Fašizam

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Mussolinijeva zastava
Zastava Nacionalne fašističke stranke u Italiji

Fašizam (od tal. fascio - „svežanj“) oblik je radikalnog autoritarnog nacionalizma[1][2] koji je nastao u ranom 20. stoljeću u Europi. Pod utjecajem nacionalnog sindikalizma, prvi fašistički pokreti su se pojavili u Italiji oko Prvog svjetskog rata, spajajući tipična desna stajališta s elementima lijeve politike u opoziciji prema komunizmu, socijalizmu, liberalnoj demokraciji i, u nekim slučajevima, tradicionalnom konzervativizmu.

Talijanski fašizam se često promatra kao arhetip autoritarne dikature, totalitarizma i netolerantnih političkih ideologija. Svjetski renomirani talijanski književnik i filozof Umberto Eco (r. 1932. – Milano, u. 2016.), kao umjetnik u čijem je životu neizbrisiv trag ostavio susret s fašizmom u djetinjstvu, ali i svjedočenje dramatičnom kraju fašizma u Milanu 1943. godine, na primjeru fašizma razvio je koncept o ur-fašizmu, skupu netolerantnih tendencija oko kojih se u pogodnim uvjetima mogu "koagulirati" netolerantne autoritarne politike.[3]

Fašizam nije bio samo politički, nego također i kulturalni projekt, gdje su – u velikoj mjeri slijedeći estetske vizije koje je formirao veliki talijanski pjesnik Gabriele d'Annunzio – proturječni utjecaji suvremene (u razdoblju između dva svjetska rata) tehnologije, militarizma, borbe za prava radnika i općenito siromašnih i zapostavljenih slojeva stanovništva povezani s talijanskim nacionalnim projektom na jedan način koji je pretendirao da totalitarno (odatle termin "totalitarizam") obuhvati čitavo nacionalnu zajednicu, u kojoj će "država", "vlast" i "društvo" postati neodvojivi, na način koji bi posve uklonio društvena proturječja – u praksi će se to izvoditi na način da je zabranjeno izražavati bilo kakvo mišljenje ili htijenje koje proturječi željama vlasti.

Izrazi neofašizam i postfašizam danas se često koriste da se opišu stranke ekstremne desnice s ideološkim sličnostima i korijenima u fašističkim pokretima 20. stoljeća.

Iako se fašizam uobičajeno stavlja na ekstremnu desnicu tradicionalnog političkog spektra, sami fašisti i neki komentatori su tvrdili da je takva klasifikacija neadekvatna.[4] [5] Valja opaziti da su fašističke stranke u pravilu – radničke stranke, da se brinu za prava i interese radništva i promoviraju socijalne programe za široke slojeve stanovništva.[6]

Fašisti su u svojoj namjeri da ujedine svoju naciju putem totalitarne države koja će provesti masovnu mobilizaciju nacionalne zajednice,[7][8] redovno koristili jednu avangardnu stranku koja predvodi revolucionarne promjene i uspostavlja jednostranački sustav s ciljem da preuredi naciju prema principima fašističke ideologije.[9] Neprijateljski prema liberalnoj demokraciji i prema komunizmu, fašistički su pokreti dijelili zajednička obilježja, uključujući izrazito štovanje države, posveti jednom snažnom vođi i naglasku na ultranacionalizmu i militarizmu. Fašizam gleda na političko nasilje, rat i imperijalizam kao sredstva za postizanje nacionalne obnove.

Fašistička ideologija konzistentno zaziva glavnost države. Vođe kao Benito Mussolini u Italiji i Adolf Hitler u Njemačkoj utjelovljavali su državu i nepobitnu moć. Fašizam je posuđivao teorije i terminologije iz socijalizma, ali ih je primjenjivao na što je on vidio kao značajniju borbu od klasne borbe – onu između naroda i rasa. Stoga se fašizam usredotočuje se na okončanje – tj. razrješenje sukoba između klasa unutar nacije.[10] Zagovara mješovito gospodarstvo, u kojem će se državno i privatno vlasništvo nadopunjavati s glavnim ciljem postizanja autarkije, koja bi trebala osigurati nacionalnu samodostatnost i neovisnost kroz protekcionističku i intervencionističku ekonomsku politiku. Fašizam podržava što se ponekad naziva Trećim položajem između liberalne demokracije i komunizma.

Nakon što su talijanski fašisti uveli svoju zemlju savezništvo s nacističkom Njemačkom, ubrzo je postalo jasnim da Italija nije u stanju kontrolirati svoj dio bojišta - čak ni u Grčko-talijanskom ratu 1941., godine, a kamoli u srazu s moćnim britanskim snagama u Mediteranu. U listopadu 1941. godine, iznosi Mussolini pred svojim suradnicima da se nada da će Njemačka nako rata Italiju tretirati kao "najvažniju sebi pridruženu pokrajinu", umjesto kao "pravu koloniju", kako će se u slučaju Hitlerovog ratnog uspjeha dogoditi s onim europskim zemljama koje u ratu nisu bile njemačke saveznice.[11]

Poslije Drugog svjetskog rata samo je mali broj političkih stranaka i grupa sebe otvoreno opisivao kao fašističke i izraz su češće pejorativno koristili politički protivnici.

Talijanski fašizam je vladao znatnim područjima naseljenima Hrvatima, koja su danas dio Republike Hrvatske, te je ondje sustavno provodio politiku talijanizacije, koja je uključivala zabranu korištenja hrvatskog jezika u školama i na svim drugim javnim mjestima, te onemogućavanje socijalnog napredovanja svim onim Hrvatima koji nisu pokazivali spremnost da prihvate talijanski jezik i kulturu, tj. da postanu Talijani.

