Fašizam

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Mussolinijeva zastava

Fašizam je oblik radikalnog autoritarnog nacionalizma[1][2] koji je nastao u ranom 20. stoljeću u Europi. Pod utjecajem nacionalnog sindikalizma, prvi fašistički pokreti su se pojavili u Italiji oko Prvog svjetskog rata, spajajući tipična desna stajališta s elementima lijeve politike u opoziciji prema komunizmu, socijalizmu, liberalnoj demokraciji i, u nekim slučajevima, tradicionalnom konzervativizmu.

Iako se fašizam uobičajeno stavlja na ekstremnu desnicu tradicionalnog političkog spektra, sami fašisti i neki komentatori su tvrdili da je takva klasifikacija neadekvatna.[3] [4] Valja opaziti da su fašističke stranke u pravilu - radničke stranke, da se brinu za prava i interese radništva i promoviraju socijalne programe za široke slojeve stanovništva.[5]

Fašisti su namjeravali ujediniti svoju naciju kroz totalitarnu državu koja je zagovarala masovnu mobilizaciju nacionalne zajednice,[6][7] i bili su karakterizirani avangardnom strankom koja je započela revolucionarni politički pokret ciljavši da preuredi naciju prema principima fašističke ideologije.[8] Neprijateljski prema liberalnoj demokraciji i komunizmu, fašistički su pokreti djelili zajednička obilježja, uključujući štovanje države, posveta snažnom vođi i naglasak na ultranacionalizmu i militarizmu. Fašizam gleda na političko nasilje, rat i imperijalizam kao sredstva za postizanje nacionalne obnove.

Fašistička ideologija konzistentno zaziva glavnost države. Vođe kao Benito Mussolini u Italiji i Adolf Hitler u Njemačkoj utjelovljavali su državu i nepobitnu moć. Fašizam je posuđivao teorije i terminologije iz socijalizma ali ih je primjenjivao na što je on vidio kao značajniji sukob između naroda i rasa od klasnog sukoba, i usredotočio se na završavanje podjele između klasa unutar nacije.[9] Zagovara mješano gospodarstvo, s glavnim ciljem postizanja autarkije da se osigura nacionalna samodostatnost i neovisnost kroz protekcionističku i intervencionističku ekonomsku politiku. Fašizam podržava što se ponekad naziva Trećim položajem između liberalne demokracije i komunizma.

Poslije Drugog svjetskog rata malo se političkih stranaka otvoreno opisivalo kao fašističke i izraz su češće pejorativno koristili politički protivnici. Izrazi neofašizam i postfašizam ponekad su primjenjeni formalno da se opišu stranke ekstremne desnice sa ideološkim sličnostima i korijenima u fašističkim pokretima 20. stoljeća.

Osude fašizma[uredi VE | uredi]

Prva značajna osuda fašizma došla je od Pape Pija XI., koji je u svojoj enciklici Non abbiamo bisogno iz 1931. osudio talijanski fašizam, a 1937. u enciklici Mit brennender Sorge nacionalsocijalizam i rasne teorije. Iste je godine Pio XI. u enciklici Divini Redemptoris osudio i komunizam. Papina reakcija je pobudila kršćanski svijet da se pojačano zanima za ove probleme, a to je osobito bio slučaj u državama u kojima je bilo na vidiku da će se sraziti totalitarne ideologije. U te su se rasprave o osudi nacizma uključili i hrvatski bogoslovi, katolički laici, sveučilišni profesori te redovnici iz velikih redova kao što su dominikanci, franjevci i isusovci (Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, 1939.)[10].

Osnivač Paneuropskog pokreta Richard von Coudenhove-Kalergi u knjizi Totaler Staat – Totaler Mensch iz 1937. godine kritizira idejne postavke i praktične forme vladavine talijanskog fašizma, ruskog komunizma i njemačkog nacizma; ukazujući da su one dovele do u suštini istog rezultata - totalitarne države.[11]

Fašistički i ini totalitaristički pokreti[uredi VE | uredi]

Istaknuti fašisti i ini totalitaristički prvaci[uredi VE | uredi]

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. ↑ Turner, Henry Ashby, Reappraisals of Fascism. New Viewpoints, 1975. str. 162. States fascism's "goals of radical and authoritarian nationalism".
  2. ↑ Larsen, Stein Ugelvik, Bernt Hagtvet and Jan Petter Myklebust, Who were the Fascists: Social Roots of European Fascism, str. 424, "organized form of integrative radical nationalist authoritarianism"
  3. ↑ Roger Griffin. Fascism. Oxford, England, UK: Oxford University Press, 1995. str. 8, 307.
  4. ↑ Aristotle A. Kallis. The fascism reader. New York, New York, USA: Routledge, 2003. Str. 71
  5. ↑ Martin Pugh (14. travnja 2017.). Why Former Suffragettes Flocked to British Fascism (engleski). Slate pristupljeno 26. ožujka 2019.
  6. ↑ Grčić, Joseph. Ethics and Political Theory (Lanham, Maryland: University of America, Inc, 2000) str. 120
  7. ↑ Blamires, Cyprian, World Fascism: a Historical Encyclopedia, Volume 1 (Santa Barbara, California: ABC-CLIO, Inc., 2006) str. 140–141, 670.
  8. ↑ Eatwell, Roger, Fascism: a History (Allen Lane, 1996) str. 215.
  9. ↑ Griffin, Roger. The Nature of Fascism (New York: St. Martins Press, 1991) str. 222–223.
  10. ↑ Hrčak Bogoslovska smotra 79 (2009.) 4] Alojz Ćubelić: Tri hrvatska dominikanca (Hijacint Bošković, Dominik Barač i Jordan Kuničić) o totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, str. 847., 849.
  11. ↑ Richard N. Coudenhove-Kalergi (1938. (izdanje na engleskom jeziku)). THE TOTALITARIAN STATE AGAINST MAN (engleski). FREDERICK MULLER LTD., London pristupljeno 23. ožujka 2019.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • Prisilna romanizacija hrvatskih imena - članak govori o fašističkim zakonima kojima se zabranjivalo slavenska imena, "Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni rad ili nacionalne osjećaje" i "zakon o»smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima"


Society.svg Nedovršeni članak Fašizam koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Fašizam&oldid=5250844"