Francuski jezik

Izvor: Wikipedija
Francuski jezik
Français
Države Francuska
Belgija
Kanada
Švicarska
i 47 drugih zemalja
Regije Uglavnom Zapadna Europa, Sjeverna Amerika i Afrika
Govornici 90 milijuna (materinski, 2018.)
210 milijuna (strani, 2018.)
Rang 5.
Razredba indoeuropski
 italski
  romanski
   zapadnoitalski
    galoromanski
     oïlski
      francuski
Službeni status
Služben u Francuska
Belgija
Kanada
Švicarska
Luksemburg
Monako
Benin
Burkina Faso
Republika Kongo
DR Kongo
Obala Bjelokosti
Gabon
Gvineja
Niger
Senegal
Togo
i drugim bivšim kolonijama
Ustanova Académie française i Délégation générale à la langue française et aux langues de France (Francuska)
Service de la langue française (Belgija)
Office québécois de la langue française (Québec)
Visoki savjeti za francuski jezik Francuske, Belgije i Québeca
Jezični kôd
ISO 639-1 fr
ISO 639-2 fra (T) / fre (B)
ISO 639-3 FRN
Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima)


Francuski jezik u svijetu:
-tamno plavo: materinski jezik
-plavo: administrativni jezik
-svijetloplavo: jezik kulture
-zeleno: frankofone manjine.

Francuski jezik (ISO 639-3: fra) je jedan od romanskih jezika koji se prvenstveno koristi u Francuskoj i njenim prekomorskim departmanima i teritorijima, u Belgiji (uz flamanski i njemački), Luksemburgu (uz luksemburški i njemački), Monaku i Švicarskoj (uz njemački, talijanski i retoromanski), u Kanadi (poglavito u pokrajini Québec) te u bivšim francuskim i belgijskim kolonijama. Zbog postojanja različitih standardnih varijanata, francuski jezik se u sociolingvistici klasificira kao policentrični standardni jezik. Njime se koristi 90 milijuna stanovnika na Zemlji kao prvim jezikom i preko 210 milijuna ljudi kao drugim jezikom, pa je s ukupno više od 300 milijuna frankofona u 2018. godini[1] po brojnosti govornika na petome mjestu u svijetu.

Važnost[uredi | uredi kôd]

Iako je drugi po broju govornika među romanskim jezicima (iza španjolskog), francuski jezik je i dalje, geopolitički gledano, jedan od najznačajnijih jezika. I dok je još u 19. stoljeću (i na početku 20. stoljeća) uživao status glavnog svjetskog jezika,[2] tijekom 20. stoljeća francuski je drastično izgubio na važnosti, do te razine da ga se katkada (neutemeljeno) zna svoditi samo na jezik kulture i diplomacije.

Međutim, osnivanjem i djelovanjem Međunarodne organizacije Frankofonije (L'Organisation Internationale de la Francophonie) (kraće: Frankofonija ili la Francophonie), različitim vrstama suradnje Francuske i Belgije s bivšim kolonijama, promoviranjem francuskoga u svijetu, te prije svega brzim demografskim rastom velikog broja zemalja članica Frankofonije i opismenjivanjem stanovništva u istima (pretežno onima smještenima u Africi; poglavito zemlje Magreba, ali i druge, u kojima je francuski obično jedan od službenih jezika) trend stagnacije francuskog je zaustavljen, pa se u posljednjih par desetljeća mogu primijetiti posve drukčija kretanja.

Prema podatcima iz 2022. godine, francuski jezik uči 132 milijuna ljudi u svijetu,[3] što ga čini drugim najviše učenim svjetskim jezikom nakon engleskog.[nedostaje izvor]

Prema OIF-u, francuskim jezikom je 2022. godine u svijetu govorilo oko 321 milijun ljudi.[4] Od toga ga oko 255 milijuna koristi kao jezik svakodnevice.[4] Od toga broja 47,4 % se odnosi na supsaharsku Afriku, 31,2 % na Europu, 14,6 % na Sjevernu Afriku i Bliski Istok, 6,6 % na Sjevernu i Južnu Ameriku te Karibe, a 0,3 % na Aziju (bez Bliskog Istoka) i Oceaniju.[5]

Fonologija[uredi | uredi kôd]

Francuski jezik poznat je po nazalnim samoglasnicima i guturalnome r. Za francuski su također specifični procesi liaison i enchaînement koji se pojavljuju u izgovoru.