Početci: Mussolinijeve grupe vojnih veterana u Milanu, talijanske paravojne postrojbe koje zauzimaju hrvatsku Rijeku[uredi | uredi kôd]

23. ožujka 1919. godine su u Milanu osnovani "Fasci Italiani di combattimento" (približno: "Talijanski borbeni snopovi") kojima je na čelo stao Benito Mussolini, uspješni novinski urednik koji je od 1912. do početka I. svjetskog rata uređivao službeno glasilo Socijalističke partije Italije Avanti! (sjedište redakcije tog lista je 1912. god. bilo premješteno iz Rima u Milano, u kojem je bilo više industrijskog radništva, koje su socijalisti smatrali svojom prironom "bazom"). Nakon što se Mussolini1914. god. politički razišao s vodstvom te stranke, on je u Milanu pokrenuo vlastiti ratnohuškački Il Popolo d'Italia,[12] uz novčanu potporu britanske obavještajne službe.[13] U Mussolinijevom časopisu je 6. srpnja 2019. god. objavljen i politički program novog udruženja, koji je predlagao neke reforme političkog sustava (uvođenje općeg prava glasa, te ukidanje gornjeg doma talijanskog parlamenta uz istodobno biranje parlamentarnog tijela u kojemu bi predstavnici zanatlija i stručnjaka donosili zakone), te se zauzima za ozbiljne reforme radi zaštite radnika: propisivanje 8-satnog radnog vremena, minimalne plaće, sudjelovanja radnika u odlučivanju o tehničkom ustroju poduzeća i povjeravanje komunalnih djelatnosti udruženjima radnika, te smanjenje dobi za odlazak u mirovinu sa 65 na 55 godina. Također su se fašisti zalagali za nacionalizaciju imovine Crkve, oporezivanja zarade iz proteklog rata s 85% i uvođenje progresivnog oporezivanja imovine "kojom će se postići djelomična eksproprijacija bogatstva". Pozivali su se na ratne veterane, te su koristili amblem arditskih (elitno pješaštvo za probijanje utvrđenih neprijateljskih linija) postrojbi.[14] Kao politička stranka fašisti izlaze na parlamentarne izbore u studenom 1919. godine, ali ne uspijevaju zadobiti naklonosti birača: niti jedan njihov kandidat nije bio izabran u parlament. Neki analitičari će komentirati da im je politički program bio previše ljevičarski i da su predstavljali tek lošu kopiju veće Socijalističke partije Italije.[15]

Međutim u međuvremenu Mussoliniju bliski[16] talijanski pjesnik (već tada vrlo slavni) Gabriele d'Annunzio staje na čelo razvojačenih talijanski vojnika - velikim dijelom baš ardita - te od Države SHS oduzima hrvatski grad Rijeku, kojega pobjedničke Sile Antantne nisu bile namijenile Italiji. Nakon što je vojno zauzeo Rijeku, d'Annunzio (kasnije: general talijanske vojske i knez Kraljevine Italije) ondje 1920. godine osniva prvu fašističku državu, pod nazivom Talijanska regencija Rijeke (tal. Reggenza Italiana del Carnaro), U toj je državici d'Annunzio nastojao povezati ljevičarski sindikalizam, svoja vlastita estetska nagnuća, militarizam i ekstremistički nacionalistički naboj. Kako je u talijanskom javnom mnijenju onoga doba postojalo malo osoba s tako snažnim odobravanjem i idealizacijom, kakve je uživao pjesnik Gabriele d'Annunzio, i malo stvari koje su izazivale tako snažne i jednodušne emocije kao pitanje područja koje je Italija ulaskom u I. svjetski rat nastojala zadobiti na istočnoj strani Jadrana, idealizirana priča o "najtalijanskijem gradu Rijeci" u kojoj vlada jednodušno talijansko domoljublje (pred prijetnjom "slavenskih barbara") i idealizirana vlast umjetnika (u opreci s Austro-ugarskim i slavenskim nazadnjaštvom), pod zaštitom najjunačkijih talijanskih vojnika (ardita, koji će biti jezgrom fašističkih squadri, koje će u potpunosti nastojati posvojiti njihovu vojničku supkulturu) – snažno se dojmila velikog broja Talijana onoga doba, i postala općim mjestom kasnije službene talijanske politike i kulture pod Mussolinijem.[17]

Fašisti će za d'Annunzija i njegove snage u Rijeci prikupljati po Italiji novčanu pomoć, koja uglavnom neće doći do Rijeke, ali će d'Annunzio poslati dio svojih ardita Mussoliniju u Milano s porukom da se Mussolini njima posluži u predstojećoj političkoj borbi, za što neka se posluži i "dijelom riječkog novca".[18][19]

Pred nacionalne parlamentarne izbore 1921. god. fašisti - koji s vremenom postaju snaga koja okuplja onaj dio radništva koji se protivi socijalizmu i ne želi u Italiji novu socijalističku revoluciju[20] - pribjegavaju otvorenom političkom nasilju, ponegdje uz prešutno odobravanje državnih vlasti. Tako su primjerice u Istri 7. svibnja 1921. godine spalili fašisti župni ured u Kringi i teško zlostavljali župnika Božu Milanovića, da bi 14. svibnja 1921. - tj. dan prije parlamentarnih izbora - skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića u nekoliko kilometara udaljenoj Baderni, a u obližnjem selu Pajarima su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka; također su zapalili kuće u obližnjem manjem selu Heraki. U vrijeme tog fašističkog nasilja državne su vlasti hrvatskog kandidata na tim izborima Tomu Heraka - uhitile. U drugim dijelovima Istre bilo je slično.[21]

