Curzio Malaparte
| Curzio Malaparte | |
|---|---|
 Curzio Malaparte | |
| Puno ime | Kurt Erich Suckert |
| Pseudonim | Curzio Malaparte |
| Rođenje | 9. lipnja 1898., Prato, Italija |
| Smrt | 19. srpnja 1957., Rim, Italija |
| Zanimanje | književnik |
| Period pisanja | 1921. – 1957. |
| Portal o životopisima | |
Curzio Malaparte, pravo ime – Kurt Erich Suckert, (Prato, 9. lipnja 1898. – Rim, 19. srpnja 1957.), bio je talijanski književnik i publicist.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Sin Nijemca koji je upravljao tvornicom tekstila u Toskani i majke Talijanke, sudjelovao je 1915. – 1918. u Prvome svjetskom ratu kao časnik u alpinskim postrojbama. Dobio je više odlikovanja.
Od 1918. godine započinje pisati kao novinar.
Sudjelovao je u Mussolinijevom "Maršu na Rim" 1922. godine. Kao pripadnik vodećega kruga Fašističke stranke pokreće, 1924. godine, časopis La Conquista dello Stato ("Osvajanje Države") i uređuje nekoliko drugih novina nacionalnog značaja.
Od 1925. godine bira umjetničko ime "Malaparte", kao igru riječi prema slavnom prezimenu "Bonaparte": dok "B(u)onaparte" znači na talijanskom jeziku "Dobra strana", "Malaparte" znači "Loša strana".[1]
Godine 1931. u članku "Umijeće državnoga udara" napada istodobno i Hitlera, i Mussolinija. Biva zatvoren i potom upućen u egzil na talijanski otok Lipari i potom Capri. Ondje 1937. godine projektira slavnu "Kuću Malaparte" (Casa Malaparte), luksuznu vilu na visokoj hridi, koju arhitekti cijene kao jedan od najboljih primjera talijanske arhitekture XX. stoljeća. Malaparte je odbio suradnju arhitekata i podigao kuću uz pomoć lokalnog klesara Adolfa Amitrana.[2]
Godine 1938. dobio je - na osobnu intervenciju Mussolinijevog zeta i ministra vanjskih poslova Galeazza Ciana - dopuštenje da napusti Capri. Dobio je potom i dopuštenje da nastaviti pisati i objavljivati - što je u totalitarnoj fašističkoj državi bilo moguće samo uz odobrenje vlasti. Objavljivao je u razdoblju od 1938. do 1944. godine seriju autobiografskih djela u maniri fantastičnog realizma; od 1941. godine piše kao ratni dopisnik (iz Ukrajine i Rusije, uglavnom) za Corriere della Sera.
Od studenoga 1943. do ožujka 1946. godine radio je za Visoko zapovjedništvo snaga SAD-a u Italiji, kao službenik za odnose s civilima.
Često je mijenjao simpatije i stavove, pa od republikanca postaje nacionalist, od fašista antifašist i ljevičar (nakon II. svjetskog rata postaje član Talijanske komunističke partije), a na kraju slavitelj kineskog (maoističkog) puta.
Umro je u Rimu 1957. godine, od raka pluća.
Književno stvaralaštvo[uredi | uredi kôd]
Okušao se u gotovo svim književnim vrstama, ali je najizvrsniji u lirskoj i angažiranoj pripovjedačkoj prozi (Prokleti Toskanci), te fikcijskim romanima o Drugome svjetskom ratu (Kaputt, Koža).
Njegova zadnja za života objavljena knjiga je Prokleti Toskanci iz 1956. godine. Knjiga predstavlja napad na srednje i bogate slojeve iz Toskane - milje iz kojega je i sam poniknuo.
Malaparteov stil je elegantan a proza prožeta dramatičnim proturječjima u kojima napetost pojačava Malaparteov stil elegantnog, ali amoralno pripovjedača: u njegovim glavnim djelima moralnost se prikazuje kao poraženu i neprovedivu zabludu.[3]
Djela[uredi | uredi kôd]
- Viva Caporetto!, 1921.
- Tecnica del colpo di Stato, 1931.
- Donna Come Me, 1940.
- The Volga Rises in Europe, 1943.
- Kaputt, 1944.
- La Pelle, 1949.
- Du Côté de chez Proust, 1951.
- Maledetti toscani, 1956.
Posmrtno:
- Benedetti italiani, 1961.
Kuća Malaparte[uredi | uredi kôd]
Književnik C. Malaparte zapamćen je i kao autor jedne od najljepših vila u povijesti talijanske arhitekture. Kuću je utjecajni fašistički (poslije: komunistički) književnik sagradio dok je bio od svojih partijskih kolega upućen u egzil (1931. – 1938.). Prvotne planove za kuću napravio je poznati talijanski arhitekt Adalberto Libera ali ih je Malaparte odbacio u korist svoje vlastite vizije.[4] Kuća je danas u vlasništvu Malaparteovih nasljednika a može se vidjeti i u Jean-Luc Godardovom filmu Prezir iz 1963. godine, gdje se glumica Brigitte Bardot sunča na krovnoj terasi.[4]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ (tal.) [1] Biografia di Curzio Malaparte, "italialibri.net", Milano, stanje 31. siječnja 2007.
- ↑ (tal.) [2] Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2016. (Wayback Machine) "Casa Malaparte - Capri", "Le Lettere" prikaz knjige G. Pattena
- ↑ "Bad to the bone: John Gray on Italian fascist Curzio Malaparte’s lost masterpiece", John Gray, "New Statesman", 15. siječnja 2014.
- ↑ a b (engl.) Taylor Antrim, Casa Malaparte, a Surreal Work of Staggering Genius, Architectural Digest, 1. svibnja 2012., preuzeto 17. rujna 2013.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
Sestrinski projekti[uredi | uredi kôd]
 | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Curzio Malaparte |
| Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Kuća Malaparte |