Staroslavenski jezik
Staroslavenski jezik (ISO 639-3: chu)[1][2], zvan i starocrkvenoslavenski i crkvenoslavenski (česta kratica na engleskom OCS = Old Church Slavonic[3]) prvi je književni slavenski jezik, temeljen na osnovi makedonskog govora iz okolice Soluna u 9. stoljeću.[4] Tradicijski se smatra da su ga stvorili misionari, Sveti Ćiril i Metod i iskoristili za prijevod Biblije i ostalih tekstova s grčkog te za neke vlastite radove. Smatra se da su pisma razvijena za bilježenje staroslavenskoga jezika glagoljica i ćirilica.
Proučavanjem staroslavenskoga jezika bavi se slavistika, a u Hrvatskoj i Staroslavenski institut.
Drži se da od Traktata Crnorisca Hrabra (O pismenima) Slaveni nisu imali pisma te Hrabar govori o tri faze – nepoznavanju pisma, korištenju tuđeg pisma bez ustrojenja" i korištenje svojeg pisma koje su stvorili Ćiril i Metod:
Prĕžde ubo slovĕne ne imĕhǫ knigъ, nǫ črъtami i rĕzami čьtĕhǫ i gataahǫ, pogani sǫĉe. Krъstivše že sę, rimskami i grъčьskymi pismeny nǫždaahǫ sę (pisati) slovĕnsku rĕčь bez ustroenia.
Aĉe li vъprosiši slovĕnskyę bukarę glagolę kto vy pismena stvorilъ estь ili knigy prĕložilъ, to vьsi vĕdętь. I otvĕĉavše rekǫtь. Svętyi kostantinъ filosofъ, naricaemyi kirъlъ. tъ namь pismena stvori i knigy prĕloži. i methodie bratъ ego.
(Prije Slaveni ne imađahu knjiga, nego crtama i zarezima crtahu i gatahu bivajući pogani. Pokrstivši se nastojahu grčkim i latinskim pismenima kojekako pisati svoju riječ bez ustroja. (...) A ako zapitaš slavenske književnike govoreći tko vam je slova sastavio ili knjige preveo, to svi znaju i odgovorivši reći će: sveti Konstantin Filozof, zvani Ćiril, taj nam i slova sastavi i knjige prevede, i Metod, brat njegov.)
Staroslavenska pisma bila su glagoljica i ćirilica. Prema mišljenju dijela jezikoslovaca, glagoljica je starije pismo te ju je stvorio Konstantin Ćiril, a poslije je, prema Georgievu, nastala ćirilica zbog povijesnog procesa u kojem su sudjelovali mnogi, a sve je počelo od nesustavnog bilježenja slavenskih riječi grčkim i latinskim slovima (grčki alfabet i latinica).
Moravski knez Rastislav poslao je poruku caru Mihajlu da mu pošalje ljude koji bi naučavali njegov narod, širili pismo i pokrštavali na njihovu jeziku. Car je Konstantinu i Metodu rekao da su oni Solunjani, a da svi Solunjani dobro govore slavenskim jezikom. Naime, mnogo će im biti lakše naučavati jezikom poznatim narodu. Nakon brojnih prijašnjih misija, Konstantin pristaje, i odlazi u Moravsku 863. godine s bratom Metodom.
Ondje ostaju tri godine, a potom odlaze i u Panoniju. Dok su ondje djelovali, preveli su s grčkoga jezika velik broj liturgijskih djela, a za Metoda se kaže da je nakon Konstantinove smrti preveo za osam mjeseci sve biblijske knjige, osim Knjige Makabejaca. Stvorili su također i prvi zakonski kodeks, Zakon sudnyj ljudem te prijevod Nomkanona.