Konsonanti[uredi | uredi kôd]

Raširenost guturalnog r u Europi sredinom 20. stoljeća[6]

██ neuobičajeno

██ samo u govoru nekih obrazovanih

██ često u govoru obrazovanih

██ većinom

Ovdje je tablica svih konsonantskih fonema francuskoga s vrijednostima IPA-e:

Labijalni Dentalni/

Alveolarni

Postalveolarni Palatalni Velarni i uvularni
Nazali m n ɲ (ŋ)
Ploziv bezvučni p t k
zvučni b d g
Frikativ bezvučni f s ʃ
zvučni v z ʒ ʁ
Aproksimant ostali l j
labijal. ɥ w

Napomene:

  • trenutačan je trend u francuskome da se /ɲ/ počinje izgovarati kao [nj][7]
  • glas /ŋ/ ne pojavljuje se u izvorno francuskim riječima, nego u posuđenicama kao što su camping, kung-fu, smoking;[8] neki govornici izgovaraju ga kao skup [ŋg] ili ga zamijene glasom /ɲ/[9], može se smatrati posebnim fonemom u meridionalskome francuskom (govoru Marseillea, Avignona i Toulousea), primjerice pain /pɛŋ/ 'kruh' i penne /pɛn/ '(veliko) pero'
  • aproksimanti /j, ɥ, w/ odgovaraju zatvorenim vokalima /i, y, u/: iako postoje neki minimalni parovi (kao što su loua /lua/ 'posudio/la je' i loi /lwa/ 'zakon'), u većini slučajeva u slobodnoj su varijaciji[10]
  • u belgijskome francuskom može se dogoditi da se /ɥ/ pomiješa s /w/ ili /y/[nedostaje izvor]
  • neki dijalekti zadržavaju palatalni lateral /ʎ/ (slično hrvatskom lj), ali u modernome standardu izjednačio se sa /j/[11][12]
  • francuski glas r ima mnogo različitih načina na koje se može izgovarati: uvularni frikativ [ʁ] ili aproksimant [ʁ̞], uvularni vibrant [ʀ], alveolarni vibrant [r] ili alveolarni dotačnik [ɾ]; sve ih se prepoznaje kao fonem /r/,[13] ali [r] i [ɾ] postoje tek dijalektalno; najčešći je izgovor [ʁ] koji onda ima i bezvučni alofon [χ] uz bezvučne konsonante
  • velari /k/ i /ɡ/ mogu biti palatalizirani u [kʲ⁓c] i [ɡʲ⁓ɟ] pred /i, e, ɛ/, a s većim varijacijama među govornicima pred /a/,[14] glas /k/ na kraju riječi može se također palatalizirati u [kʲ];[15] tradicionalno se palatalizacija povezuje s radničkom klasom,[16] ali novije studije pokazuju njezino širenje zajednicama velikih gradova[15]

Vokali[uredi | uredi kôd]

francuski vokali na vokalnome trapezu

Francuski je poznat po veliku broju vokalskih fonema, ovdje su prikazani u dvjema tablicama: jednoj za oralne (one koji se izgovaraju tako da zrak izlazi samo kroz usta) i nazalne (kod kojih zrak prolazi i kroz nos).

Prednji Srednji Stražnji
nezaobljeni zaobljeni
Zatvoreni i y u
Poluzatvoreni e ø ə o
Poluotvoreni ɛ (ɛː) œ ɔ
Otvoreni a (ɑ)
Prednji Stražnji
nezaobljeni zaobljeni
Poluotvoreni ɛ̃ (œ̃) ɔ̃
Otvoreni ɑ̃

Dok neki dijalekti razlikuju dugo /ɛː/ i kratko /ɛ/ te prednje /a/ i stražnje /ɑ/, ove razlike izgubile su se u pariškome francuskom gdje ostaju samo /ɛ/ i /a/ koje se izgovara srednje, kao [ä]. Neki dijalekti također čuvaju /œ̃/, ali u pariškome se ono izjednačilo sa /ɛ̃/.

