Fašizam
Fašizam (od tal. fascio - „svežanj“) oblik je radikalnog autoritarnog nacionalizma[1][2] koji je nastao u ranom 20. stoljeću u Europi. Pod utjecajem nacionalnog sindikalizma, prvi fašistički pokreti su se pojavili u Italiji oko Prvog svjetskog rata, spajajući tipična desna stajališta s elementima lijeve politike u opoziciji prema komunizmu, socijalizmu, liberalnoj demokraciji i, u nekim slučajevima, tradicionalnom konzervativizmu.
Talijanski fašizam se često promatra kao arhetip autoritarne dikature, totalitarizma i netolerantnih političkih ideologija. Svjetski renomirani talijanski književnik i filozof Umberto Eco (r. 1932 – Milano, u. 2016.), kao umjetnik u čijem je životu neizbrisiv trag ostavio susret s fašizmom u djetinjstvu, ali i svjedočenje dramatičnom kraju fašizma u Milanu 1943. godine, na primjeru fašizma razvio je koncept o ur-fašizmu, skupu netolerantnih tendencija oko kojih se u pogodnim uvjetima mogu "koagulirati" netolerantne autoritarne politike.[3]
Fašizam nije bio samo politički, nego također i kulturalni projekt, gdje su – u velikoj mjeri slijedeći estetske vizije koje je formirao veliki talijanski pjesnik Gabriele d'Annunzio – proturječni utjecaji suvremene (u razdoblju između dva svjetska rata) tehnologije, militarizma, borbe za prava radnika i općenito siromašnih i zapostavljenih slojeva stanovništva povezani s talijanskim nacionalnim projektom na jedan način koji je pretendirao da totalitarno (odatle termin "totalitarizam") obuhvati čitavo nacionalnu zajednicu, u kojoj će "država", "vlast" i "društvo" postati neodvojivi, na način koji bi posve uklonio društvena proturječja – u praksi će se to izvoditi na način da je zabranjeno izražavati bilo kakvo mišljenje ili htijenje koje proturječni željama vlasti.
Izrazi neofašizam i postfašizam danas se često koriste da se opišu stranke ekstremne desnice s ideološkim sličnostima i korijenima u fašističkim pokretima 20. stoljeća.
Iako se fašizam uobičajeno stavlja na ekstremnu desnicu tradicionalnog političkog spektra, sami fašisti i neki komentatori su tvrdili da je takva klasifikacija neadekvatna.[4] [5] Valja opaziti da su fašističke stranke u pravilu – radničke stranke, da se brinu za prava i interese radništva i promoviraju socijalne programe za široke slojeve stanovništva.[6]
Fašisti su u svojoj namjeri da ujedine svoju naciju putem totalitarne države koja će provesti masovnu mobilizaciju nacionalne zajednice,[7][8] redovno koristili jednu avangardnu stranku koja pres osi revolucionarne promjene i uspostavlja jednostranački sustav s ciljem da preuredi naciju prema principima fašističke ideologije.[9] Neprijateljski prema liberalnoj demokraciji i prema komunizmu, fašistički su pokreti djelili zajednička obilježja, uključujući izrazito štovanje države, posveti jednom snažnom vođi i naglasku na ultranacionalizmu i militarizmu. Fašizam gleda na političko nasilje, rat i imperijalizam kao sredstva za postizanje nacionalne obnove.
Fašistička ideologija konzistentno zaziva glavnost države. Vođe kao Benito Mussolini u Italiji i Adolf Hitler u Njemačkoj utjelovljavali su državu i nepobitnu moć. Fašizam je posuđivao teorije i terminologije iz socijalizma, ali ih je primjenjivao na što je on vidio kao značajniju borbu od klasne borbe – onaj između naroda i rasa. Stoga se fašizam usredotočuje se na okončanje – tj. razrješenje sukoba između klasa unutar nacije.[10] Zagovara mješovito gospodarstvo, u kojem će se državno i privatno vlasnistvo nadopunjavati s glavnim ciljem postizanja autarkije, koja bi trebala osigurati nacionalnu samodostatnost i neovisnost kroz protekcionističku i intervencionističku ekonomsku politiku. Fašizam podržava što se ponekad naziva Trećim položajem između liberalne demokracije i komunizma.