Konstantin se bunio protiv tzv. trojezične hereze, da su jedina tri dostojna jezika za slavljenje liturgije latinski, grčki i hebrejski. U raspravi s akvilejskim svećicima rekao je poznate riječi:
Ne pada li kiša od Boga na sve jednako? Ili, ne sja li Sunce, također, na sve? Ne udišemo li svi isti zrak? A kako se vi ne stidite samo tri jezika priznavati, a hoćete da svi drugi narodi i plemena budu slijepi i gluhi
U starim se spisima taj jezik nazivao jednostavno – slovĕnьskъ. U 5. glavi Žitja Metodova bizantski car Mihajlo III. govori Ćirilu i Metodu da su oni Solunjani, a da Solunjani vьsi čisto slovĕnьsky besĕdujǫtъ. U 15. glavi piše da je Metod preveo knjige otъ grьčьska języka vъ slovĕnьskъ, a u 17. da Metodovi učenici poslije njegove smrti latinьsky i grьčьsky i slovĕnьsky sъtrĕbišę, a isti naziv koristi i bizantski pisac Jovan Egzarh. Pridjev slavenski koristio se za imenovanje književnog jezika Slavena i slavenskih idioma.
Staroslavenski se razvio na osnovi jednog slavenskoga govora povezana s današnjim makedonskim i bugarskim,[5] stoga se često nazivao i staromakedonski te starobugarski. Naziv starobugarski koristili su bugarski slavisti govoreći o bugarsko-makedonskim temeljima, a također su uspoređivali s latinskim i grčkim rekavši da su i oni bili književni jezici velikog prostora, ali su opet nazivani narodnim imenima. No, treba uzeti u obzir činjenicu da je tim jezicima nadogradnja bila latinska i grčka, a u staroslavenskom je ona dignuta iznad nacionalne razine te je općeslavenska.
Osim dvaju spomenutih naziva zbog narodne osnove, koristila su se još dva zbog uporabe – starocrkvenoslavenski i crkvenoslavenski. Naime, staroslavenski jezik bio je književni jezik liturgijskih spisa. On nije bio govorni jezik starih Slavena, bio je usko vezan uz sakralnu književnost, nastalu prevođenjem grčkih izvornika (što se očitovalo u brojnim leksičkim, morfološkim i sintaktičkim grecizmima). No, staroslavenski jezik koristio se i za profane svrhe (pravni spisi i književnost općenito) čim su mu prilike to dopustile.
Neki razlikuju navedena dva termina pa starocrkvenoslavenskim nazivaju prvi zabilježeni period staroslavenskog jezika, doba kanonskih spisa 10. i 11. stoljeća, a crkvenoslavenskim jezik od 12. stoljeća nadalje, kad se počinju javljati prve redakcije i recenzije, ovisno o jezičnim idiomima. Nikolaj Trubeckoj uveo je termin prastarocrkvenoslavenski, stoga neki predlažu sljedeću podjelu:
- prastarocrkvenoslavenski (862. – 885.)
- starocrkvenoslavenski (10. i 11. stoljeće, jezik kanonskih tekstova)
- crkvenoslavenski (od 12. stoljeća nadalje, prve redakcije)
- novocrkvenoslavenski (u određenim sredinama, osnova je lokalni idiom; u Hrvatskoj je to oko 16. stoljeća)
Kao što je i u naslovu uvedeno, najčešći je naziv za ovaj jezik staroslavenski jezik. On ne ukazuje na narodnu osnovicu ni na uporabu te je stoga, s neutralnog gledišta odgovarajući i čest u uporabi. No, neki mu te nedostatke i zamjeraju, stoga je uveden najtočniji i precizan termin – općeslavenski književni jezik (Eduard Hercigonja). On ukazuje na to da je bio književni jezik svih slavenskih naroda, bar na jednom dijelu njihova teritorija i u jednom dijelu vremena. Također govori da mu je nadogradnja općeslavenska, a ne lokalna.
Staroslavenski jezik ne smije se miješati s praslavenskim jezikom, matice iz koje su se razvili svi slavenski jezici. Za razliku od staroslavenskog, praslavenski je bio govorni jezik, ali mu je nedostajao bogat leksik, razvedena sintaksa i iznijansirana stilistika da bi mogao poslužiti za književni jezik liturgijskih spisa. Kronološki se staroslavenski poklapa s posljednjom fazom praslavenskog jezika.