Primjer političkog i vojnog avanturizma u Rijeci ("Riječki poduhvat", tal. "Impresa di Fiume"), koji je na jedan romantični način odjeknuo Italijom, postat će - nakon što je talijanska vojska u rujnu 1920. god. silom izbacila d'Annunzijeve ardite iz Rijeke - glavnom inspiracijom i uzorom za "osvajanje države" (tal. "La conquista dello stato"). Sam d'Annunzio će s Mussolinijem surađivati u nelegalnoj okupaciji gradske vlasti u Milanu, gdje fašisti 3. kolovoza 1922. godine silom zauzimaju gradsku vijećnicu i silom prekidaju opći štrajk u gradu - sve uz efektivnu suradnju predstavnika državnih vlasti.[22][23] Tijekom 1922. god. talijanski socijalisti, te radikalnija Komunistička partija Italije osnovana 1921. god., potiče radnike na opći štrajk i okupaciju tvornica, što svojim terorom sprječavaju fašisti.[24]

Osvajanje državne vlasti[uredi | uredi kôd]

U listopadu 1922. godine kreću fašisti u Marš na Rim kao manifestaciju u kojoj je oko 50.000 razvojačenih vojnika uključenih u fašističke squadre ("crnokošuljaša") - čija se organizacija preimenovala u studenom 1921. godine preimenovala u Partito Nazionale Fascista, tj. Nacionalnu fašističku stranku - 28. listopada 1922. godine došli u Rim i ondje od Kralja zahtijevalo da im na upravu preda državu kojoj je prijetila ljevičarska revolucija.[25] Kralj Viktor Emauel III. je minornoj fašističkoj stranci koja je na parlamentarnim izborima 15. svibnja 1921. godine bila osvojila samo 29.549 glasova (0,4 posto glasova na izborima) i samo 2 od 535 mjesta u donjem domu Parlamenta[26] povjerio mandat za sastav vlade. Njihov "Duce" (približno: "Vođa") Mussolini će danu mogućnost spretno iskoristiti, te stati najprije na čelo svih političkih snaga koji su u Italiji protivile socijalističkoj revoluciji, a tijekom nekoliko narednih godina postupno sve druge političke snage gurnuti u stranu i zavesti u Italiji fašističku diktaturu.[27] Kako socijalisti ostaju jedina politička snaga koja se upušta u oštriju antifašističku borbu, 10. lipnja 1924. godine fašisti otimaju i ubijaju njihovog generalnog sekretara Giacoma Matteottija (bila je riječ o otmici i klanju nožem: ubojice nisu objavili svoj identitet); slijede mjeseci teške političke napetosti i fizičkih sukoba socijalista s fašističkom milicijom - koja stranačka formacija diljem Italije od siječnja 1923. godine djeluje kao jedna paralelna paravojna snaga s glavnom zadaćom suzbijanja političke subverzije, plaćena od države.[28][29][30] Naposljetku će 3. siječnja 1925. godine Mussolini održati govor u talijanskom parlamentu gdje će deklarirati svoje pravo na vrhovnu vlast i odlučnost da okonča socijalističku subverziju, nakon čega je oduzet mandat socijalističkim zastupnicima u parlamentu; uzima se da je od toga dana Mussolini vladao Italijom kao diktator.[31][32]

2. listopada 1925. godine sklapaju fašisti s gospodarstvenicima okupljenima u Općem savezu talijanske industrije ("Confindustria") sporazum poznat pod imenom Patto di Palazzo Vidoni, kojim su fašisti dobili monopol na sindikalno organiziranje talijanskih radnika, i time zaokružiti misiju koju su sebi postavili: udaljiti ljevičare od talijanskog radništva.[33] Stvarajući stanovitu ravnotežu između vlasnika i radnika, fašisti nastoje stvoriti tzv. korporativizam, kao posve novi oblik političke vladavine, u kojemu se društvo - uključujući tu privatna poduzeća, sindikate, razna udruženja - posve identificira s državom, vođenom na krajnje autoritaran način. Radnici, službenici, obrtnici, industrijalci su pripadnici svojih korporacija, koje sve imaju zadaću da kao dijelovi fašističke države surađuju u slozi.[34][35]

Na vrhu tog korporativističkog poretka stoji Veliki savjet fašizma (Gran Consiglio del Fascismo), kojem je središnjem tijelu Nacionalne fašističke partije kojemu Zakonom 2693 od 9. prosinca 1928. dana ovlast da "koordinira i integrira" sve aktivnosti režima.[36][37] Naposljetku je 1939. godine i formalno ukinut donji dom parlamenta kojega je birao narod na izborima makar koliko neslobodnima, i zamijenjen Domom fašija (mjesnih organizacija fašističke partije) i korporacija (Camera dei fasci e delle corporazioni) kojega su činili članovi Velikog savjeta fašizma i drugi rukovodioci fašističke partije (ostao je kao gornji dom parlamenta Senat s članovima koje je doživotno imenovao kralj; do 1939. godine je većina tih doživotnih senatora bila iz redova fašista).[38]

Vladavina[uredi | uredi kôd]

Fašisti su uspostavili diktaturu uz punu primjenu tada suvremenih sredstava propagande i kontrole stanovništva. Uspostavljana je u Italiji jednostranačka država, gdje su pripadnici fašističke stranke s vremenom pod kontrolu stavili praktično sve državne i društvene institucije, pa i gospodarski život.[39]

1927. godine fašisti su osnovali tajnu policiju OVRA, (Organizzazione per la Vigilanza e la Repressione dell'Antifascismo, tj. Organizacija za nadzor i suzbijanje antifašizma), čijih će čak 50.000 agenata uskoro tajnom nadzoru podvrgnuti praktično sve aspekte društvenog života.[40]

Po svojem dolasku na vlast, Mussolini je prvo vrijeme provodio liberalne ekonomske politike, ne konfrontirajući se s talijanskim kapitalistima. Nakon nekoliko godina, počeo je s većim intervencijama države u gospodarskom životu. 1933. godine osnovan je IRI (Istituto per la ricostruzione industriale, Institut za industrijsku obnovu), putem kojega je država u svoje ruke preuzela dioničke udjele u znatnom dijelu gospodarstva. Intervencije države u gospodarstvo uključivale su velike projekte melioracije i gradnje novih gradova (gradića, zapravo) uz primjenu suvremene arhitekture i fašističkih doktrina o društvenom životu.[41] Primjer jednog od tih novopodignutih gradića je Raša (Arsia), gradić za rudare u Istri sagrađen 1936. i 1937. godine. U blizini gradića, poduzeti su za fašističke vladavine veli javni projekti melioracije doline rijeke Raše, također uz gradnju objekata za stanovanje radnika koji su obrađivali polja.

