De Longovi otoci
| De Longovi otoci rus. Острова Де-Лонга, jakutski: Де Лоҥ Aрыылара | |
|---|---|
| Otočje | |
 Satelitska snimka otoka Bennett | |
Zemljovid otočja | |
| Etimologija | poručnik George Washington De Long |
| Položaj | |
| Koordinate | 76°38′36″N 153°39′04″E / 76.6433°N 153.6511°E (WD) |
| Smještaj | Dalekoistočni savezni okrug |
| Država | |
| More | Laptevsko more, Istočnosibirsko more |
| Ocean | Arktički ocean |
| Otočje | Novosibirski otoci |
| Fizikalne osobine | |
| Površina | 228 km2 |
| Broj otoka | 5 |
| Otoci | vidi u tekstu |
| Najviši vrh | Otok Bennett, 426 m |
  De Longovi otoci De Longovi otoci na zemljovidu Dalekoistočnog saveznog okruga  | |
De Longovi otoci (rus. Острова Де-Лонга; jakutski: Де Лоҥ Aрыылара (De Loŋ Arıılara)) je nenaseljeno otočje koje je dio Novosibirskih otoka, sjeveroistočno od Novaja Sibira.
Geografija[uredi | uredi kôd]
Otočje čine otoci Jeannette, Henrietta, Bennett, Viljkicki i Žohov. Ovih pet otoka imaju ukupnu površinu od 228 km². Otok Bennett je najveći, a također uključuje najvišu točku otočja od 426 m/nm. Ovi otoci leže na geografskoj širini od oko 77°N, a djelomično su prekriveni ledenjacima.
Godine 1996. ukupna površina ovih otoka prekrivena ledenim kapama i ledenjacima iznosila je 80,6 km².[1] Ova skupina otoka administrativno pripada Republici Jakutiji, u Rusiji.
| Ime otoka | Ruski naziv | Površina (km²) |
Koordinate |
|---|---|---|---|
| Bennett | Остров Беннетта | 150 | 76°42′N 148°59′E / 76.700°N 148.983°E |
| Henrietta | Остров Генриетты | 12 | 77°5′25″N 156°34′0″E / 77.09028°N 156.56667°E |
| Jeannette | Остров Жаннетты | 3.3 | 76°47′22″N 158°5′28″E / 76.78944°N 158.09111°E |
| Žohov | Остров Жохова | 77 | 76°9′N 152°43′E / 76.150°N 152.717°E |
| Viljkicki | Остров Вилькицкого | 1.5 | 75°42′45″N 152°27′37″E / 75.71250°N 152.46028°E |
Geologija[uredi | uredi kôd]
Stijene iz ranog paleozoika, srednjeg paleozoika, krede i neogena kartirane su unutar De Longovih otoka. Ranopaleozojske stijene su sedimentne stijene iz kambrija i ordovicija prošarane manjim količinama vapnenca. Stijene srednjeg paleozoika sastoje se od pretežno nabranih i rasjednih bazaltnih, andezitnih i dioritskih vulkanoklastita, tufova, lava, nasipa i pragova. Kredne stijene sastoje se od bazalta i slojeva argilita, pješčenjaka i manjeg ugljena. Najmlađe stijene izložene unutar De Longovih otoka su neogene bazaltne vulkanske stijene.[2][3]
Kvartarna geologija[uredi | uredi kôd]
De Longovi otoci su nekoć bili velika brda unutar Velike arktičke nizine koja su nekoć činila sjeverni dio kasnopleistocenske "Beringije" između Sibira i Aljaske tijekom posljednjeg glacijalnog maksimuma (kasna Weichselova epoha). Ovi otoci su ono što je ostalo od oko 1.6 milijuna km2 formalno subaerialne Velike arktičke nizine koja sada leži potopljena ispod Arktičkog oceana i Istočnosibirskog mora . Na najvećem opsegu ove ravnice tijekom zadnjeg glacijalnog maksimuma, razina mora bila je 100-120 m ispod moderne razine mora, a obala se nalazila 700 do 1000 kilometara sjeverno od svog trenutnog položaja. Ova ravnica nije bila opsežno zaleđena tijekom kasnog pleistocena niti tijekom posljednjeg glacijalnog maksimuma jer je ležala u kišnoj sjeni sjevernoeuropskog ledenog pokrova. Velika arktička nizina potopljena je, osim Novosibirskih i drugih izoliranih otoka, u relativno kratkom vremenskom rasponu od 7000 godina tijekom ranog i srednjeg holocena.[4][5][6]
Tijekom ekstremno hladne polarne klime posljednjeg glacijalnog maksimuma (kasna Weichselova epoha), 17.000 do 24.000 BP, male pasivne ledene kape doista su se formirale na De Longovim otocima. Fragmenti ovih ledenih kapa sačuvani su na otocima Jeannette, Henrietta i Bennett. Na otoku Žohov sačuvani su tragovi nekadašnjih kasnoweichselskih padina i cirkovskih ledenjaka u obliku zakopanih naslaga leda.[4][6][7]
Povijest[uredi | uredi kôd]
Otoci Jeannette, Henrietta i Bennett otkriveni su 1881. u sklopu zlosretne ekspedicije Jeannette, nazvane po USS Jeannette, a zapovijedao je poručnik George W. De Long.[8]
U kolovozu 1901., tijekom ruske polarne ekspedicije 1900. – 1902., ruski arktički brod Zarya krenuo je preko Laptevskog mora, tražeći legendarnu Zemlju Sannikova (Zemlya Sannikova), ali je put ubrzo bio blokiran plutajućim ledom na Novosibirskim otocima. Tijekom 1902. pokušaji da se dosegne Sannikova Zemlja, za koju se smatra da je iza De Longovih otoka, nastavljeni su dok je Zarya bila zarobljena u ledu. Napuštajući brod, ruski istraživač Arktika barun Eduard Toll i tri suputnika nestali su zauvijek u studenom 1902. dok su putovali od otoka Bennett prema jugu na labavim santama leda.