Poslije Drugog svjetskog rata samo je mali broj političkih stranaka i grupa sebe otvoreno opisivalo kao fašističke i izraz su češće pejorativno koristili politički protivnici.
Početci: talijanske paravojne postrojbe koje zauzimaju hrvatsku Rijeku[uredi | uredi kôd]
Prva fašistička državna tvorevina je nastala 1920. godine na današnjem tlu Republike Hrvatske, pod nazivom Talijanska regencija Rijeke (tal. Reggenza Italiana del Carnaro), gdje je talijanski pjesnik (kasnije: general talijanske vojske i knez Kraljevine Italije) Gabriele d'Annunzio uspostavio korporativističku državicu u kojoj je nastojao povezati ljevičarski sindikalizam, svoja vlastita estetska nagnuća, militarizam i ekstremistički talijanski nacionalistički naboj: taj primjer političkog i vojnog avanturizma koji je na jedan romantični način odjeknuo Italijom ("Riječki poduhvat", tal. "Impresa di Fiume"), postati će glavnom inspiracijom i uzorom za kasnije "osvajanje države" kojega će u čitavoj Italiji na revolucionarni način provesti fašističke paravojne skupine (tal. "La conquista dello stato") tijekom Marša na Rim 1922. godine, i potom zavođenja diktature u Italiji – kojim će poduhvatom biti razriješeno krizno razdoblje u Italiji nakon 1. svjetskog rata, u kojoj se činilo posve izglednim da će ondje biti provedena još jedna komunistička revolucija po uzoru na onu koja je Rusko Carstvo pretvorila u Sovjetski Savez.[11] Naime je u talijanskom javnom mnijenju onoga doba postojalo malo stvari koje su izazivale tako snažne i jednodušne emocije kao pitanje područja koje je Italija ulaskom u I. svjetski rat nastojala zadobiti na istočnoj strani Jadrana, te je postojalo malo javnih osoba s tako snažnim odobravanjem i idealizacijom, kakve je uživao pjesnik Gabriele d'Annunzio: idealizirana priča o "najtalijanskijem gradu Rijeci" u kojoj vlada jednodušno talijansko domoljublje (pred prijetnjom "slavenskih barbara") i idealizirana vlast umjetnika (u opreci s Austro-ugarskim i slavenskim nazadnjaštvom), pod zaštitom najjunačkijih talijanskih vojnika (ardita, koji će biti jezgrom fašističkih squadri, koje će u potpunosti nastojati posvojiti njihovu vojničku supkulturu) – snažno se dojmila velikog broja Talijana onoga doba, i postala općim mjestom kasnije službene talijanske politike i kulture pod Mussolinijem.[12]
Osude fašizma[uredi | uredi kôd]
Prva značajna osuda fašizma došla je od Pape Pija XI., koji je u svojoj enciklici Non abbiamo bisogno iz 1931. osudio talijanski fašizam, a 1937. u enciklici Mit brennender Sorge nacionalsocijalizam i rasne teorije. Iste je godine Pio XI. u enciklici Divini Redemptoris osudio i komunizam. Papina reakcija je pobudila kršćanski svijet da se pojačano zanima za ove probleme, a to je osobito bio slučaj u državama u kojima je bilo na vidiku da će se sraziti totalitarne ideologije. U te su se rasprave o osudi nacizma uključili i hrvatski bogoslovi, katolički laici, sveučilišni profesori te redovnici iz velikih redova kao što su dominikanci, franjevci i isusovci (Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, 1939.)[13].