Tablice zahtijevaju dodatne komentare:

  • u europskome francuskom /ə/, iako je fonološki (dakle u umovima govornika) još uvijek odvojen glas, u izgovoru je najčešće kvalitativno jednak /ø/ ili /œ/.[nedostaje izvor]
  • u Europi /i, u/ zatvoreni su glasovi,[10] a /y/ se ponekad opisuje kao zatvoreno [y],[10] a ponekad kao gotovo zatvoreno [ʏ][17]
  • /i, y, u/ postaju /j, ɥ, w/ pred drugim vokalima osim ako prije njih ne stoji skup dvaju konsonanata od kojih je drugi aproksimant
  • poluotvoreni i poluzatvoreni vokali ne razlikuju se u svim kontekstima: /e, ø, o/ pojavljuju se u otvorenim, a /ɛ, œ, ɔ/ u zatvorenim (onim koji završavaju konsonantom); ipak ova pravila ne vrijede uvijek:
    • allait [alɛ] i allé [ale]
    • jeune [ʒœn] i jeûne [ʒøn]
    • roc [ʁɔk] i rauque [ʁok]
  • kada se izgovara, većina govornika glas šva (/ə/) izgovara kao [œ][18] ili [ɵ][19] (mišljenja istraživača razilaze se), Kibbee & Jenkins (2006) navode da se pred zatvorenim vokalima, glasovima /j, ɥ, w/ i u naglašenoj poziciji miješa sa /ø/:[20] netteté /nɛtəte/ > [nɛ.tø.te]; atelier /atəlje/ > [a.tø.lje]; dis-le! /di lə/ > [di.ˈlø], a u ostalim situacijama sa /œ/; u izgovoru se gubi kada pred jednim suglasnikom: appeler /apəle/ > [ap.le] i kada na kraju riječi: porte /pɔʁtə/ > [pɔʁt] (u nekim se slučajevima ipak nužno izgovara ili ga je moguće izgovoriti opcionalno).

Duljina[uredi | uredi kôd]

Osim razlike između /ɛ/ and /ɛː/ koju neki govornici još poznaju, kao u riječima mettre [mɛtʁ] i maître [mɛːtʁ], razlika u duljini vokala ne postoji kao dio fonologije francuskog. Ipak, u nekim se situacijama vokali alofonično dulje:

  • /o, ø, ɑ/ i svi nazalizirani vokali dulje se pred bilo kojim konsonantom: pâte [pɑːt], chante [ʃɑ̃ːt] ('sings')
  • svi su vokali dugi pred zvučnim frikativom: /v, z, ʒ, ʁ/ (kada ne slijedi drugi zvučni frikativ) i pred skupom /vʁ/: mère [mɛːʁ], crise [kʁiːz], livre [liːvʁ].[21][22]

Naglasak[uredi | uredi kôd]

Naglasak u francuskom uvijek pada na posljednji puni slog riječi (svaki slog koji kao samoglasnik nema glas šva). Jednosložne riječi koje imaju samo šva (ce, de, que...) uglavnom su klitike (naslanjaju se na druge riječi), ali mogu primiti naglasak.[23]

Riječi mogu izgubiti naglasak kada su dio fraze, obično samo zadnja riječ fraze dobiva naglasak.[24] Francuski se tako odupire slijedu dvaju naglasaka. Svaka jedinica koja dolazi pred jednosložnu jedinicu gubi naglasak: une position clé 'bitan položaj' ima naglasak samo na riječi clé. Svaki slijed gramatički uže povezanih riječi dijeli naglasak tako da se rečenica kao što je vous avez assez de temps 'imate dosta vremena' izgovara kao jedna cjelina s naglaskom na posljednjem dijelu cjeline.[25]

Ipak, ne mogu sve jedinice francuskoga jezika biti naglasonosne. Primjerice, rečenica vous tournez le coin de la rue 'skrenete iza ugla' može imati samo jedan naglasak na riječi rue, ali vrlo lako i tri: [vous tournez] [le coin] [de la rue]. Nikako nije moguće da ima više od tri naglaska jer naglasak neće doći na subjektnu zamjenicu ili na prijedloge (osim ako su duži kao što je derrière) i članove. Stoga se može reći da tri spomenute cjeline ove rečenice predstavljaju virtualne naglasne cjeline čiji se naglasak u iskazu nužno ne ostvaruje.[25]

Pismo i izgovor[uredi | uredi kôd]

Ovdje je prikazan popis svih fonema francuskoga jezika u IPA-i, potom su prikazani najčešći naćini na koji su ti glasovi prikazani francuskom grafijom (iako postoje neki rjeđi, a oni navedeni u tablici ponegdje se izgovaraju drukčije). Posljednji je red opis izgovora na temelju hrvatskoga jezika.

