf?. Science. doi:10.1126/science.aag0699
  6. Rutledge, Linda Y.; Wilson, Paul J.; Klütsch, Cornelya F.C.; Patterson, Brent R.; White, Bradley N. 2012. Conservation genomics in perspective: A holistic approach to understanding Canis evolution in North America (PDF). Biological Conservation. 155.: 186.–192. doi:10.1016/j.biocon.2012.05.017. Pristupljeno 7. svibnja 2018.
  7. A Comprehensive Review and Evaluation of the Red Wolf (Canis rufus) Recovery Program (PDF). Wildlife Management Institute, Inc. 14. studenoga 2014.: 171. Pristupljeno 7. svibnja 2018. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  8. U.S. Fish and Wildlife Service, 1997., Endangered Red Wolves, http://library.fws.gov/Pubs4/endangered_red_wolves.pdf:p7.
  9. Hendry, D. 2007. Red Wolf Restoration: A 20-Year Journey. International Wolf Center. 17.: 4.
  10. Government: Wild red wolf population could soon be wiped out. www.msn.com (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 25. travnja 2018. Pristupljeno 7. svibnja 2018.
  11. Hinton, Joseph W.; Chamberlain, Michael J. 22. kolovoza 2014. Morphometrics of Canis taxa in eastern North Carolina. Journal of Mammalogy. 95. (4.): 855.–861. doi:10.1644/13-MAMM-A-202. ISSN 0022-2372
  12. Paradiso, J. L.; Nowak, R. M. 1972. Canis rufus (PDF). Mammalian Species. 22. (22.): 1.–4. doi:10.2307/3503948. JSTOR 3503948. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 16. travnja 2014.
  13. Hinton, Joseph W.; Chamberlain, Michael J. 1. siječnja 2010. Space and Habitat Use by a Red Wolf Pack and Their Pups During Pup-Rearing. Journal of Wildlife Management. 74. (1.): 55.–58. doi:10.2193/2008-583. ISSN 1937-2817