Srednjojužnoslavenski dijasustav
 |
Ovaj članak ili odlomak izgleda kao esej. (rasprava) Pomozite popraviti ovaj članak prema pravilima i smjernicama Wikipedije tako da stilski i sadržajno bude primjeren enciklopediji. |
 |
Točnost podataka u ovom članku je osporena. (Rasprava) Ne postavljajte ovaj predložak ako niste pokušali ispraviti sporne dijelove teksta i napisali obrazloženje na stranici za razgovor! |
Srednjojužnoslavenski dijasustav (dijasistem) je naziv za skupinu genetsko-lingvistički srodnih (međusobno razumljivih) narječja i dijalekata koji obuhvaćaju prostor srednjojužnoslavenskih jezika hrvatskog, srpskog, crnogorskog i bošnjačkog. Narječja i dijalekti koji ulaze u ovaj sustav su: kajkavsko narječje, čakavsko narječje, torlačko narječje i štokavsko narječje sa svim pripadajućim dijalektima.
Južnoslavenski narječni kontinuum[uredi | uredi kôd]
U svijetu postoji mnoštvo jezičnih dijasustava na primjer; čeho-slovački, malajsko-indonežanski, urdsko-hindski, bugarsko-makedonski, skandinavski, srednjojužnoslavenski za koji postoji i kompromitirani pojam koji se sve manje rabi (srpsko-hrvatski). Svi ovi sustavi sastoje se od više jezika oblikovanih na sličnim ili istim dijalektnim podlogama. Srednjojužnoslavenski dijasustav/dijasistem ime je za skupinu od četiri nacionalna standardna jezika (hrvatski jezik, bošnjački jezik, crnogorski jezik i srpski jezik) oblikovanih na različitim dijalektima štokavskog narječja. Iako su sva četiri jezika samostalna sa svojim neovisnim nastankom i razvojem kao i svi drugi svjetski jezici ipak za jezikoslovno istraživanje neophodno je utvrditi razlog njihove sličnosti koji leži u štokavskoj narječnoj podlozi, stoga se ova skupina standardnih jezika svrstava u srednjojužnoslavenski dijasustav.
Za strukovno proučavanje dijalekata u lingvističkim krugovima ne rabi se ovaj pojam jer se jezčni sustavi srednjojužnoslavenskih jezika znatno razlikuju kao i prema drugim južnoslavenskim jezicima. Tako jezični sustav koji obuhvaća hrvatski jezik razlikuje se u 90% govornog jezika prema srpskom, a varijantna podudarnost je tek u 10% govornog jezika, sličnan je odnos i prema slovenskom jeziku gdje je taj omjer nešto manji. Srpski jezik kao sustav dijalektološki je podjednako srodan s bugarskim i makedonskim jezikom u torlačkom narječju. Glede toga srednjojužnoslavenski dijasustav treba shvatiti samo kao ime za skupinu jezika oblikovanih prema dijalektima štokavskog narječja.
Sam po sebi, tzv. umjetni pojam srpsko-hrvatski je političko ime za hibrid koji je trebao nastati spajanjem hrvatskog jezika i srpskog jezika do kojeg doista nikada nije došlo do konca, unatoč zbližavanju i sličnosti ova dva od početka neovisna jezika. Politički zagovornici srpsko-hrvatskog imali su na umu zatiranje hrvatskog jezika i nametanje srpskog te su pokušali objasniti da se tu radi o jednom jeziku s dvije varijante no znanstvenici, povjesničari i ini stručnjaci dokazali su genetsko-lingvističku srodnost dijalekata zapadnoštokavskog i istočnoštokavskog narječja na kojima su se oblikovali ovi jezici u dva neovisna nacionalna standardna jezika; hrvatski jezik i srpski jezik, kasnije su se ovoj skupini pridružili i Bošnjaci te Crnogorci standardizaciom svojih nacionalnih jezika na dijalektima kojima govore u okviru štokavskog narječja.
Pojam srednjojužnoslavenskog dijasustava dijalekata uveo je i promovirao hrvatski jezikoslovac Dalibor Brozović.[1]
Pristaše toga pojma su razni jezikoslovci (npr. Radoslav Katičić, od bošnjačkih Dževad Jahić[2]), dok mu se protive drugi (npr. Stjepan Babić, Josip Silić, Miro Kačić[3] ). Argumentacija negatora pojma "srednjojužnoslavenskoga dijasustava" uglavnom se svodi na tvrdnje da se radi o dijalektološkom pokusu te da svjetska dijalektologija u Europi priznaje pet dijalekatskih kontinuuma, od kojih je jedan južnoslavenski i prostire se od Slovenije do Bugarske. Po osporavateljima pojma "dijasustava" (prvo hrvatsko-srpskog, a potom srednjojužnoslavenskoga), naravan je dijalekatski kontinuum koji pokrivaju južnoslavenski standardni jezici: slovenski, hrvatski, bošnjački, srpski, crnogorski makedonski i bugarski, te nema nikakve potrebe za uvedbom problematičnoga pojma koji bi, kao zaseban dijalekatski sklop, izdvojio dio južnoslavenskih dijalekata od cjeline u posebnu skupinu.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ (hrv.) Deset teza o hrvatskom jeziku, Zagreb, 1971
- ↑ (boš.) BH Dani[neaktivna poveznica] Ničim izazvan uvod
- ↑ Hrvatski jezik Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. kolovoza 2003. (Wayback Machine) Miro Kačić: Zašto hrvatski ne može nikako biti hrvatskosrpski (izvadak iz knjige Jezikoslovna promišljanja, Pergamena, Zagreb, 2001., ISBN 953-6576-12-2 nevaljani ISBN
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Revija Hrvatskog sociološkog društva, br. 3-4/2001. Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. lipnja 2007. (Wayback Machine) Emil Heršak: Jezične strategije i društvo
(PDF), 292 KB - Fokus Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. lipnja 2007. (Wayback Machine) Zvonko Pandžić: Metodologijski serbokroatizam, 24. veljače 2006.