IPA Francuska

grafija

Bilješke Približan

izgovor

a a, à hrvatsko a
⁠ɑ â hrvatsko a, ali stražnje
e æ u latinizmima hrvatsko e, ponešto više
⁠ɛ⁠ ai poput hrvatskog e, ali jezik je položen nešto niže
a.i dva odvojena glasa hrvatski a i nakon toga i
o/ɔ au inače /o/;

/ɔ/ samo pred r

poput hrvatskog o, ali jezik je položen nešto više;

poput hrvatskog o, ali nešto niže položen jezik

ɑ̃ an, am pred suglasnicima kao ​/⁠ɑ⁠/, ali nazalno
ɛ̃ ain, aim pred suglasnicima i na kraju riječi kao /ɛ/, ali nazalno
b b hrvatsko b
s/k c /s/ pred e, i, y;

/k/ pred a, o, u

hrvatski s i k
s ç /s/ pred a, o, u hrvatsko s
ʃ⁠ ch hrvatsko š
⁠ɛ/⁠e⁠/ə e /ɛ/ pred više suglasnika, x ili jednim završnim suglasnikom (koji se izgovara zadnji),

pred neizgovorenim završnim t;

/e/ pred ostalim neizgovorenim suglasnicima

/ə/ u ostalim situacijama ili neizgovoren

poput hrvatskog e, ali jezik je položen nešto niže;

poput hrvatskog e, ali jezik je položen nešto više; poput glasa prije r u prst

⁠e⁠ é poput hrvatskog e, ali jezik je položen nešto više
ɛ è poput hrvatskog e, ali jezik je položen nešto niže
ɛː/e ê /ɛː/ u zadnjem (izgovorenom) ili zatvorenom slogu;

/e/ ili /ɛː/ inače

poput hrvatskog e, ali jezik je položen nešto više;

poput hrvatskog e, ali jezik je položen nešto niže i duže se izgovara

o eau poput hrvatskog o, ali jezik je položen nešto više
ɑ̃/ɛ̃ en, em,

ein, eim

/ɑ̃/ pred suglasnikom i na kraju riječi;

/ɛ̃/ pred suglasnikom ili na kraju riječi nakon é, i ili y

kao ​/⁠ɑ⁠/, ali nazalno;

kao /ɛ/, ali nazalno

ø/œ⁠ eu /ø⁠/ na početku riječi, na kraju ili pred /z/ (u govoru);

/œ⁠/ drugdje

izgovara se kao hrvatsko e s nešto više položenim jezikom i zaobljenim usnama, kao o;

poput hrvatskog e s nešto niže položenim jezikom i zaobljenim usnama kao u o

ø izgovara se kao hrvatsko e s nešto više položenim jezikom i zaobljenim usnama, kao o
œ̃ eun, eum pred suglasnicima i na kraju riječi kao /œ/, ali nazalno
f f hrvatsko f
ʒ/ɡ g /ʒ/ pred e, i, y;

/ɡ/ pred a, o, u

hrvatsko ž;

hrvatsko g

g gu obično /g/ pred e, i, y hrvatsko g
Ø h ne izgovara se
i i hrvatsko i
ɛ̃ im, im pred suglasnicima i na kraju riječi kao /ɛ/, ali nazalno
j/ij ill /j/ nakon drugih samoglasnika

/ij/ nakon suglasnika

hrvatsko j;

hrvatsko ij

ʒ j hrvatsko ž
k k rijetko hrvatsko k
l l hrvatsko l
m m /m/ osim kada slijedi iza samoglasnika, a za njim dolazi suglasnik ili kraj riječi, tada se kombinacija izgovara kao nazalizirani samoglasnik hrvatsko m
n n /n/ osim kada slijedi iza samoglasnika, a za njim dolazi suglasnik ili kraj riječi, tada se kombinacija izgovara kao nazalizirani samoglasnik hrvatsko n
o/ɔ o /o/ na kraju riječi i pred /z/ (u izgovoru, ne pismu);