Prvi ozbiljni fašistički projekt na gospodarskom polju 1925. je bila Battaglia del Grano (Bitka za žito), započeta 1925. godine s nakanom da se Italija učini neovisnom od uvoza hrane. Uz dosta troška, Italija je nakon desetak godina smanjila uvoz žita za 75 posto.[42]

U vrijeme međunarodnih sankcija kojima je bila izvrgnuta zbog napada na Etiopiju 1935. godine, talijanska država je uvela zabranu iznošenja strane valute iz zemlje i u cijelosti preuzela nadzor nad svim valutnim poslovima, a i uvoz roba je bio dopušten tek ako bi ga država dopustila. Od 1936. godine, državna vlast je preuzela i potpunu kontrolu nad dodjeljivanjem kredita, te je u toj točki zapravo cjelokupan gospodarski život bio pod izrazitom državnom kontrolom.[41]

Mussolini je pokušao popraviti odnose Italije s Katoličkom crkvom, koji su bili loši još otkad Italija 1866. godine provela ukidanje brojnih samostana i nacionalizaciju crkvenih imanje, te 1870. godine bila pripojila područje Papinske Države.[43] Nakon potpisivanja Lateranskih ugovora iz 1929. god. su ti odnosi nakratko bili vrlo dobri, da bi se ubrzo opet pokvarili nakon što je Katolička crkva shvatila da fašisti svoju ideologiju žele nametnuti - osobito mlađim generacijama - i ondje gdje je ona u izravnoj koliziji sa sadržajem katoličke vjere.[44] Papa Pio XI. je enciklici Non abbiamo bisogno iz 1931. osudio fašističko "pogansko klanjanje Državi" i obrazovanje mladeži na način da se u njih "usađuje mržnja, nasilje i bahatost". Zahvaljujući lošim odnosima Crkve i talijanske države, u Istri su katolički svećenici ostali jedinim hrvatskim intelektualcima kojima je bilo moguće nastaviti s radom u toj pokrajini pod talijanskom vlašću, te su predstavljali ozbiljnu zapreku od fašista provođenoj talijanizaciji.[45]

Vanjska politika i ratovi[uredi | uredi kôd]

Fašizam
 Ovaj odjeljak može sadržavati tekst koji je nepovezan ili nedovoljno povezan s temom.
Pomozite Wikipediji popravljanjem ovog odjeljka ili uključivanjem u raspravu na stranici za razgovor.
Fašizam
 Predloženo je da se ovaj tekst uklopi u članak Fašistička Italija. (Rasprava)

Fašisti su imali jasnu viziju Italije kao zemlje koja naprosto mora dostići druge velike države, s kojima se - uz veliku financijski i ljudsku cijenu - na istoj strani borila u I. svjetskom ratu. To je značilo voditi tada uobičajenu kolonijalističku politiku. Nakon što je Italija pred I. svjetski rat uspjela Osmanskom carstvu oduzeti Libiju, Mussolini je već 1923. godine morao narediti talijanskim kolonijalnim snagama da se upuste u ozbilno ratovanje protiv lokalnog stavnovništa koje se pokazalo buntovnim. U sljedećih deset godina, u Cirenaici će talijanske snage pobiti oko četvrtine tamošnjeg relativno malobrojnog stanovništva, koje je brojilo nešto više od 200 tisuća ljudi. Daljnjih 100.000 lokalnih Arapa je prognano sa svojih ognjišta.[46]

U Europi, uspio se Mussolini nametnuti kao pokrovitelj austrofašističkom režimu koju je tom zemljom upravljao od 1934. god. do Anschlussa s Njemačkom 1938. godine. U kontekstu svoje potpore neovisnosti Austrije, Italija je više godina bila u napetim odnosima s Njemačkom pod Adolfom Hitlerom, koji uopće nije skrivao ambiciju da Njemačkoj pripoji Austriju.

Italija pod fašistima je bila nezadovoljna odnosima s Kraljevinom Jugoslavijom, očigledno i samim postojanjem te države koja je ugrožavala talijansku potpunu kontrolu na Jadranskom moru. Već u studenom 1922. godine, Mussolini je u intervjuu za Beogradsku Politiku prilično jasno rekao da želi prijateljske odnose sa Srbijom, kojih će biti ako se ona orijentira prema Egejskom moru (Osmanski teritorij na Egejskom moru su sile pobjednice u I. svjetskom ratu prepustile Grčkoj, a ne Srbiji), umjesto prema Jadranu. 1929. godine Italija omogućuje ustašama, koji su deklarirali spremnost na oružanu borbu radi rušenja Jugoslavije, da organiziraju paravojne postrojbe na talijanskom teritoriju. 1932. godine će s talijanskog teritorija kod Zadra grupa ustaša provaliti u Liku i napasti žandarmerijsku postaju u Brušanima, istražujući mogućnosti da u Hrvatskoj podignu ustanak (v. Lički ustanak). 1934. god. će Francuska i druge zapadne zemlje uspjeti privoliti Italiju i Jugoslaviju da primire svoje odnose, pa su i ustaške postrojbe u Italiji deaktivirane, a sami ustaše stavljeni u konfinaciju.[47] Diplomatski odnosi između Jugoslavije i Italije su održavani, te su uređene granice dviju država (gdje su znatna slovenska i hrvatska etnička područja ostala s talijanske strane granice); u diplomatskim odnosima je kamen spoticanja uvijek bio utjecaj na Albaniju (dakle, još jedno područje na Jadranu), gdje je Jugoslavija pokušavala dovesti u pitanje pretežni talijanski utjecaj; organiziranje ustaških postrojbi u Italiji je međutim bio jasan znak da Italija ima vrlo agresivne namjere prema svojem susjedu na istočnoj strani Jadrana.[48]

