Prijeđi na sadržaj

Dragoman

Izvor: Wikipedija

Dragoman je bio službeni naziv za osobe koja su djelovale kao prevoditelji, tumači i službeni vodiči između zemalja turskog, arapskog i perzijskog govornog područja i administrativnih jedinica Bliskog Istoka, te europskih diplomatskih (veleposlanstava, konzulata, vicekonzulata) i trgovačkih predstavništava na Bliskom Istoku. Dragoman je trebao znati arapski, turski i nekoliko većih europskih jezika. Od 17. stoljeća su imali važan upliv na vladanje Osmanskim Carstvom i osobito njegove vanjske poslove, te su u visokim ustanovama vlasti u stanovitoj mjeri predstavljali kršćansku zajednicu otomanskih podanika.

Ispočetka su u Carigradu dragomane angažirala diplomatska i trgovinska predstavništva kršćanskih država, nerijetko iz redova djece trgovaca - venecijanskih, đenoveških, dubrovačkih, francuskih i poljskih - koja su odrasla u Carigradu; s vremenom ih se počelo sagledavati kao službenike Visoke Porte. Dragomanski posao uključivao je diplomatske vještine i veliko poznavanje jezika - kao i osjećaj i znanje za odnose Visoke Porte s kršćanskim zemljama. S vremenom su dragomani počeli igrati ključne uloge u politici Visoke Porte.

Dragomanske službe su od 1502. do 1661. god. pretežno obnašali katolici - Nijemci, Mađari, Talijani i dr. - a od 1661. godine u principu Grci (po krvi ili samo po pripadnosti pravoslavlju), počev od Panagiotisa Nikousiosa (prvi Veliki dragoman Porte od 1661. do 1673.) i kasnijeg čuvenog Aleksandrosa Mavrocordatosa Exaporite (Veliki dragoman od 1673.-1709.).[1]

Od 1661. god. do početka Grčkog rata za neovisnost 1821. su ulogu Velikog dragomana Porte (tur. Dîvân-ı Hümâyûn tercümanları, "Dragomani Sultanovog Carskog Divana"), kao drugu najvažniju uloge na dvoru iza Reis-ül küttâba (doslovno: "Glavni pisar", koji je upravljao poslovima koji približno odgovaraju ministru vanjskih poslova) obnašali isključivo kršćani iz fanariotskih obitelji - tj. iz redova kršćanskog (izvorno, uglavnom bizantinskog) plemstva koje je običavalo imati dvorove u četvrti Fanar u Istanbulu, u blizini sjedišta Carigradske patrijaršije. Fanarioti koji su postajali kneževima Moldavije i Vlaške (koje su imale znatnu autonomiju i kršćanske vladare koje je imenovao Sultan iz redova fanariotskih obitelji, poput bizantske pričevske loze Karatzas/Karadja, albanske kršćanske loze Ghica ili moldavske loze Calmăşul/Kallimachi) su u pravilu prije ulaska u vlast tih pokrajina proveli godine na službi dragomana.[2]

Obzirom na značaj i dostojanstvo te službe, funkcionirali su fanariotski Veliki dragomani kao svojevrsni predstavnici kršćanskog milleta u Otomanskom Carstvu. Fanarioti su u pravilu obnašali i funkcije dragomana flote, dragomana vojske i dragomana Cipra, kao važnih suradnika turskih paša - obnašanje neke od tih funkcija je uglavnom prethodilo stupanju u službu Velikog dragomana.[3]

Makar su fanariotski vladari dunavskih kneževina Moldove i Vlaške, (ugrubo između 1711.-1821.) bili u pravilu iz redova dragomana, svejedno su oni u zakulisnim igrama povremeno paktirali sa stranim silama.[4]

Podrijetlo riječi i inačice

[uredi | uredi kôd]

Arapska riječ ترجمان (tarjumān) a i kasnijaTurska riječ tercüman došla je iz nekog od semitskih jezika a značila je prevoditelj. Tijekom srednjeg vijeka ova riječ je ušla u europske jezike, pa tako u srednjovijekovni engleski kao dragman, u starofrancuski kao drugeman, u srednjovijekovni Latinski kao dragumannus u srednjovijekovni grčki kao δραγομάνος. U novijim europskim jezicima imamo tako na njemačkom trutzelmann, na francuskom trucheman ili truchement (u suvremenom francuskom je drogman), na talijanskom je turcimanno i na španjolskom je trujamán, trujimán ali i truchimán, ove inačice bliske su turskoj ili arapskoj riječi turjuman, s različitim načinima izgovora.

  • Prezime prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana, ukazuje na to da je netko od njegovih predaka možda bio dragoman.

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Literatura

[uredi | uredi kôd]
  • Philip Mansel, "Viziers and Dragomans," in Constantinople: City of the World's Desire 1453-1924, London, 1995. pp. 133-162
  • Marie de Testa, Antoine Gautier, "Drogmans et diplomates européens auprès de la Porte Ottomane", in Analecta Isisiana, vol. lxxi, Les Éditions ISIS, Istanbul, 2003
  • Frédéric Hitzel (ed.), Istanbul et les langues Orientales, Varia Turca, vol. xxxi, L'Harmattan, Paris and Montreal, 1997

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. "The Role of Dragomans in the Ottoman Empire", Elvin Abbasbeyli, Webzine of the International Association of Conference Interpreters, 2016.
  2. "The role of the principalities of wallachia and moldavia on ottoman foreign policy at the time of Selim III (1789-1807)", Mehmet Alaaddin Yalçınkaya, "Codrul Cosminului" 14(1)-179-204, 2018. god.
  3. "Alexander Mavrocordatos Exaporite, Grand Dragoman and Secret Adviser to the Porte: Dubrovnik’s Perspective" (engleski), VEsna Miović, Dubrovnik annals, No. 27, 2023. Str. 122-123, 125
  4. "Gregòrio Callimachi ospodaro di Moldavia", "Treccani" Pristupljeno 5. svibnja 2025.