/ɔ/ drugdje

hrvatsko o s nešto više položenim jezikom;

poput hrvatskog o, ali nešto niže položen jezik

o ô hrvatsko o s nešto više položenim jezikom
ɔ̃⁠ on, om pred suglasnicima i na kraju riječi kao /ɔ⁠/, ali nazalno
œ œ poput hrvatskog e s nešto niže položenim jezikom i zaobljenim usnama kao u o
ø/œ œu /ø/ na kraju riječi (u izgovoru);

/œ/ drugdje

izgovara se kao hrvatsko e s nešto više položenim jezikom i zaobljenim usnama, kao o;

poput hrvatskog e s nešto niže položenim jezikom i zaobljenim usnama kao u o

wa oi englesko w i hrvatsko a
wɛ̃ oin englesko w i već opisano /ɛ̃/
u ou hrvatsko u
p p hrvatsko p
f ph hrvatsko f
k qu hrvatsko k
ʁ r ne izgovara se u nastavku za infinitiv i još nekim riječima točan izgovor ovisi o govorniku, uglavnom guturalno
s/z s /z/ između samoglasnika;

/s/ drugdje

hrvatsko z;

hrvatsko s

t t hrvatsko t
tj/sj/ti ti /tj/ nakon /s/ ili na početku riječi kada slijedi samoglasnik;

/sj/ drugdje kada slijedi samoglasnik; /ti/ kada ne slijedi samoglasnik

hrvatsko t + j;

hrvatsko s + j; hrvatsko t + i

y u poput njemačkog ü, izgovara se kao i sa zaobljenim usnama kao u u
œ̃/ɛ̃ un, um pred suglasnicima i na kraju riječi kao /œ/, ali nazalno;

kao /ɛ/, ali nazalno

v v slično hrvatskom v, ali bliže hrvatskom f u šef ga...
ks/gz/s/z x /ks/ moguće između samoglasnika i na početku riječi;

/gz/ moguće između samoglasnika i na početku riječi; /s, z/ moguće samo u sredini riječi

slično hrvatsko k + s;

hrvatsko g + z; hrvatsko s;

hrvatsko z

i y hrvatsko i
z z hrvatsko z

Ostala pravila izgovora[uredi | uredi kôd]

Osim ove tablice, francuski poznaje još neka osnovna pravila izgovora.

Početak riječi[uredi | uredi kôd]

Iako se slovo h nikad ne izgovara na početku riječi, zbog razloga povezanih s poviješću jezika francuski razlikuje dva različita h: izvorno h opstalo tradicijom od latinskoga (h muet) i h zvano h aspiré koje se tek u 16. stoljeću izgubilo u izgovoru. H aspiré utječe na izgovor i danas:

  • određeni član pred h aspiré ponaša se kao pred ostalim suglasnicima bez kraćenja (bar u standardu): le haricot 'grah' i la haine 'mržnja', pred izvorno latinskim h krati se: l'horreur 'horor, strah'
  • pred njim se ne događa liaison, primjerice ils haïssent 'oni mrze' ne izgovara se /ilz‿a.is/, kako bi se izgovaralo da je to izvorno latinsko h, nego /il‿a.is/
  • pred izvornim h liaison se događa: deux [dø] 'dva', ali deux heures [døˈzœʁ] 'dva sata' (usporediti s deux haricots [dø aʁiˈko] 'dva graha')

Ipak, postoje situacije gdje se liaison može, ali ne mora provesti, to jest oboje je moguće.

Suglasnici kraja riječi[uredi | uredi kôd]

Ako je završni suglasnik t, d, p, s, x ili skup -nt (u trećem licu množine), najčešće se ne izgovara. Suglasnik koji se pred njim nalazi također se ne izgovara ako je p, t, c, k, b ili d. Suglasnici b, c, q, k, r, f i l najčešće se izgovaraju.[26]

  • haut – [o] – 'visok'
  • suis – [sɥi] – 'jesam; pratim; pratiš'
  • peux – [pø] – 'mogu; možeš'
  • Paris – [paʁi] – 'Pariz'
  • Bordeaux – [bɔʁdo] – 'Bordeaux'
  • donnent – [dɔn] – 'daju'
  • attend – [atɑ̃] – 'čeka'
  • Strasbourg – [stʁazbuʁ] – 'Strasbourg'
  • rompt – [ʁɔ̃] – 'lomi'

U sljedećim je situacijama slovo r neizgovoreno:

  • u infinitivima na -er kao što je donner 'dati'
  • u imenima zanimanja na -er kao što je boulanger 'pekar'
  • u muškim oblicima većine pridjeva na -er/-ère s iznimkom cher 'drag; skup' i fier 'ponosan' gdje se r izgovara.[27]

Nadalje, slovo z ne izgovara se na kraju riječi kao u assez 'dovoljno', chez 'pri' ili glagolskim oblicima na -ez.

