Fanariot

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Fanarioti ili grčki fanarioti (grčki: φαναριώτες, rumunjski: fanarioţii, bugarski: фанариоти, turski: Fenerli Rumlar) naziv je za članove utjecajnih grčkih (ali i heleniziranih rumunjskih i albanskih) obitelji[1] naseljenih su konstatinopolskoj gradskoj četvrti Fener (četvrti fenjera).[2]

Fanar je nekoć bila dominantno grčka četvrt u kojoj i danas stoluje carigradski patrijarh. Unatoč svom kozmopolitizmu i vrlo često zapadnoeuropskom obrazovanju bili su duboko ukorijenjeni u tradiciju helenizma.

Fanarioti su izrasli iz klase novčano ojačalih grčkih trgovaca, od kojih je većina tvrdila da vuče podrijetlo od plemenitaških bizantinskih obitelji. Imali su osobito velik utjecaj na upravu u Otomanskom carstvu na području Balkana od XVIII. st.[2] Nastojali su izgraditi kuće u četvrti Fanar u kojoj je rezidenciju imao ekumenski patrijarh, koji je po otomanskom upravnom sustavu miletu smatran vjerskim i svjetovnim vođom (millet-bashi) svih pravoslavnih kršćana u Otomanskom carstvu (Rum milet ili Rimski narod carstva). Fanarioti su nastojali ući u uži krug patrijarhovih suradnika (ekumenskih arhonta) i na taj način proširiti svoj utjecaj.

Povijest[uredi VE | uredi]

Grb Constantina Ipsilantija iz 1805.

Pojedini članovi fanariotskih obitelji uspjeli su steći veliko bogatstvo i utjecaj već tijekom XVII. st, dobivši visoka mjesta u otomanskoj upravnoj hijerarhiji. Od 1669. god pa sve do Grčkog rata za neovisnost 1821. fanarioti su tvorili većinu dragomana u Visokoj Porti i većinu osoblja u otomanskim diplomatskim predstavništima, što je djelomično bilo i zbog dobrog obrazovanja koje je bilo na znatno višoj razini u usporedbi s ostatkom otomanskog stanovništva.[1]

U razdoblju 1711. - 1716. god. i 1821. god. dobar dio njih dočepao se pozicija hospodara, vojvoda ili kneza u dunavskim kneževinama (Moldovi i Vlaškoj), što je postalo uobičajenim promaknućem nakon dragomanske službe. To se razdoblje često naziva i fanariotskim razdobljem u rumunjskoj povijesti.[2]

Za Otomanskog carstva[uredi VE | uredi]

Korijeni grčkog uspona mogu se pronaći u tome što je posustaloj snazi Otomanskog carstva bila potrebnija vještina diplomatskog pregovaranja nego sirova snaga oružja.[2] Od XVII. st. Otomansko carstvo sve je češće moralo tražiti izlaze za pojedine probleme u zakulisnim i mukotrpnim diplomatskim mirovnim pregovaranjima i dogovaranjima.

Kako je dio otomanske tradicije bio i ignoriranje svega zapadnog (pa tako i jezika), Visoka Porta takve je dužnosti prepustila Grcima koji su vladali jezicima i poznavali zapadnu kulturu (preko trgovačke tradicije), a većinu tih poslova dobili su fanarioti.

Aleksandar Ipsilantis


Neke od značajnijih fanariotskih obitelji[uredi VE | uredi]

  • Argiropolos
  • Callimachi (Călmaşu), izvorno rumunjska boljarska obitelj iz Moldove
  • Cantacuzino
  • Karađa (Caragea)
  • Obitelj Gika (Ghikas, Ghica, Ghyka, Ghika , Gjika), izvorno albanska obitelj iz Makedonije
  • Obitelj Manos
  • Kavadas (Kavvadas)
  • Mavrocordatos (Mavrocordat)
  • Mavrogenes (Mavrogeni)
  • Morosis (Moruzi)
  • Musurus
  • Racovica (Racoviţă), rumunjska plemenitaška obitelj iz Vlaške
  • Obitelj Rosetti (Ruset ili Russeti)
  • Sotzos (Suţu ili Sutzu), izvorno vlaška obitelj
  • Ipsilantis (Ipsilanti)
  • Vacarescu, rumunjski boljari iz Vlaške
  • Vlastos

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Encyclopedia Britannica, The Phanariotes, 2008, O.Ed.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Encyclopedia Britannica, Phanariote, 2008., O.Ed; Ime Fener, Φανάρι (Fanari) vuče podrijetlo od grčke pomorske riječi za svjetionik (Τριανταφυλλίδης On line Dictionary. Φανάρι (ναυτ.)). pristupljeno 7. listopada 2006.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Mihai Berza, "Haraciul Moldovei şi al Ţării Româneşti în sec. XV–XIX", in Studii şi Materiale de Istorie Medie, II, 1957, p.7–47
  • Alex Drace-Francis, The Making of Modern Romanian Culture, London - New York, 2006, id=ISBN 1845110668
  • Neagu Djuvara, Între Orient şi Occident. Ţările române la începutul epocii moderne, Humanitas, Bucharest, 1995
  • Vlad Georgescu, Istoria ideilor politice româneşti (1369-1878), Munich, 1987
  • Eric Hobsbawm, Age of Revolutions, section "Greek War of Independence"
  • Konstantinos Paparrigopoulos (- Pavlos Karolidis), History of the Hellenic Nation (Volume Eb), Eleftheroudakis, Athens, 1925
  • L. S. Stavrianos, The Balkans Since 1453