Fašizam

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Mussolinijeva zastava
Zastava Nacionalne fašističke stranke u Italiji

Fašizam je oblik radikalnog autoritarnog nacionalizma[1][2] koji je nastao u ranom 20. stoljeću u Europi. Pod utjecajem nacionalnog sindikalizma, prvi fašistički pokreti su se pojavili u Italiji oko Prvog svjetskog rata, spajajući tipična desna stajališta s elementima lijeve politike u opoziciji prema komunizmu, socijalizmu, liberalnoj demokraciji i, u nekim slučajevima, tradicionalnom konzervativizmu.

Talijanski fašizam se često promatra kao arhetip autoritarne dikature, totalitarizma i netolerantnih političkih ideologija. Svjetski renomirani talijanski književnik i filozof Umberto Eco (r. 1932 - Milano, u. 2016.), kao umjetnik u čijem je životu neizbrisiv trag ostavio susret s fašizmom u djetinjstvu, ali i svjedočenje dramatičnom kraju fašizma u Milanu 1943. godine, na primjeru fašizma razvio je koncept o ur-fašizmu, skupu netolerantnih tendencija oko kojih se u pogodnim uvjetima mogu "koagulirati" netolerantne autoritarne politike; pri tome nalazeći u boljševičkom komunizmu ("staljinizmu", kako ga naziva Eco) ostvarenu puninu totalitarističke vladavine, ravnu s nacizmom.[3]

Fašizam nije bio samo politički, nego također i kulturalni projekt, gdje su - u velikoj mjeri slijedeći estetske vizije koje je formirao veliki talijanski pjesnik Gabriele d'Annunzio - proturječni utjecaji suvremene (u razdoblju između dva svjetska rata) tehnologije, militarizma, borbe za prava radnika i općenito siromašnih i zapostavljenih slojeva stanovništva povezani s talijanskim nacionalnim projektom na jedan način koji je pretendirao da totalitarno (odatle termin "totalitarizam") obuhvati čitavo nacionalnu zajednicu, u kojoj će "država", "vlast" i "društvo" postati neodvojivi, na način koji bi posve uklonio društvena proturječja - u praksi će se to izvoditi na način da je zabranjeno izražavati bilo kakvo mišljenje ili htijenje koje proturječni željama vlasti.

Izrazi neofašizam i postfašizam danas se često koriste da se opišu stranke ekstremne desnice s ideološkim sličnostima i korijenima u fašističkim pokretima 20. stoljeća.

Iako se fašizam uobičajeno stavlja na ekstremnu desnicu tradicionalnog političkog spektra, sami fašisti i neki komentatori su tvrdili da je takva klasifikacija neadekvatna.[4] [5] Valja opaziti da su fašističke stranke u pravilu - radničke stranke, da se brinu za prava i interese radništva i promoviraju socijalne programe za široke slojeve stanovništva.[6]

Fašisti su u svojoj namjeri da ujedine svoju naciju putem totalitarne države koja će provesti masovnu mobilizaciju nacionalne zajednice,[7][8] redovno koristili jednu avangardnu stranku koja pres osi revolucionarne promjene i uspostavlja jednostranački sustav s ciljem da preuredi naciju prema principima fašističke ideologije.[9] Neprijateljski prema liberalnoj demokraciji i prema komunizmu, fašistički su pokreti djelili zajednička obilježja, uključujući izrazito štovanje države, posveti jednom snažnom vođi i naglasku na ultranacionalizmu i militarizmu. Fašizam gleda na političko nasilje, rat i imperijalizam kao sredstva za postizanje nacionalne obnove.

Fašistička ideologija konzistentno zaziva glavnost države. Vođe kao Benito Mussolini u Italiji i Adolf Hitler u Njemačkoj utjelovljavali su državu i nepobitnu moć. Fašizam je posuđivao teorije i terminologije iz socijalizma, ali ih je primjenjivao na što je on vidio kao značajniji sukob od klasnog sukoba - onaj između naroda i rasa. Stoga se fašizam usredotočuje se na okončanje - tj. razrješenje sukoba između klasa unutar nacije.[10] Zagovara mješovito gospodarstvo, u kojem će se državno i privatno vlasnistvo nadopunjavati s glavnim ciljem postizanja autarkije, koja bi trebala osigurati nacionalnu samodostatnost i neovisnost kroz protekcionističku i intervencionističku ekonomsku politiku. Fašizam podržava što se ponekad naziva Trećim položajem između liberalne demokracije i komunizma.

Poslije Drugog svjetskog rata samo je mali broj političkih stranaka i grupa sebe otvoreno opisivalo kao fašističke i izraz su češće pejorativno koristili politički protivnici.

Početci: talijanske paravojne postrojbe koje zauzimaju hrvatsku Rijeku[uredi VE | uredi]