Slovo l ne izgovara se na kraju riječi ako pred njim stoji i.[27] Pridjevi na -ille u ženskome obliku u muškome imaju neizgovoreno l (gentil [ʒɑ̃ti] 'drag', ženski oblik gentille [ʒɑ̃tijə]). U liaisonu se vraća i izgovara [j] kao u ženskome obliku: gentilhomme [ʒɑ̃tijɔm] 'džentlmen'.

Rijetki skupovi suglasnika zapisuju se tek etimološki i ne izgovaraju se:

  • le doigt – [ləˈdwa] – 'prst'
  • les doigts – [leˈdwa] – 'prsti'

Nepravilno se suglasnik ne izgovara niti u:

  • vainc – [vɛ̃] – 'pobijedi'
  • assied [asje] 'sjeda'
  • pied – [pje] – 'stopalo'
  • poids – [pwa] – 'težina'
  • clef – [kle] – 'ključ' (zbog toga često pisan clé)
  • est – ​[⁠ɛ⁠]​ – 'jest'

te u mnogim drugim riječima.

Udvojeni suglasnici pojavljuju se u pisanome francuskom, ali tako se ne izgovaraju.

Liaison[uredi | uredi kôd]

U određenim skupinama riječi izgovaraju se neki inače neizgovoreni suglasnici na kraju riječi ako sljedeća riječ počinje samoglasnikom. Ova se promjena naziva liaison.

Primjerice, riječ deux 'dva' obično se izgovara [dø], ali pred riječima koje počinju samoglasnikom pojavljuje se suglasnik /z/: deux ans /døz‿ɑ̃/ (fonetski: [dø.zɑ̃]). Isto se događa pred h koje nije h aspiré.

Još je jedan primjer zamjenica vous 'vi' koja se inače izgovara [vu], ali 'vi ste', vous êtes, izgovara se [vuˈzɛːt].

Tu obvezatno pripadaju, među ostalim, sljedeće sveze:

  • neodređeni član muškoga roda s pridjevima ili imenicama: un ami – [œ̃n‿ami] – 'jedan/neki prijatelj'
  • određeni član u množini s pridjevom ili imenicom: les amis – [lezami] – 'prijatelji'
  • glagoli u trećem licu s osobnom zamjenicom: est-il – [ɛt‿il] – 'je li'
  • pridjev pred imenicom.

U načelu, liaison se uvijek može ostvariti osim pred interpunkcijskim znakovima ili iza infinitiva koji završavaju na -er i vjerojatno ne iza oznaka zanimanja koji završavaju na -er.

Hoće li se liaison pojaviti ovisi o gramatici, učestalosti kombinacije, prozodijskim uvjetima i tako dalje. Važni su i sociolingvistički uvjeti: nestandardni oblici rjeđe upotrebljavaju liaison.[28]

Samoglasnici kraja riječi[uredi | uredi kôd]

Završno e uglavnom ostaje neizgovoreno. Suglasnik koji se nalazi pred njim izgovara se:

  • haute – [ot] – 'visoka'
  • vertes – [vɛʁt] – 'zelene'.

Ostali se samoglasnici najčešće izgovaraju.

Elizija[uredi | uredi kôd]

Završno e u jednosložnim gramatičkim riječima gubi se u određenim kombinacijama kada slijedi riječ koja počinje samoglasnikom. Primjerice, dobra je usporedba izgovora je dorsə.dɔʁ] 'spavam' i j'arrive [ʒa.ʁiv] 'dolazim'.

Enchaînement[uredi | uredi kôd]

Enchaînement je fenomen sandhija gdje se riječi koje se u izgovoru nađu u govornome lancu povezuju i ulančavaju jedna s drugom u veće sastavne dijelove. U procesu enchaînementa završni suglasnici riječi (ponovno) se oblikuju u slog sa sljedećim početnim samoglasnicima riječi. Primjerice, rečenica cette histoire amusante et vrai (doslovce 'ova priča smiješna i istinita') trebala bi biti /sɛt istwaʁ amyzɑ̃t e vʁɛ/, ali zapravo se izgovara [sɛ.tis.twa.ʁa.my.zɑ̃.te.vʁɛ] gdje točke označuju granice slogova. Završni glas /t/ riječi cette postaje početni glas sljedeće riječi histoire.[29]

Enchaînement je povezan s procesom liaisona.

