Europski sud
Europski sud (engl. Court of Justice) jedan je od sudova unutar Suda Europske unije, institucija Europske unije. Tumači odredbe osnivačkih ugovora i rješava sporove po tužbama država članica i građana čija su prava povrijeđena nekom od odluka tijela Unije.
Europski sud je osnovan 1952. godine i ima sjedište u Luxembourgu.
Zbog preopterećenosti Suda EZ-a, 1988. godine osnovan je Prvostupanjski sud Europskih zajednica (danas Opći sud). Sve do Ugovora iz Nice 2001. godine, ovaj je Sud djelovao kao pridruženo tijelo Europskog suda, a ne kao zaseban sud.
Europski sud sastoji se od po jednog suca iz svake države članice (dakle 27) i sedam općih pravobranitelja (engl. Advocates General). Suce i nezavisne odvjetnike imenuju vlade država članica zajedničkom suglasnošću na razdoblje od šest godina, nakon savjetovanja sa Savjetodavnim odborom, iz redova osoba čija je neovisnost neupitna i koji ispunjavaju uvjete koji se u njihovim zemljama zahtijevaju za obavljanje najviših sudačkih dužnosti ili koji su priznati pravni stručnjaci. Suci i nezavisni odvjetnici kojima je istekla dužnost mogu biti ponovno imenovani. Svake tri godine provodi se djelomična zamjena sudaca i nezavisnih odvjetnika.
Savjetodavni odbor za davanje mišljenja o prikladnosti kandidata za obnašanje dužnosti suca i nezavisnog odvjetnika Suda i Općeg suda uveden je Lisabonskim ugovorom (članak 255. UFEU). Odbor se sastoji od sedam osoba izabranih iz redova bivših članova Suda i Općeg suda, članova nacionalnih vrhovnih sudova i priznatih odvjetnika, od kojih jednoga predlaže Europski parlament. Vijeće EU donosi odluku o utvrđivanju pravila rada odbora i odluku o imenovanju njegovih članova. Ono odlučuje na inicijativu predsjednika Europskog suda.
Specifičnost suda je djelovanje nezavisnih odvjetnika. Dužnost je nezavisnog odvjetnika, djelujući posve nepristrano i neovisno, na javnoj raspravi iznositi obrazložene prijedloge odluka u predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sudu pomaže osam nezavisnih odvjetnika, od tog po jedan uvijek iz Francuske, Njemačke, Velike Britanije, Italije i Španjolske. Preostalih tri rotiraju prema abecednom redu iz preostalih 23 država članica. Na zahtjev Europskog suda, Vijeće EU može, odlučujući jednoglasno, povećati broj nezavisnih odvjetnika.
Sud zasjeda u sudskim vijećima (od tri i pet sudaca) ili u velikom vijeću (13 sudaca) u skladu s pravilima koja su u tu svrhu utvrđena u Statutu Suda Europske unije. Kada je to u skladu sa Statutom, Sud može zasjedati i u punom sastavu.
Sud ima Tajnika (engl. Registrar), koji je na čelu Tajništva (engl. Registry).
Suci iz vlastitih redova biraju predsjednika Suda na razdoblje od tri godine i može biti ponovno izabran. Predsjednik usmjerava rad Suda i predsjedava sjednicama Velikog vijeća i Suda u punom sastavu.
| # | Mandatno razdoblje | Predsjednik | Država |
|---|---|---|---|
| 1952. – 1958. | Massimo Pilotti |  Italija
| |
| 1. | 1958. – 1964. | Andreas Matthias Donner |  Nizozemska
|
| 2. | 1964. – 1967. | Charles Léon Hammes |  Luksemburg
|
| 3. | 1967. – 1976. | Robert Lecourt |  Francuska
|
| 4. | 1976. – 1980. | Hans Kutscher |  Njemačka
|
| 5. | 1980. – 1984. | Josse Mertens de Wilmars |  Belgija
|
| 6. | 1984. – 1988. | John Mackenzie-Stuart |  Ujedinjeno Kraljevstvo
|
| 7. | 1988. – 1994. | Ole Due |  Danska
|
| 8. | 1994. – 2003. | Gil Carlos Rodriguez Iglesias |  Španjolska
|
| 9. | 2003. – 2015. | Vassilios Skouris |  Grčka
|
| 9. | 2015. – danas mandat istječe 6. listopada 2021.[1] |
Koen Lenaerts | Belgija
|
| Izvori: Predsjednici Suda. European NAvigator. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. lipnja 2011. Pristupljeno 21. veljače 2012. | |||
Najvažniji postupci pred Europskim sudom:
Tužba je uređena člankom 265. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Države članica ili institucije Europske unije, a tu se ubrajaju i tijela, uredi i agencije Europske unije, mogu podići tužbe protiv drugih institucija ako utvrde da su one propustile dijelova u skladu s odredbama Ugovora odnosno zbog propusta da donese akt koji je bila obavezna donijeti. Tužba je dozvoljena ako je institucija prethodno bila pozvana da donese sporni akt. U ovom postup nadležnost ima Opći sud dok je žalbena nadležnost pripada Sudu.
Prethodni postupak je postupak koji pred Sudom pokreće nacionalni sud pred kojim se neko pitanje europskoga prava pojavi kao relevantno za odlučivanje u predmetu. Na taj se način u pravnom sustavu EU osigurava ujednačenost prava. Postupak se u praksi pokazao iznimno važnim, i upravo je u tom postupku Europski sud razvio neka temeljna načela prava EU, kao što su načelo nadređenosti i načelo izravnog učinka. Nacionalni sudovi su vezani značenjem odgovora Europskog suda te obvezuje sve sudove u hijerarhiji. Tumačenje Europskog suda u vezi određenog pitanja djeluje i erga omnes.
Prema članku 267. TFEU, Europski sud je nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču:
- tumačenja Ugovorâ;
- valjanosti i tumačenja akata institucija, tijela, ureda ili agencija Unije.
Ako se takvo pitanje pojavi pred bilo kojim sudom države članice, taj sud može, ako smatra da je odluka o tom pitanju potrebna da bi mogao donijeti presudu, zatražiti od Suda da o tome odluči. Ako se takvo pitanje pojavi u predmetu koji je u tijeku pred sudom neke države članice, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, taj je sud dužan uputiti to pitanje Sudu.[2]
- ↑ M. Koen Lenaerts est réélu Président de la Cour de justice de l'Union européenne (PDF). 9. listopada 2018. Pristupljeno 14. studenoga 2018.
- ↑ Pročišćene inačice Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o funkcioniranju Europske unije