Otoke Vilkcki i Žohov otkrio je Boris Viljkicki tijekom Carske ruske hidrografske ekspedicije Arktičkog oceana 1913. odnosno 1914. godine. Leže nešto južnije (oko 76°N), nezaleđene su i niže.
Na otoku Henrietti se od 1937. do 1963. nalazila istraživačka stanica.[9]
Suverenitet[uredi | uredi kôd]
Neki američki pojedinci zagovaraju američko vlasništvo nad otocima Jeannette, Henrietta i Bennet.[10][11] Ovu tvrdnju ne podržava vlada SAD-a.[11][12] Nakon njihovog otkrića 1881., De Long je ove otoke proglasio vlasništvom SAD-a[13] i izvijestio Ministarstvo mornarice SAD-a da se grupa iskrcala na otok Henrietta i zauzela ga.[14] Tijekom 1916. ruski veleposlanik u Londonu izdao je službenu obavijest u smislu da carska vlada smatra ove otoke sastavnim dijelovima Ruskog Carstva. Taj je teritorijalni zahtjev kasnije zadržao Sovjetski Savez. Rezolucija državnog senata Aljaske iz 1988. podržala je američki zahtjev za otočjem, ali je tijekom 1994. Vrhovni sud države Aljaske presudio u predmetu D. Denardo protiv države Aljaske da otok Bennett, zajedno s nekoliko drugih otoka, nije dio Aljaske.[15] Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a ustvrdilo je da SAD nikada nisu polagale pravo na bilo koji od otoka, a SAD ih priznaje ruskim teritorijem.[12]
Galerija[uredi | uredi kôd]
-
Istočni kraj otoka Bennett s ledenjačkim tombolom u pozadini -
Tamne obalne litice otoka Henrietta -
Crtež otoka Jeannette iz 1881. -
Karta koja uključuje De Longover otoke (umetak) (AMS, 1964.) -
Karta koja uključuje De Longove otoke (DMA, komp. 1968., rev. 1975.)
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Glazovskiy, A.F., 1996, Russian Arctic. in J. Jania and J.O. Hagen, eds. Mass Balance of Arctic Glaciers. International Arctic Science Committee (Working Group on Arctic Glaciology) Report No. 5, Faculty of Earth Sciences University of Silesia, Sosnowiec-Oslo, Norway. 62 pp.
- ↑ Kos’ko, M.K., 1992, Major tectonic interpretations and constraints for the New Siberian Islands region, Russia Arctic. 1992 Proceedings International Conference on Arctic Margins, International Conference on Arctic Margins, US Marine Management Service, Alaska Region, Anchorage, Alaska, pp. 195–200.
- ↑ Kos'Ko, M.K; Trufanov, G.V. 2002. Middle Cretaceous to Eopleistocene Sequences on the New Siberian Islands: an approach to interpret offshore seismic. Marine and Petroleum Geology. str. 901–919. doi:10.1016/S0264-8172(02)00057-0
- ↑ a b Anisimov, M.A., and V.E. Tumskoy, 2002, Environmental History of the Novosibirskie Islands for the last 12 ka. 32nd International Arctic Workshop, Program and Abstracts 2002. Institute of Arctic and Alpine Research, University of Colorado at Boulder, pp 23–25.
- ↑ Schirrmeister, L., H.-W. Hubberten, V. Rachold, and V.G. Grosse, 2005, Lost world – Late Quaternary environment of periglacial Arctic shelves and coastal lowlands in NE-Siberia. Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. srpnja 2011. (Wayback Machine) 2nd International Alfred Wegener Symposium Bremerhaven, October, 30 – November 2, 2005.
- ↑ a b Alekseev, M.N., 1997, Paleogeography and geochronology in the Russian eastern Arctic during the second half of the Quaternary. Quaternary International. vol. 41–42, pp. 11–15.
- ↑ Makeyev, V.M., V.V. Pitul’ko, and A.K. Kasparov, 1992, The natural environment of the De Long Archipelago and ancient man in the Late Pleistocene and Early Holocene. Polar Geography and Geology. vol. 17, no. 1, pp. 55–63.
- ↑ Sides, Hampton. 2014. In the Kingdom of Ice: The Grand and Terrible Polar Voyage of the U.S.S. Jeannette. Doubleday
- ↑ Headland, R. K.,1994, OSTROVA DE-LONGA ('De Long Islands'), Scott Polar Research Institute
- ↑ Anonymous, nd, Summary of Giveaway of 8 American Alaskan Islands to the Russian Government. Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. srpnja 2013. (Wayback Machine) State Department Watch Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. kolovoza 2008. (Wayback Machine), Washington, DC
- ↑ a b Anonymous, 2012, Alaskan Island Giveaway? FactCheck.org, Annenberg Public Policy Center, Philadelphia, Pennsylvania.
- ↑ a b Bureau of European and Eurasian Affairs, 2003, US State Department Fact Sheet.
- ↑ De Long, George Washington, 1883, The Voyage of the Jeannette. Boston: Houghton, Mifflin and Company, Washington, DC
- ↑ Secretary of the Navy, 1882, The Jeannette Expedition in Report of the Secretary of the Navy, for the Year 1882. Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. travnja 2008. (Wayback Machine), US Government Printing Office, Washington, DC
- ↑ The Alaska Legal Resource Center, nd, D. Denardo v. State of Alaska (12/23/94), 887 P 2d 947
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
 | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi De Longovi otoci |