Regionalni oblici[uredi | uredi kôd]

Zbog široke rasprostranjenosti, francuski ima velik broj regionalnih inačica. Neki od njih su:

Afrika[uredi | uredi kôd]

Amerika[uredi | uredi kôd]

Europa[uredi | uredi kôd]

Azija i Oceanija[uredi | uredi kôd]

Izvedeni jezici[uredi | uredi kôd]

Na francuskome se jeziku temelji mnogo kreolskih jezika zbog njegove kolonijalne povijesti:

Posuđenice[uredi | uredi kôd]

Procijenjuje se da najmanje 13 % francuskog jezika čine posuđenice (oko 4200 riječi). Iz engleskog je jezika 1054 riječi, 707 iz talijanskog, 550 iz staronjemačkog, 481 iz starih galoromanskih jezika, 215 iz arapskog, 164 iz njemačkog, 160 iz keltskog, 159 iz španjolskog, 153 iz nizozemskog, 112 iz perzijskog i sanskrta, 101 iz raznih indijanskih jezika, 89 iz raznih azijskih jezika, 56 iz raznih afroazijskih jezika, 55 iz raznih slavenskih i baltičkih jezika te 144 iz raznih drugih jezika.

Gramatika[uredi | uredi kôd]

Vrste riječi ili classes des mots, parties du discours su tradicionalno podijeljene u dvije skupine: promjenjive (imenica, pridjev, glagol, zamjenica i član) i nepromjenjive (prilog, prijedlog, veznik, uzvik)

Padeži ili les cas u francuskom jeziku su istovjetni padežima u hrvatskom. Razlika je u tome što francuska deklinacija nije morfološki ekstenzivna koliko je hrvatska te se zbog toga, za izricanje različitih padeža, francuski jezik služi prijedlozima. Na primjer: N. la maison – G. de la maison. Morfološka opozicija javlja se prilikom tvorbe množine: N. sg. la maison – N. pl. les maisons

Brojevi ili les numéraux ne postoje kao zasebna gramatička kategorija nego čine dio pridjeva te se obično nazivaju les adjectifs numéraux.

Glagolska vremena. Francuski razlikuje četiri načina, a svaki način izriče nekoliko vremena:

  • indikativ – présent, passé composé, passé antérieur, imparfait, plus-que-parfait, passé intérieur, futur simple i futur composé
  • subjunktiv – présent, passé, imparfait, plus-que-parfait
  • kondicional – présent, passé
  • imperativ – présent; passé

Glagolska stanja: aktiv, pasiv

Participi: sadašnji, prošli

Rod imenica: muški (masculin), ženski (féminin)

Pomoćni glagoli: avoir (imati), être (biti)

Načini: indikativ (indicatif), subjunktiv (subjonctif), kondicional (conditionnel) i imperativ (impératif)