Iz Somalije i Eritreje - jedinih skromnih kolonija koju je mlada talijanska država bila prisvojila još 1880-ih godina,[49][50] Italija je 1935. godine napala Etiopiju - rijetku afričku zemlju koja je održala samostalnost; do 1936. godine će Italija uglavnom slomiti etiopski otpor - ali tek nakon što su pribjegli korištenju bojnih otrova i masovnim zločinima protiv civilnog stanovništva.[51] S obzirom na to da je Etiopija kao neovisna zemlja bila članicom Lige naroda, proglašene su ekonomske sankcije protiv Italije, koje su međutim uglavnom provodile Francuska i Velika Britanija - Njemačka i Sjedinjene Američke Države su u sankcijama odbile sudjelovati. Gospodarske sankcije su Italiji izazvale tek ograničenu ekonomsku štetu.[52]

Iste 1936. god. je Italija intervenirala na monarhističkoj strani u Španjolskom građanskom ratu, te je nepuna dva mjeseca nakon njegovog početka okupirala španjolski otok Mallorcu.[53] Monarhističkoj strani je Italija poslala znatnu vojnu pomoć uključujući vojne postrojbe pod nazivom Corpo Truppe Volontarie, ukupno 78.000 talijanskih vojnika.[54]

U travnju 1939. godine, Italija je napala Albaniju. Siromašna i mala zemlja koja je i do tada bila djelomično ovisna o Italiji nije pružila veliki otpor, te je rat trajao 5 dana, uz skromne ljudske gubitke.

U Drugi svjetski rat se fašistička Italija uključila na strani Njemačke, pogrešno ocjenjujući da će Njemačka pobijediti u tom ratu. Njemačka je potom pomogla Italiji da savlada Grčku (koji se zadatak pokazao preteškim za glomazne, ali nedovoljno osuvremenjene talijanske vojne snage), a slanjem njemačkog Afričkog korpusa je nastojao pomoći talijanskim snagama u Libiji, koje se pokazale nedoraslima britanskim vojnim snagama koje su djelovale iz Egipta. Već u listopadu 1941. godine Mussolini na dojavu diplomata da ga Nijemci posprdno nazivaju "našim gaulajterom za Italiju" ("gau" je bio tadašnji naziv za njemačke pokrajine, kojima je na čelu bio "gauleiter", tj. "šef pokrajine") - izjavljuje pred bliskim suradicima da su realno u ratu pobijeđene zemlje postale njemačke kolonije, a njemačke saveznice puke njemačke pokrajine - te će tako biti i nakon rata; te će Italija biti tek najvažnija takva pokrajina. "Valja prihatiti takvo stanje jer bi svaki pokušaj reakcije pruzročio deklasianje iz statusa provincije na jedan gori od kolonije. Čak i da sutra zahtijevaju priključenje Trsta u sastav središnjeg njemačkog prostora, valja prignuti glavu", objasnio je suradnicima Duce.[55]

Upravo iz Sjeverne Afrike je krenula Saveznička invazija Sicilije koja je otpočela 9. srpnja 1943., te okončala 17. kolovoza 1943. god. uz potpuni poraz talijanskih i njemačkih snaga. Uslijedila je kapitulacija Italije 8. rujna 1943. god., nakon što je Veliki savjet fašizma 23. srpnja 1943. god. smijenio Mussolinija, kojega je Kralj istoga dana stavio u pritvor. Saveznici nisu bili skloni dogovoru s talijanskim fašistima, pa su većinu talijanske vojske zarobili Nijemci, koji su okupirali skoro čitav talijanski teritorij. Uslijedilo je skoro dvije godine borbi u kojima su savezničke snage vrlo postupno potiskivale njemačke snage prema sjevernim granicama Italije - do kojih saveznici zapravo i nisu došli sve do kapitulacije Njemačke 1945. godine. U područjima Italije koje su okupirali Nijemci, proglašena je Talijanska socijalna republika na čijem je čelu - ali tek sa statusom pomagača njemačkom okupatoru - Benito Mussolini sa svojim fašistima. Fašisti su davali ljudstvo za vojne i policijske postrojbe koje su se borile protiv sve raširenijih partizanskih postrojbi u dijelu Italije pod njemačkom okupacijom. Tada fašisti u potpunosti surađuju i u holokaustu nad Židovima, kako je već tražio Treći Reich.