Osnivač Paneuropskog pokreta Richard von Coudenhove-Kalergi u knjizi Totaler Staat – Totaler Mensch iz 1937. godine kritizira idejne postavke i praktične forme vladavine talijanskog fašizma, ruskog komunizma i njemačkog nacizma; ukazujući da su one dovele do u suštini istog rezultata – totalitarne države.[14]
Fašistički i ini totalitaristički pokreti[uredi | uredi kôd]
- Francuska akcija
- talijanski fašizam
- japanski militarizam
- nacionalsocijalizam
- austrofašizam
- ljotićevci
- ustaštvo
- reksizam
- falanga (stranka)
- brazilski integralizam
- Željezna garda
Istaknuti fašisti i ini totalitaristički prvaci[uredi | uredi kôd]
- Charles Maurras
- Benito Mussolini
- Milan Nedić
- Giovanni Gentile
- Oswald Mosley
- Adolf Hitler
- Alfred Rosenberg
- Otto Strasser
- Engelbert Dollfuss
- Vidkun Quisling
- Ferenc Szálasi
- Ante Pavelić
- Leon Degrelle
- Francisco Franco
- Plinio Salgado
- Corneliu Zelea Codreanu
- Ion Antonescu
- Marcel Déat
- Jacques Doriot
- Eoin O'Duffy
Vidi još[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Turner, Henry Ashby, Reappraisals of Fascism. New Viewpoints, 1975. str. 162. States fascism's "goals of radical and authoritarian nationalism".
- ↑ Larsen, Stein Ugelvik, Bernt Hagtvet and Jan Petter Myklebust, Who were the Fascists: Social Roots of European Fascism, str. 424, "organized form of integrative radical nationalist authoritarianism"
- ↑ Umberto Eco (22. lipnja 1995.). Ur-Fascism. The New York Review of Books. (engl.) Pristupljeno 25. srpnja 2020.
- ↑ Roger Griffin. Fascism. Oxford, England, UK: Oxford University Press, 1995. str. 8, 307.
- ↑ Aristotle A. Kallis. The fascism reader. New York, New York, USA: Routledge, 2003. Str. 71
- ↑ Martin Pugh (14. travnja 2017.). Why Former Suffragettes Flocked to British Fascism. Slate. (engl.) Pristupljeno 26. ožujka 2019.
- ↑ Grčić, Joseph. Ethics and Political Theory (Lanham, Maryland: University of America, Inc, 2000) str. 120
- ↑ Blamires, Cyprian, World Fascism: a Historical Encyclopedia, Volume 1 (Santa Barbara, California: ABC-CLIO, Inc., 2006) str. 140–141, 670.
- ↑ Eatwell, Roger, Fascism: a History (Allen Lane, 1996) str. 215.
- ↑ Griffin, Roger. The Nature of Fascism (New York: St. Martins Press, 1991) str. 222–223.
- ↑ Alessandra Grasso. L’Arditismo dopo Fiume: Arditi d’Italia e Arditi del Popolo, str. 39-46. HUMANITIES – Anno III, Numero 5, Gennaio 2014. (engl.) Pristupljeno 2. ožujka 2020.
- ↑ 1800 A.D. to Present. Istranet. (engl.) Pristupljeno 2. ožujka 2020
- ↑ Hrčak Bogoslovska smotra 79 (2009.) 4] Alojz Ćubelić: Tri hrvatska dominikanca (Hijacint Bošković, Dominik Barač i Jordan Kuničić) o totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, str. 847., 849.
- ↑ Richard N. Coudenhove-Kalergi (1938. (izdanje na engleskom jeziku)). THE TOTALITARIAN STATE AGAINST MAN. FREDERICK MULLER LTD., London. (engl.) Pristupljeno 23. ožujka 2019.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Prisilna romanizacija hrvatskih imena – članak govori o fašističkim zakonima kojima se zabranjivalo slavenska imena, "Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni rad ili nacionalne osjećaje" i "zakon o»smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima"
Nedovršeni članak Fašizam koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.