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. LA LANGUE FRANÇAISE DANS LE MONDE synthèse 2018
  2. Wright, Sue. 2006. French as a Lingua Franca (PDF). Annual Review of Applied Linguistics. Cambridge University Press. 26: 35–60 – preko CORE
  3. The French language in figures. France Diplomacy - Ministry for Europe and Foreign Affairs (engleski). Pristupljeno 25. studenoga 2023.
  4. a b Qui parle français dans le monde – Organisation internationale de la Francophonie – Langue française et diversité linguistique (francuski). Pristupljeno 25. studenoga 2023.
  5. La langue française dans le monde (PDF). Organisation internationale de la Francophonie. Gallimard. Ožujak 2022. str. 23. Pristupljeno 25. studenoga 2023.
  6. Map based on Predložak:Harvcoltxt
  7. Phonological Variation in French: Illustrations from Three Continents, edited by Randall Scott Gess, Chantal Lyche, Trudel Meisenburg.
  8. Wells, J. C. Srpanj 1989. Computer-coded Phonemic Notation of Individual Languages of the European Community. Journal of the International Phonetic Association (engleski). 19 (1): 31–54. doi:10.1017/S0025100300005892. ISSN 0025-1003
  9. Grevisse, Maurice; Goosse, André. 2011. Le bon usage: grammaire française 75 ans 15e éd izdanje. De Boeck-Duculot. Bruxelles [Paris]. ISBN 978-2-8011-1642-5
  10. a b c Fougeron, Cécile; Smith, Caroline L. Prosinac 1993. French. Journal of the International Phonetic Association (engleski). 23 (2): 73–76. doi:10.1017/S0025100300004874. ISSN 0025-1003
  11. Grevisse, Maurice; Goosse, André. 2011. Le bon usage: grammaire française 75 ans 15e éd izdanje. De Boeck-Duculot. Bruxelles [Paris]. ISBN 978-2-8011-1642-5
  12. Fagyal, Zsuzsanna; Kibbee, Douglas; Jenkins, Fred. 2006. French: a linguistic introduction. Cambridge Univ. Press. Cambridge. ISBN 978-0-521-82144-5
  13. Fougeron, Cécile; Smith, Caroline L. Prosinac 1993. French. Journal of the International Phonetic Association (engleski). 23 (2): 73–76. doi:10.1017/S0025100300004874. ISSN 0025-1003
  14. Berns, Janine. 21. studenoga 2013. Velar variation in French. Linguistics in the Netherlands (engleski). 30: 13–27. doi:10.1075/avt.30.02ber. ISSN 0929-7332
  15. a b Detey, Sylvain; Durand, Jacques; Laks, Bernard; Lyche, Chantal, ur. 2018. Varieties of Spoken French. Oxford Linguistics. Oxford University Press. Oxford. ISBN 978-0-19-957371-4
  16. Fagyal, Zsuzsanna; Kibbee, Douglas; Jenkins, Fred. 2006. French: a linguistic introduction. Cambridge Univ. Press. Cambridge. ISBN 978-0-521-82144-5
  17. Collins, Beverley; Mees, Inger M. 2013. Practical phonetics and phonology: a resource book for students. Routledge English language introductions 3. izdanje. Routledge. London. ISBN 978-0-415-50650-2
  18. Anderson, Stephen R. Rujan 1982. The Analysis of French Shwa: Or, How to Get Something for Nothing. Language. 58 (3): 534. doi:10.2307/413848
  19. Lindsey, Geoff (15. siječnja 2012.): Le FOOT vowel. English Speech Services. Pristupljeno 14. svibnja 2016.
  20. Fagyal, Zsuzsanna; Kibbee, Douglas; Jenkins, Fred. 2006. French: a linguistic introduction. Cambridge Univ. Press. Cambridge. ISBN 978-0-521-82144-5
  21. Walker, Douglas C. 1984. The pronunciation of Canadian French. Univ. of Ottawa Pr. Ottawa. ISBN 978-0-7766-4500-1
  22. Tranel, Bernard. 2000. The sounds of French: an introduction Transferred to digital reprinting izdanje. Cambridge Univ. Pr. Cambridge. ISBN 978-0-521-31510-4
  23. Anderson, Stephen R. Rujan 1982. The Analysis of French Shwa: Or, How to Get Something for Nothing. Language. 58 (3): 534. doi:10.2307/413848
  24. Tranel, Bernard. 2000. The sounds of French: an introduction Transferred to digital reprinting izdanje. Cambridge Univ. Pr. Cambridge. ISBN 978-0-521-31510-4
  25. a b Garde, Paul. 1993. Naglasak. Prijevod: Raguž, Dragutin. Školska knjiga. Zagreb. str. 74. – 75.
  26. How to Pronounce French Silent Letters. ThoughtCo (engleski). Pristupljeno 21. prosinca 2023.
  27. a b A Guide to Silent Letters in French - MasterYourFrench. www.masteryourfrench.com (engleski). 29. lipnja 2021. Pristupljeno 21. prosinca 2023.
  28. Gerhard Jäger, Paola Monachesi, Gerald Penn, Shuly Wintner: Proceedings of Formal Grammar, 2004.
  29. Cécile Fougeron: Word boundaries and contrast neutralization in the case of enchaînement in French, u: Papers in Laboratory Phonology IX: Change in Phonology, Berlin: Mouton de Gruyter, 2007., str. 609. – 642.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Walter, Henriette; Walter, Gérard. 1998. Dictionnaire des mots d'origine étrangère.