Tijekom Drugog svjetskog rata, Italija je nakon kapitulacije Jugoslavije u travnju 1941. sebi pripojila znatan dio Slovenije (uključujući čak Ljubljanu), Crnu Goru, te Kosovo i dijelove Makedonije nastanjene Albancima (koje je za narednih nekoliko godina pripojila Albaniji); podržala je i osnivanje Nezavisne Države Hrvatske. Međutim fašistička Italija vodstvu NDH odmah predlože granice gdje bi Italiji bilo pripojen pojas od nekoliko desetaka kilometara uz Jadran. Makar je vrh NDH Rimskim ugovorima iz 1941. god. pristao na stanovito širenje talijanskog teritorija i prihvatio Italiju kao vanjskopolitičkog pokrovitelja, ustupci Italiji su među Hrvatima izazvali takvo nezadovoljstvo, da je između ustaša i talijanskih fašista nastalo pravo neprijateljstvo; čak su i njemački predstavnici u NDH ubrzo prepoznali da Italija čini sve što je u njenoj moći da destabilizira NDH, te je i bez pristanka vodstva NDH Italija bila podvrgnula svojoj gotovo potpunoj kontroli sva ona područja koja je htjela sebi pripojiti.[56] Talijani su tijekom lipnja 1941. god. tolerirali (ako ne i organizirali) okupljanje i obuku više stotina naoružanih četnika na području Benkovca i Kistanja koje je bilo pripojeno Italiji; da bi ti četnici potom 28. lipnja 1941. god. napadali pograničnu postaju NDH u Krupi kod rijeke Zrmanje i tom prilikom ubili 14 oružnika NDH i nekoliko ustaša. Nakon toga predstavnici vlasti NDH već 29. srpnja 1941. god. prema uputi Talijana napuštaju Knin - koji u to vrijeme ondje imaju garnizon od čak 5.000 talijanskih vojnika, na području bez veće postrojbe NDH - i prepuštaju vlasti četnika područje Dalmacije sjeverno od Drniša. Talijanski garnizon je ostao u Kninu, i nije imao nikakvih problema s četnicima.[57] Sličan je razvoj događaja bio i nakon ustanka Srba u Istočnoj Hercegovini i drugdje. U znatnoj su mjeri račune talijanskim fašistima pomrsili hrvatski komunisti, koji su dio ustanika u Lici i Bosni nakon oko pola godine poveli u borbe također i protiv talijanske vojske.[58]

Nakon kapitulacije Italije 1943. god., NDH će raskinuti Rimske ugovore iz 1943. god., ali u krajeve koje je Italija stekla nakon I. svjetskog rata nije smjela pristupiti. U tim krajevima je ipak nastao masovni ustanak Hrvata, pred kojim su talijanski fašisti ustuknuli, te je ugušen njemačkim tzv. Rommelovim ofenzivama.

Fašizam kao opći naziv za desničarske totalitarističke režime i političke pokrete[uredi | uredi kôd]

Umberto Eco, u svojem eseju "Ur-Fašizam" iz 1995. godine konstatira činjenicu da je fašizam postao općim nazivom za desničarske totalitarističke režime i političke pokrete. Prema Umbertu Ecu, tome nije tako samo stoga što je fašizam u Italiji prethodio drugima, nego i stoga što je Mussoliniju i njegovim stranačkim drugovima nedostajalo predanosti da do kraja - tj. dosljedno totalitarno - provedu ujednačavanje svega u društvu. Stoga, za razliku od nacizma koji je zapravo jedinstveni naziv za vladavinu u Trećem Reichu, gdje je vladajuća partija definirala čak i stilove u arhitekturi i način kojim će filozofi razmišljati, baš fašizam funkcionira kao jedan dovoljno obuhvatan termin. "Oduzmite imperijalizam od fašizma i još uvijek ćete imati Franca i Salazara. Oduzmite kolonijalizam i još uvijek ćete imati balkanski fašizam Ustaša. Dodajte talijanskom fašizmu jedan radikalni antikapitalizam (koji nikad nije osobito fascinirao Mussolinija) i imate Ezru Pounda", ukazuje Umberto Eco.[59]

Osude fašizma[uredi | uredi kôd]

U Italiji su s fašistima prvi u sukob došli socijalisti, koji su imali potporu približno četvrtine glasača, a neko vrijeme i većine sindikata, i koji su se nadali zavesti u Italiji vladavinu po uzoru na Sovjetski Savez.[60]

Od 1927. godine na etnički slovenskim i hrvatskim područjima koja si je Kraljevina Italija bila pripojila nakon I. svjetskog rata djelovala je tajna antifašistička organizacija TIGR, koja je poduzela preko 100 oružanih akcija protiv fašističke vlasti.

Izvan socijalističkih i komunističkih krugova, prva značajna osuda fašizma došla je od Pape Pija XI., koji je u svojoj enciklici Non abbiamo bisogno iz 1931. osudio talijanski fašizam, a 1937. u enciklici Mit brennender Sorge nacionalsocijalizam i rasne teorije. Iste je godine Pio XI. u enciklici Divini Redemptoris osudio i komunizam. Papina reakcija je pobudila kršćanski svijet da se pojačano zanima za ove probleme, a to je osobito bio slučaj u državama u kojima je bilo na vidiku da će se sraziti totalitarne ideologije. U te su se rasprave o osudi nacizma uključili i hrvatski bogoslovi, katolički laici, sveučilišni profesori te redovnici iz velikih redova kao što su dominikanci, franjevci i isusovci (Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, 1939.).[61]

Osnivač Paneuropskog pokreta Richard von Coudenhove-Kalergi u knjizi Totaler Staat – Totaler Mensch iz 1937. godine kritizira idejne postavke i praktične forme vladavine talijanskog fašizma, ruskog komunizma i njemačkog nacizma; ukazujući da su one dovele do u suštini istog rezultata – totalitarne države.[62]

Fašistički i ini totalitaristički pokreti[uredi | uredi kôd]

Istaknuti fašisti i ini totalitaristički prvaci[uredi | uredi kôd]