Prva fašistička državna tvorevina je nastala 1920. godine na današnjem tlu Republike Hrvatske, pod nazivom Talijanska regencija Rijeke (tal. Reggenza Italiana del Carnaro), gdje je talijanski pjesnik (kasnije: general talijanske vojske i knez Kraljevine Italije) Gabriele d'Annunzio uspostavio korporativističku državicu u kojoj je nastojao povezati ljevičarski sindikalizam, svoja vlastita estetska nagnuća, militarizam i ekstremistički talijanski nacionalistički naboj: taj primjer političkog i vojnog avanturizma koji je na jedan romantični način odjeknuo Italijom ("Riječki poduhvat", tal. "Impresa di Fiume"), postati će glavnom inspiracijom i uzorom za kasnije "osvajanje države" kojega će u čitavoj Italiji na revolucionarni način provesti fašističke paravojne skupine (tal. "La conquista dello stato") tijekom Marša na Rim 1922. godine, i potom zavođenja diktature u Italiji - kojim će poduhvatom biti razriješeno krizno razdoblje u Italiji nakon 1. svjetskog rata, u kojoj se činilo posve izglednim da će ondje biti provedena još jedna komunistička revolucija po uzoru na onu koja je Rusko Carstvo pretvorila u Sovjetski Savez.[11] Naime je u talijanskom javnom mnijenju onoga doba postojalo malo stvari koje su izazivale tako snažne i jednodušne emocije kao pitanje područja koje je Italija ulaskom u I. svjetski rat nastojala zadobiti na istočnoj strani Jadrana, te je postojalo malo javnih osoba s tako snažnim odobravanjem i idealizacijom, kakve je uživao pjesnik Gabriele d'Annunzio: idealizirana priča o "najtalijanskijem gradu Rijeci" u kojoj vlada jednodušno talijansko domoljublje (pred prijetnjom "slavenskih barbara") i idealizirana vlast umjetnika (u opreci s Austro-ugarskim i slavenskim nazadnjaštvom), pod zaštitom najjunačkijih talijanskih vojnika (ardita, koji će biti jezgrom fašističkih squadri, koje će u potpunosti nastojati posvojiti njihovu vojničku supkulturu) - snažno se dojmila velikog broja Talijana onoga doba, i postala općim mjestom kasnije službene talijanske politike i kulture pod Mussolinijem.[12]

Osude fašizma[uredi VE | uredi]

Prva značajna osuda fašizma došla je od Pape Pija XI., koji je u svojoj enciklici Non abbiamo bisogno iz 1931. osudio talijanski fašizam, a 1937. u enciklici Mit brennender Sorge nacionalsocijalizam i rasne teorije. Iste je godine Pio XI. u enciklici Divini Redemptoris osudio i komunizam. Papina reakcija je pobudila kršćanski svijet da se pojačano zanima za ove probleme, a to je osobito bio slučaj u državama u kojima je bilo na vidiku da će se sraziti totalitarne ideologije. U te su se rasprave o osudi nacizma uključili i hrvatski bogoslovi, katolički laici, sveučilišni profesori te redovnici iz velikih redova kao što su dominikanci, franjevci i isusovci (Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, 1939.)[13].

Osnivač Paneuropskog pokreta Richard von Coudenhove-Kalergi u knjizi Totaler Staat – Totaler Mensch iz 1937. godine kritizira idejne postavke i praktične forme vladavine talijanskog fašizma, ruskog komunizma i njemačkog nacizma; ukazujući da su one dovele do u suštini istog rezultata - totalitarne države.[14]

Fašistički i ini totalitaristički pokreti[uredi VE | uredi]

Istaknuti fašisti i ini totalitaristički prvaci[uredi VE | uredi]

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. ↑ Turner, Henry Ashby, Reappraisals of Fascism. New Viewpoints, 1975. str. 162. States fascism's "goals of radical and authoritarian nationalism".
  2. ↑ Larsen, Stein Ugelvik, Bernt Hagtvet and Jan Petter Myklebust, Who were the Fascists: Social Roots of European Fascism, str. 424, "organized form of integrative radical nationalist authoritarianism"
  3. ↑ Umberto Eco (22. lipnja 1995.). Ur-Fascism (engleski). The New York Review of Books pristupljeno 25. srpnja 2020.
  4. ↑ Roger Griffin. Fascism. Oxford, England, UK: Oxford University Press, 1995. str. 8, 307.
  5. ↑ Aristotle A. Kallis. The fascism reader. New York, New York, USA: Routledge, 2003. Str. 71
  6. ↑ Martin Pugh (14. travnja 2017.). Why Former Suffragettes Flocked to British Fascism (engleski). Slate pristupljeno 26. ožujka 2019.
  7. ↑ Grčić, Joseph. Ethics and Political Theory (Lanham, Maryland: University of America, Inc, 2000) str. 120
  8. ↑ Blamires, Cyprian, World Fascism: a Historical Encyclopedia, Volume 1 (Santa Barbara, California: ABC-CLIO, Inc., 2006) str. 140–141, 670.
  9. ↑ Eatwell, Roger, Fascism: a History (Allen Lane, 1996) str. 215.
  10. ↑ Griffin, Roger. The Nature of Fascism (New York: St. Martins Press, 1991) str. 222–223.
  11. ↑ Alessandra Grasso. L’Arditismo dopo Fiume: Arditi d’Italia e Arditi del Popolo, str. 39-46 (engleski). HUMANITIES – Anno III, Numero 5, Gennaio 2014 pristupljeno 2. ožujka 2020.
  12. ↑ 1800 A.D. to Present (engleski). Istranet pristupljeno 2. ožujka 2020
  13. ↑ Hrčak Bogoslovska smotra 79 (2009.) 4] Alojz Ćubelić: Tri hrvatska dominikanca (Hijacint Bošković, Dominik Barač i Jordan Kuničić) o totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, str. 847., 849.
  14. ↑ Richard N. Coudenhove-Kalergi (1938. (izdanje na engleskom jeziku)). THE TOTALITARIAN STATE AGAINST MAN (engleski). FREDERICK MULLER LTD., London pristupljeno 23. ožujka 2019.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • Prisilna romanizacija hrvatskih imena - članak govori o fašističkim zakonima kojima se zabranjivalo slavenska imena, "Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni rad ili nacionalne osjećaje" i "zakon o»smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima"


Society.svg Nedovršeni članak Fašizam koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Fašizam&oldid=5631186"