Emanuel Gagliardi
Emanuel "Manko" Gagliardi (Manco Gagliardi, Galjardi) (Zagreb, 29. travnja 1885. – Stara Gradiška, 25. ožujka 1942.), hrvatski političar i emigrantski djelatnik, dužnosnik austro-ugarske policije[1][2][3]
Životopis[uredi | uredi kôd]
Rođen je 1885. godine od talijanskih roditelja.[3] Sin talijanskog doseljenika, građevinskog poduzetnika.[4] Hrvat po usvojenju.[3] Za studiranja bio je militantni frankovac.[4] U Zagrebu je 1911. završio pravo s doktoratom. Predratni pristaša Stranke prava[2] i jedan od frankovačkih prvaka.[4] Vojsci je pristupio ili kao dragovoljac ili mobilizirana osoba pristupio vojsci. Za potrebe zagrebačkog vojnog zapovjedništva kao pravnik obavljao sigurnosne istražne zadaće, ako se radilo o uhodarskim ili politički osjetljivim zadaćama, na taj način bio je povezan s radom SDDS-a. 1914. nosio je čin zastavnika.[5] U vrijeme austro-ugarske okupacije Srbije bio je čelnik policije u Kragujevcu.[6] Kraj Prvoga svjetskog rata dočekao je u Austriji.[1] Prosinca 1918. otišao je u izbjeglištvo u Štajerski Gradac (Graz).[2] Poslije raspada Austro-Ugarske i stvaranja Jugoslavije nije se vratio u domovinu, nego je ostao u emigraciji i sudjelovao u organiziranju hrvatske političke emigracije.[1] U svibnju 1919. U Štajerskom Gradcu (Grazu), sjedištu Hrvatskog komiteta (Hrvatskog emigrantskog komiteta, Hrvatskoga emigrantskog odbora) ušao u članstvo te organizacije[2] u kojoj je imao važnu ulogu.[7] Iz tog razdoblja traženja savezništva s Italijom, imao je zajedno s Ivom Frankom niz susreta s riječkim legionarima Giovannijem Host-Venturijem i Giovannijem Giuratijem.[3] God. 1920. Senat Zagrebačkog sveučilišta oduzeo mu je titulu doktora prava.[4]
Poslije je postao otpadnik iz redova Hrvatskog komiteta. Kako tvrdi Aglaja Frank, Gagliardi je tijekom pregovora Kraljevine SHS i Italije dojavljivao jugoslavenskoj strani što je sve zbivalo među hrvatskim emigrantima i kakva su stajališta imali u pregovorima s Talijanima, što je uz ostalo pridonijelo urušavanju Hrvatskog komiteta[1] o čijem je radu napisao polemičnu brošuru 1922.[2] U razdoblju između dvaju svjetskih ratova prišao masonima. Radio je za obavještajnu službu Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije, a u isto vrijeme i za Antu Pavelića u izbjeglištvu.[4]
U Zagreb se je vratio 1923. (1922.; odlaskom je razbio sveze s hrvatskim nacionalistima i ekstremistima[3]) pa je nakratko uhićen. Uskoro je članom Radikalne stranke a 1925. sudjeluje u pokušaju utemeljenja Hrvatske narodne radikalne stranke.[2] 1929. godine opet je među vođama, umjerenije frakcije hrvatskih nacionalista, zajedno s Vladimirom Sachsom Petrovićem.[3] Osumnjičen za ubojstvo urednika Novosti T. Schlegela 22. ožujka 1929. godine i za druge afere.[4] 1930-ih opet je otišao u inozemstvo. Ondje djeluje politički i obavještajno, no to razdoblje njegova života do danas nedovoljno je poznato do danas.[2]
Po uspostavi NDH pokušao se približiti ustaškim vlastima,[2] predstavljajući se kao "otac" ustaštva. U lipnju se već sklonio u sanatorij na Srebrnjaku.[4] Kao mason u NDH bio je uhićen[8][2] studenoga 1941. pred Banskim dvorima.[4] Nije bio u skupini od četrdesetak uhićenih slobodnih zidara, kao ni grof Josip Bombelles, nego su naknadno odvedeni u logor gdje su oboje ubijeni 1942. godine u logoru u Staroj Gradišci.[8][2]
Djela[uredi | uredi kôd]
- Istina o hrvatskom emigrantskom revolucionarnom komitetu 1919-21. Odgovor na napadaje Stjepana Radića, Graz 1922.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c d Stjepan Matković: Tko je bio Ivo Frank? U povodu prijenosa njegovih posmrtnih ostataka iz Budimpešte na Mirogoj Stina hrvatskih pradidova. nedatirano.. Pristupljeno 9. listopada 2020.
- ↑ a b c d e f g h i j Mladen Švab: Gagliardi, Emanuel Hrvatski biografski leksikon. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 1998.
- ↑ a b c d e f (tal.) Andrea Vento: In silenzio gioite e soffrite: storia dei servizi segreti italiani dal Risorgimento alla guerra fredda Il Saggiatore, 2010. Google Knjige. str. 379. ISBN 9788842816041
- ↑ a b c d e f g h M.Š. Emanuel Gagliardi u: Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 125.
- ↑ Miroslav Kota: Uloga središnje defenzivno doglasne službe u Prvom svjetskom ratu[neaktivna poveznica] Repozitorij Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatski studiji, 2019. [1] str. 108.
- ↑ Issuu Milan Basta: Rat je završio sedam dana poslije, str. 26
- ↑ Martina Grđan: Ustaška emigracija za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Filozofski fakultet u Zagrebu, Zagreb, lipnja 2014. str. 7.
- ↑ a b NDH je proglasio mason Kvaternik, ali 40 ih je završilo u Jasenovcu, Večernji list pristupljeno 23. veljače 2020.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Zlatko Matijević: Ljudevit Kežman — Radićev diplomat Hrvatska revija 1, 2007.