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Turner, Henry Ashby, Reappraisals of Fascism. New Viewpoints, 1975. str. 162. States fascism's "goals of radical and authoritarian nationalism".
  2. ↑ Larsen, Stein Ugelvik, Bernt Hagtvet and Jan Petter Myklebust, Who were the Fascists: Social Roots of European Fascism, str. 424, "organized form of integrative radical nationalist authoritarianism"
  3. ↑ Umberto Eco. 22. lipnja 1995. Ur-Fascism (engleski). The New York Review of Books. Pristupljeno 25. srpnja 2020.
  4. ↑ Roger Griffin. Fascism. Oxford, England, UK: Oxford University Press, 1995. str. 8, 307.
  5. ↑ Aristotle A. Kallis. The fascism reader. New York, New York, USA: Routledge, 2003. Str. 71
  6. ↑ Martin Pugh. 14. travnja 2017. Why Former Suffragettes Flocked to British Fascism (engleski). Slate. Pristupljeno 26. ožujka 2019.
  7. ↑ Grčić, Joseph. Ethics and Political Theory (Lanham, Maryland: University of America, Inc, 2000) str. 120
  8. ↑ Blamires, Cyprian, World Fascism: a Historical Encyclopedia, Volume 1 (Santa Barbara, California: ABC-CLIO, Inc., 2006) str. 140–141, 670.
  9. ↑ Eatwell, Roger, Fascism: a History (Allen Lane, 1996) str. 215.
  10. ↑ Griffin, Roger. The Nature of Fascism (New York: St. Martins Press, 1991) str. 222–223.
  11. ↑ "Diario" Vol. 2 (1941-1943), Galeazzo Ciano (izdano kod "Rizzoli", 1946.), zapis od 14. listopada 1943., str. 72 Pristupljen 17. lipnja 2021.
  12. ↑ Agostino Raso. 23. rujna 2020. Mussolini interventista: l'espulsione dal PSI (talijanski). Fatti per la Storia. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  13. ↑ Kate Loveys. 14. listopada 2009. Follow us: @MailOnline on Twitter | DailyMail on Facebook MI5 paid Benito Mussolini '£6,000 a week' during World War I to peddle British propaganda Provjerite vrijednost parametra |url= (pomoć). MailOnline. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  14. ↑ IL PROGRAMMA DI SAN SEPOLCRO. FASCI DI COMBATTIMENTO. 1919 (talijanski). "Museo Alessandro Roccavilla", Liceo "G. e Q. Sella di Biella". Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  15. ↑ Maurizio Carvigno. 19. ožujka 2019. Fondazione dei Fasci di Combattimento: la genesi del Fascismo (talijanski). Pasaggi Lenti. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  16. ↑ Federico Simonelli. 2015. La costruzione di un mito Rituali, simboli e narrazioni dell'Impresa di Fiume (1919-1921), str. 106 (PDF) (talijanski). UNIVERSITÀ DEGLI STUDI DI URBINO CARLO BO. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  17. ↑ 1800 A.D. to Present (engleski). Istranet. Pristupljeno 2. ožujka 2020. |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  18. ↑ CARTEGGIO D'ANNUNZIO-MUSSOLINI SETTEMBRE 1919 (talijanski). LIBERO.IT. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  19. ↑ Bruno Guerri. 8. ožujka 2011. Inedito: la vera storia di Fiume D'Annunzio scrisse a Benito (talijanski). Il Giornale. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  20. ↑ govor zastupnika Benita Mussolinija u talijanskom parlamentu, 21. lipnja 1921. LEGISLATURA XXYI - 1* SESSIONE - DISCUSSIONI - TORNATA DEL 2 1 GIUGNO 192 1TORNATA. DI MARTEDÌ 21 GIUGNO 1921, str. 95 do 102 (PDF). službene stranice Talijanskog parlamenta. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  21. ↑ Ernest Radetić, "Istarski zapisi", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969., str. 285 - 288
  22. ↑ Marco Vitale. 19. listopada 1919. IL CONSIGLIO COMUNALE DI MILANO: STORIA, PRESENTE E FUTURO (PDF). ArcipelagoMilano.org (talijanski). Arcipelago Milano. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  23. ↑ 3 agosto 1922: assalto alla sede dell "Avanti!" (talijanski). INFOaut. 3. kolovoza 2017. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  24. ↑ Fred Weston. 4. srpnja 2019. STORIA DEL SINDACATO IN ITALIA, DALLA NASCITA DELLA CGL ALLA "SVOLTA DELL'EUR" (talijanski). Marxismo.net. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  25. ↑ Roberto Franzosi. 9. srpnja 2013. The Rise of Italian Fascism (1919-1922): Changing Social Relations in Revolutionary Periods, str. 4., 5., 15, 18, 40 (PDF). Columbia University (engleski). Emory University and Italian Academy of Columbia University. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  26. ↑ Statistica delle Eelzioni Generali Politiche Per la XXVI Legislatura (15 maggio 1921) (PDF) (talijanski). Ministero dell'Economia Nazionale, Direzione Generale della Statistica. 1924. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  27. ↑ Alessandra Grasso. L'Arditismo dopo Fiume: Arditi d'Italia e Arditi del Popolo, str. 39-46 (engleski). HUMANITIES – Anno III, Numero 5, Gennaio 2014. Pristupljeno 2. ožujka 2020.
  28. ↑ Milizia volontaria per la sicurezza nazionale - MVSN, 1923 - 1943 (talijanski). Sistema Informativo Unificato per le Sprintendenze Archivistiche. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  29. ↑ Enrico Gregori. 13. siječnja 2016. 14 gennaio 1923 Benito Mussolini costituisce la Milizia Volontaria per la Sicurezza Nazionale (talijanski). Il Messaggero. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  30. ↑ Paolo Papotti. 6. ožujka 2020. PROMEMORIA 4. La milizia volontaria per la sicurezza nazionale (talijanski). Periodico dell’Associazione Nazionale Partigiani d’Italia. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  31. ↑ Helga Dosa. 19. ožujka 1921. Italy Between 1922-1945 – The Rule Of Mussolini (engleski). life in italy. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  32. ↑ Atti Parlamentari — 2021 — Camera dei Deputati LEGISLATURA XXVII — TORNATA DEL 3 GENNAIO 1925, govor predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova Benita Mussolinija od 3. lipnja 1925., str. 2028 do 2032 (PDF) (talijanski). službene stranice talijanskog parlamenta. