Druga palatalizacija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Druga (regresivna) palatalizacija (poznatija pod nazivom sibilarizacija) naziv je za glasovnu promjenu koja se dogodila u općeslavenskom razdoblju praslavenskog jezika.[1] Njome su se regresivno palatalizirali velari *k, *g i *x i postali sibilanti *c *dz (u hrv. kasnije > z) i *ś (u hrv. kasnije > s) ispred diftonga *aj/āj koji je u vrijeme ove promjene vjerojatno već postao *ě, ali i ispred drugih prednjih samoglasnika koji su u jezik ušli posuđenicama ili glasovnim promjenama.[2][3]

Rezultat[uredi | uredi kôd]

Glasovi *k, *g i *x postali su *t' > *c, *d' > *dz i *ś:

  • praslavenski *kajlu 'cio, zdrav' > staroslavenski cělъ, hrvatski cio (cijel)
  • praslavenski *nagaj (D jd. imenice *naga 'noga') > staroslavenski nodze, hrvatski nozi

U istočnoslavenskim i južnoslavenskim jezicima druga je palatalizacija djelovala i preko praslavenskog glasa *w:[2]

  • praslavenski *gwajzda 'zvijezda' > staroslavenski zvězda, hrvatski zvijezda, ali poljski gwiazda
  • praslavenski *kwajtu 'cvijet' > staroslavenski cvět, hrvatski cvijet, ali poljski kwiat

U istočnoslavenskim i južnoslavenskim jezicima poslije se *ś stopilo sa *s, ali u zapadnoslavenskim sa *š.[2]

Većina je jezika /dz/ promijenilo u /z/, očuvan je u staroslavenskom, lehitskim jezicima (primjerice poljskom), slovačkom i ohridskom dijalektu makedonskog jezika.

U originalnim se praslavenskim riječima promjena dogodila ispred *ě i ponekad *i (također je nastao od diftonga *aj u nekim uvjetima[4]) jer je prva palatalizacija već palatalizirala velare ispred drugih prednjih samoglasnika, ali u posuđenicama se ova promjena dogodila ispred svih prednjih samoglasnika:

  • latinski acētum 'ocat' > gotski akit- > praslavenski *akitu > staroslavenski ocьtъ, hrvatski ocat

Datiranje i prostor[uredi | uredi kôd]

Druga se palatalizacija dogodila nakon prve i nije zahvatila sve slavenske idiome. Nije djelovala u nekim sjeverozapadnim ruskim govorima gdje postoje oblici poput kev' za hrvatski cijev. Drugi, pak, kažu da su u tim slučajevima velari zapravo bili palatalizirani dentalni suglasnici i u starijim spomenicima i u modernim varijantama, ali glasovi se nisu promijenili u afrikate kao što je normalno za drugu palatalizaciju.[5]

Vjerojatno se počela širiti s juga prostora gdje se govorilo praslavenskim.[5]

Znanstvenici se razilaze o pitanju točna vremenu događanja promjene, neke su teorije:

  • ne ranije od 2. do 4. stoljeća poslije Krista (T. Lehr-Spławiński)
  • od 3. do 5. st. poslije Krista (F. Filin[6])
  • 575. – 650. (A. Lamprecht)
  • ne ranije od 600. godine poslije Krista (H. Birnbaum)
  • 6. do 7. stoljeća nove ere (G. Y. Shevelov[7], Z. Stieber[8])
  • najkasnije od 5. do 10. stoljeća nove ere (V. Čekmonas).

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. palatalizacija | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 22. siječnja 2022.
  2. a b c Matasović, Ranko. 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Matica hrvatska. Zagreb. str. 140. ISBN 978-953-150-840-7
  3. Mihaljević, Milan. 2002. Slavenska poredbena gramatika. Školska knjiga. Zagreb. ISBN 953-0-30225-8. OCLC 53295277
  4. Comrie, Bernard; Corbett, Greville G. Proto-Slavonic. London. str. 60–124. ISBN 0-415-28078-8
  5. a b Kapović, Mate. 2008. Uvod u indoeuropsku lingvistiku. Matica hrvatska. Zagreb. ISBN 978-953-150-847-6
  6. Filin, Fedot P. 2006. Proischoždenie russkogo, ukrainskogo i belorusskogo jazykov : istoriko-dialektologičeskij očerk Izd. 2., stereotipnoe izdanje. KomKniga. Moskva. ISBN 5-484-00518-3. OCLC 315671079
  7. Shevelov, George Y. 1964. A Prehistory of Slavic: The Historical Phonology of Common Slavic. Carl Winter Universitätsverlag Heidelberg
  8. Stieber, Zdzisław. 2005. Zarys gramatyki porównawczej języków słowiańskich Wyd. 4 izdanje. Wydawnictwo Naukowe PWN. Warszawa. ISBN 83-01-14542-0. OCLC 69455764