Fašizam
Fašizam je oblik radikalnog autoritarnog nacionalizma[1][2] koji je nastao u ranom 20. stoljeću u Europi. Pod utjecajem nacionalnog sindikalizma, prvi fašistički pokreti su se pojavili u Italiji oko Prvog svjetskog rata, spajajući tipična desna stajališta s elementima lijeve politike u opoziciji prema komunizmu, socijalizmu, liberalnoj demokraciji i, u nekim slučajevima, tradicionalnom konzervativizmu. Iako je fašizam uobičajeno stavljen na ekstremnu desnicu tradicionalnog političkog spektra, sami fašisti i neki komentatori su tvrdili da je opis neadekvatan.[3] [4]
Fašisti su namjeravali ujediniti svoju naciju kroz totalitarnu državu koja je zagovarala masovnu mobilizaciju nacionalne zajednice,[5][6] i bili su karakterizirani avangardnom strankom koja je započela revolucionarni politički pokret ciljavši da preuredi naciju prema principima fašističke ideologije.[7] Neprijateljski prema liberalnoj demokraciji i komunizmu, fašistički su pokreti djelili zajednička obilježja, uključujući štovanje države, posveta snažnom vođi i naglasak na ultranacionalizmu i militarizmu. Fašizam gleda na političko nasilje, rat i imperijalizam kao sredstva za postizanje nacionalne obnove.
Fašistička ideologija konzistentno zaziva glavnost države. Vođe kao Benito Mussolini u Italiji i Adolf Hitler u Njemačkoj utjelovljavali su državu i nepobitnu moć. Fašizam je posuđivao teorije i terminologije iz socijalizma ali ih je primjenjivao na što je on vidio kao značajniji sukob između naroda i rasa od klasnog sukoba, i usredotočio se na završavanje podjele između klasa unutar nacije.[8] Zagovara mješano gospodarstvo, sa glavnim ciljem postizanja autarkije da se osigura nacionalna samodostatnost i neovisnost kroz protekcionističku i intervencionističku ekonomsku politiku. Fašizam podržava što se ponekad naziva Trećim položajem između liberalne demokracije i komunizma.
Poslije Drugog svjetskog rata malo se političkih stranaka otvoreno opisivalo kao fašističke i izraz se češće koristi pejorativno od strane političkih protivnika. Izrazi neofašizam i postfašizam ponekad su primjenjeni formalno da se opišu stranke ekstremne desnice sa ideološkim sličnostima i korijenima u fašističkim pokretima 20. stoljeća.
Sadržaj
Katolička Crkva osudila fašizam[uredi VE | uredi]
Katolicizam je osudio fašizam. To je išlo dotle da je papa Pio XI. u svojoj enciklici Non abbiamo bisogno iz 1931. osudio talijanski fašizam, a 1937. u enciklici Mit brennender Sorge nacionalsocijalizam i rasne teorije te u istoj godini u enciklici Divini Redemptoris komunizam. Papina reakcija je pobudila kršćanski svijet neka se pojačano zanima za ove probleme, a to je osobito bio slučaj u državama u kojima je bilo na vidiku da će se sraziti totalitarne ideologije. U te su se rasprave o osudi nacizma uključili i hrvatski bogoslovi, katolički laici, sveučilišni profesori te redovnici iz velikih redova kao što su dominikanci, franjevci i isusovci (Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, 1939.)[9].
Fašistički i ini totalitaristički pokreti[uredi VE | uredi]
- Francuska akcija
- talijanski fašizam
- japanski militarizam
- nacionalsocijalizam
- austrofašizam
- ustaštvo
- reksizam
- falanga (stranka)
- brazilski integralizam
- Željezna garda
Istaknuti fašisti i ini totalitaristički prvaci[uredi VE | uredi]
- Charles Maurras
- Benito Mussolini
- Giovanni Gentile
- Oswald Mosley
- Adolf Hitler
- Alfred Rosenberg
- Otto Strasser
- Engelbert Dollfuss
- Vidkun Quisling
- Ferenc Szálasi
- Ante Pavelić
- Leon Degrelle
- Francisco Franco
- Plinio Salgado
- Corneliu Zelea Codreanu
- Ion Antonescu
- Marcel Déat
- Jacques Doriot
- Eoin O'Duffy
Vidi još[uredi VE | uredi]
Izvori[uredi VE | uredi]
- ↑ Turner, Henry Ashby, Reappraisals of Fascism. New Viewpoints, 1975. str. 162. States fascism's "goals of radical and authoritarian nationalism".
- ↑ Larsen, Stein Ugelvik, Bernt Hagtvet and Jan Petter Myklebust, Who were the Fascists: Social Roots of European Fascism, str. 424, "organized form of integrative radical nationalist authoritarianism"
- ↑ Roger Griffin. Fascism. Oxford, England, UK: Oxford University Press, 1995. str. 8, 307.
- ↑ Aristotle A. Kallis. The fascism reader. New York, New York, USA: Routledge, 2003. Str. 71
- ↑ Grčić, Joseph. Ethics and Political Theory (Lanham, Maryland: University of America, Inc, 2000) str. 120
- ↑ Blamires, Cyprian, World Fascism: a Historical Encyclopedia, Volume 1 (Santa Barbara, California: ABC-CLIO, Inc., 2006) str. 140–141, 670.
- ↑ Eatwell, Roger, Fascism: a History (Allen Lane, 1996) str. 215.
- ↑ Griffin, Roger. The Nature of Fascism (New York: St. Martins Press, 1991) str. 222–223.
- ↑ Hrčak Bogoslovska smotra 79 (2009.) 4] Alojz Ćubelić: Tri hrvatska dominikanca (Hijacint Bošković, Dominik Barač i Jordan Kuničić) o totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, str. 847., 849.
Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]
- Prisilna romanizacija hrvatskih imena - članak govori o fašističkim zakonima kojima se zabranjivalo slavenska imena, "Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni rad ili nacionalne osjećaje" i "zakon o»smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima"
Nedovršeni članak Fašizam koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