.jpg)
Drži se da se staroslavenski jezik razvio na osnovu jednog makedonskog govora u okolici Soluna (s tim da je u to vrijeme nije bilo odvojena makedonskoga i bugarskoga jezika[6]) s kasnijim utjecajem zapadnoslavenskih govora.[7] No, bila je poznata i takozvana panonska teorija koju su posebno zastupali Franc Miklošič i Jernej Kopitar. Oni su tvrdili da se njemačka, latinska i mađarska obilježja staroslavenskog mogu objasniti samo činjenicom da je osnova staroslavenskome bio panonski govor. Ta je teorija nazvana panonskom. No, susreli su se i s problemima – kako objasniti tipične makedonske odraze št i žd (od praslavenskih *t’ i *d’). To su riješili tako da su pronašli mađarske posuđenice koje sadrže te glasove, a oni su ih mogli dobiti jedino posuđivanjem od panonskih Slavena. Tu teoriju opovrgnuo je Vatroslav Jagić objasnivši da su Mađari primili te posuđenice u doba seobe, kad su se Bugari i Makedonci selili prema svojim današnjim domovinama.
Grčka riječ κανών označavala je propis, pravilo, određen broj, a potonje je i značenje staroslavenskog kanona. To je malen broj sačuvanih spomenika iz 10. i 11. stoljeća, prvi sačuvani spomenici nakon djelovanja svetih Ćirila i Metoda, jer njihova djela nisu sačuvana.
Spomenici pisani glagoljicom[8]:
Redakcija je spontatno i nehotično mijenjanje staroslavenskog jezika, zbog utjecaja piščeva jezika i njegova lokalnog idioma, a recenzija je namjerno mijenjanje zbog jezika nekog kraja te se staroslavenski prilagođava području. Razlika katkad i nije najjasnija, ali općenito govorimo o redakcijama staroslavenskog jezika koje su se razvile na većim područjima.
Staroslavenski je odigrao važnu ulogu u povijesti slavenskih jezika i razvio se u crkvenoslavenski, koji se još koristi kao liturgijski jezik u nekim pravoslavnim i grkokatoličkim crkvama. U nekim hrvatskim katoličkim biskupijama na otocima i na obali razvio se u hrvatsku redakciju koja je korištena u glagoljaškoj liturgiji zapadnog, rimskog obreda, sve do Drugog vatikanskog sabora, a u nekim svojim oblicima i sve do danas.
Hrvatski tip staroslavenskog jezika ima sljedeća obilježja:
- stražnji i prednji nazali – ǫ i ę – mijenjaju se u u i e (rǫka > ruka, pęt > pet)
- jeri y mijenja se u i (byti > biti)
- grafem šta – ĉ / mijenja se u ć, šć ili rjeđe u št
- odrazi praslavenskih *stj i *skj, za razliku od stsl. št, obično daju šć
- zbog depalatalizacije, poluglasi (jor i jer) se vokaliziraju, u jakom položaju daju a (u kajkavskim govorima zatvoreno e), ali se prije toga izjednačuju (to vidimo u primjeru da su i jer (ь) i jor (ъ) dali isti odraz – sъnъ > sanь, san`, dьnь > dan, dan`). Poslije su se jerovi označivali štapićima i apostrofima te postupno nestali.
Neki spomenici staroslavenskoga jezika dokazane hrvatske redakcije: Humačka ploča kod Ljubuškog, Grškovićev odlomak apostola, Splitski misal, Divoševo evanđelje, Batalovo evanđelje, Hvalov zbornik, Mletački zbornik, Miroslavljevo evanđelje.
Neki se tekstovi mogu označiti kao srpski, neki kao hrvatski, a neki bi možda mogli pripadati bosanskoj, ali znanstveno posebna bosanskohercegovačka redakcija nije dokazana.
Podrobniji članak o temi: Slavenosrpski jezik
- stražnji i prednji nazali – ǫ i ę – mijenjaju se u u i e
- jeri y daje i
- grafem šta – ĉ / mijenja se u ć ili rjeđe u št
- različit razvoj poluglasa; jor nestaje, a jer prevladava (ъ > ь)
- odrazi praslavenskih *stj i *skj, kao i u stsl. daju št
- jǫ daje ju, ali se ę i ję katkad mijenjaju s e
- palatalno r i meko s postaju tvrdima
Spomenici: Vukanovo evanđelje, Hilandarska povelja, Karejski tipik, Studenički tipik, Temnićki natpis, Matičin apostol.