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  33. ↑ Marcello Colasanti. 5. kolovoza 2018. 4 Giugno 1944: l'eccidio de La Storta, Bruno Buozzi, il sindacalismo e la lezione che ci impartiscono in questi giorni (talijanski). IL GIORNALE DEL RICCIO. Pristupljeno 23. ožujka 2021. |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  34. ↑ Natascia Ridolfi i Ada di Nucci. IL CORPORATIVISMO: UN PARADOSSO DELLA POLITICA ECONOMICA DELLO STATO FASCISTA (talijanski). Pecvnia, núm. 19 (julio-diciembre 2014), pp. 61-80. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  35. ↑ Maurizio Cau. Ožujak 2017. The Public–Private Dichotomy in Fascist Corporativism: Discursive Strategies and Models of Legitimization (engleski). Politics and Governance 5(1):26. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  36. ↑ Giovani Sabbatucci. I poteri del Gran Consiglio del Fascismo (talijanski). RAI. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  37. ↑ Agostino Raso. 3. studenoga 2020. Leggi fascistissime: cosa sono e riassunto del testo (talijanski). Fatti per la Storia. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  38. ↑ Emilio Gentile. 19. siječnja 2019. 19 gennaio 1939, ottant'anni fa il fascismo spazzava via il Parlamento: la tentazione dell'astoriologia e i suoi rischi (talijanski). Il Sole 24 Ore. Pristupljeno 23. ožujka 2021.
  39. ↑ Storia Contemporanea: Fascismo (talijanski). StudentVille. 31. siječnja 2018. Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  40. ↑ David M. Kennedy. 2007. The Library of Congress World War II Companion, str. 712 (engleski). Simon and Schuster,. Pristupljeno 24. ožujka 2021.CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)
  41. ↑ a b Fascismo: La politica economica (talijanski). Storia XXI Secolo. Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  42. ↑ Dino Messina. 10. studenoga 2015. Quando Mussolini Sognava l'Autosufficienza dei Granai (talijanski). Corriere della Sera. Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  43. ↑ Danilo Breschi. 2014. Le leggi di liquidazione dell'asse ecclesiastico nel biennio 1866-1867: un iter complesso e una soluzione traumatica. Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  44. ↑ Storia dell'Azione Cattolica Italiana: Il contrasto col fascismo (1931) (talijanski). Azione Cattolica Italiana. Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  45. ↑ HINA. 27. rujna 2017. Biskupija: Istarski svećenici bili su žrtve fašizma. tportal. Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  46. ↑ Mann, Michael (2006). The Dark Side of Democracy: Explaining Ethnic Cleansing, Cambridge University Press, str. 309.
  47. ↑ Mario Jereb. 2003. Razvoj i djelovanje Ustaškog pokreta od nastanka do travnja 1941. godine, doktorska disertacija. Filozofski fakultet u Zagrebu. Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  48. ↑ Bogdan Krizman. Italija u politici kralja Aleksandra i kneza Pavla (1918-1941). Časopis za suvremenu povijest, Vol. 7 No. 1, 1975. Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  49. ↑ Somalia profile - Timeline (engleski). BBC. 4. siječnja 2018. Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  50. ↑ Danny Yee. Svibanj 2006. Italian Colonialism in Eritrea, 1882-1941: Policies, Praxis and Impact. Danny Yee's Book Reviews. Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  51. ↑ Alberto Sbacchi. 2005. Poison Gas and Atrocities in the Italo-Ethiopian War (1935–1936) (engleski). Ben-Ghiat R., Fuller M. (eds). Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  52. ↑ Marco Innocenti. 17. studenoga 2009. 18 novembre 1935: le sanzioni all'Italia (talijanski). Il Sole 24 Ore. Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  53. ↑ "Il conte Rossi" Arconovaldo Bonacorsi e l'occupazione italiana delle Baleari (talijanski). Italiani in Guerra. 1. lipnja 2019. Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  54. ↑ Javier Rodrigo. 12. rujna 2017. A fascist warfare? Italian fascism and war experience in the Spanish Civil War (1936–39) (engleski). War in History, Vol 26, Issue 1, 2019. Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  55. ↑ Galeazzo Ciano, op. cit., str. 72
  56. ↑ Bogdan Krizman. 1980. NDH između Hitlera i Mussolinija, Opseg 2, str. 196. Globus. Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  57. ↑ Zovak, Domagoj. Dinarska četnička divizija (2) | Hrvatski povijesni portal. Pristupljeno 24. ožujka 2021.
  58. ↑ Gojko Vezmar. O nekim pitanjima organiziranja i razvoja oružanog ustanka u Lici 1941. godine (U povodu knjige Gojka Polovine, Svedočenje – sećanje na događaje iz prve godine ustanka u Lici, Beograd, 1988). Časopis za suvremenu povijest, Vol. 19 No. 3, 1987. Pristupljeno 21. siječnja 2021.
  59. ↑ Umberto Eco. 22. lipnja 1995. Ur-Fascism. The New York Review of Books. Pristupljeno 19. srpnja 2021.
  60. ↑ Roberto Spirani, op. cit., str. 4
  61. ↑ Hrčak Bogoslovska smotra 79 (2009.) 4] Alojz Ćubelić: Tri hrvatska dominikanca (Hijacint Bošković, Dominik Barač i Jordan Kuničić) o totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, str. 847., 849.
  62. ↑ Richard N. Coudenhove-Kalergi. 1938. THE TOTALITARIAN STATE AGAINST MAN (engleski). FREDERICK MULLER LTD., London. Pristupljeno 23. ožujka 2019.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

  • Prisilna romanizacija hrvatskih imena – članak govori o fašističkim zakonima kojima se zabranjivalo slavenska imena, "Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni rad ili nacionalne osjećaje" i "zakon o»smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima"


Society.svg Nedovršeni članak Fašizam koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Fašizam&oldid=6341820"