- umjesto staroslavenskih št i žd nalazimo odraze palataliziranog t i d > c i z (pomoštь > pomocъ, viždь > vizь)
- odrazi praslavenskih *stj i *skj, za razliku od stsl. št, daju šč
- u instrumentalu jednine o-deklinacije, glavne, srednjeg roda umjesto nastavka -omь dolazi -ъmь
- genitiv zamjenice azъ (ja) umjesto staroroslavenskog mene nalazimo mne (ispadanjem starog jora od mъne)
Spomenici: Kijevski listići, Praški listići, Reimsko evanđelje.
- katkad se stražji nazal ǫ mijenja u o (mǫčenik > močenik)
- suglasnička skupina -dl- čuva se u drugom participu preterita, ekvivalenti današnjeg glagolskog pridjeva radnog (modlila)
Spomenici: Brižinski spomenici (pisani latinicom)
- stražnji i prednji nazali – ǫ i ę – mijenjaju se u u i ja
- prema staroslavenskim rь, lь, rъ, lъ između suglasnika dolaze ьr, ъr, ьl, ъl
- ra- i la- izvedeni od praslavenskog or i ol zamjenjuju se s ro- i lo- (rabota, lokъtь)
- staroslavensko žd daje ž, a št daje č (vižь, pečь)
- skupine nastale metatezom likvida, ra, la, rĕ, zamjenjuju se skupinama oro, olo, ere (gradъ > gorodъ, zlatъ > zolotъ, umrĕti > umereti)
- u genitivu jednine te nominativu i akuzativu množine ja-deklinacije te u akuzativu množine jo-deklinacije ę prelazi u ĕ (zemlĕ)
- u dativu i lokativu ličnih zamjenica umjesto e nalazi se ĕ (tebĕ)
Spomenici: Ostromirovo evanđelje, Arhangelsko evanđelje, Čudovski psaltir, Svjatoslavov zbornik.
- prednji nazal ę iza č, ž i š te j prelazi u stražnji ǫ, a ǫ iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) prelazi u ę
- ǫ katkad prelazi u ъ, a ĕ katkad u ja
Spomenici: Traktat Crnorisca Hrabra, Trnovsko evanđelje, Bojansko evanđelje, Vračansko evanđelje, Jovanovo evanđelje.
- ǫ prelazi u ę iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) te iza kombinacije usnenog samoglasnika sa suglasnikom l (voljǫ > volję)
- jerovi se katkad vokaliziraju, ъ > o, ь > e
- ę i ĕ te e i ĕ miješaju se u korištenju
- katkad se ę mijenja s e, a ǫ s a, ъ i u
- št i žd se čuvaju
Spomenici: Ohridski apostol, Dobromirovo evanđelje
- Stjepan Damjanović: Staroslavenski jezik, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005.
- Stjepan Damjanović: Slovo iskona, Matica hrvatska, Zagreb, 2005.
- Josip Bratulić: Žitja Konstantina Ćirila i Metodija, Kršćanska sadašnjost, 1998.
- Eduard Hercigonja: Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Matica hrvatska, Zagreb, 2006.
- Josip Hamm: Staroslavenska gramatika
- ↑ (engl.) Ethnologue (14th)
- ↑ (engl.) Ethnologue (15th)
- ↑ (engl.) Old Church Slavonic Online A. Richard Diebold Center for Indo-European Language and Culture, Linguistics Research Center, Sveučilište u Teksasu Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. svibnja 2006. (Wayback Machine) (engl.)
- ↑ (engl.) Encyclopedia od Indo-European Culture, J.P. Mallory and D.Q. Adams, str. 301.
- ↑ Birnbaum, Henrik. Siječanj 1990. The Linguistic Type of Old Church Slavonic Viewed in the Perspective of Time and Space. Scando-Slavica (engleski). 36 (1): 115–130. doi:10.1080/00806769008600974. ISSN 0080-6765
- ↑ Birnbaum, Henrik. Siječanj 1990. The Linguistic Type of Old Church Slavonic Viewed in the Perspective of Time and Space. Scando-Slavica (engleski). 36 (1): 115–130. doi:10.1080/00806769008600974. ISSN 0080-6765
- ↑ Sussex, Roland, Roland; Cubberley, Paul. 2006. The Slavic Languages. Cambridge Language Surveys. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-1-139-45728-6
- 1 2 Stjepan Damjanović: Staroslavenski jezik, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005.
