Europski parlament

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Europski parlament
European Parliament logo.svgStraßburg Europäisches Parlament 06.jpg

Logo i jedno od sjedišta Europskog parlamenta

Općenito
Sjedište Strasbourg, Francuska
Bruxelles, Belgija
Institucija Zakonodavno tijelo Europske unije
Ustanovljena 10. rujna 1952.
Predsjednik David Sassoli
Prvi podpredsjednik Roberta Metsola
Generalni sekretar Klaus Welle
Posljednji izbori 23 -26. svibnja 2019.
Slijedeći izbori 2024.


Europski parlament (EP) jedno je od tri zakonodavna ogranka Europske unije i jedna od njezinih sedam institucija. Zajedno s Vijećem Europske unije usvaja europsko zakonodavstvo, obično na prijedlog Europske komisije. Za Europski parlament se bira 705 zastupnika. Predstavlja drugo po veličini demokratsko biračko tijelo na svijetu (nakon indijskog parlamenta) i najveće transnacionalno demokratsko biračko tijelo na svijetu (375 milijuna birača s pravom glasa u 2009.).[1] [2] [3]

Od 1979. građani Europske unije svakih pet godina općim glasanjem biraju članove Parlamenta. Odaziv birača na parlamentarnim izborima postupno se smanjivao 1979. do posljednjih izbora 2019. godine, od kada se odaziv povećao za 8 postotnih bodova i prvi put od 1994. godine popeo iznad 50%.[4] U svim državama članicama pravo glasa za izbor zastupnika u EP stječe se s navršenih 18 godina, osim na Malti i u Austriji gdje se pravo stječe sa 16 godina i u Grčkoj sa 17.[5]

Iako Europski parlament predstavlja zakonodavnu vlast, on kao ni Vijeće Europske unije, formalno nema pravo predlagati zakone kao što to ima većina nacionalnih parlamenata država članica.[6] [7] Predlaganje zakona je prerogativ Europske komisije, a EP potvrđuje ili odbija zakonske prijedloge. Parlament je "prva institucija" Europske unije, prva se spominje u njezinim ugovorima i ima ceremonijalnu prednost pred ostalim institucijama EU-a.[8] Dijeli jednake zakonodavne i proračunske ovlasti s Vijećem, osim o nekoliko pitanja u kojima se primjenjuju posebni zakonodavni postupci i ima jednaku kontrolu nad proračunom EU-a. Europska komisija služi kao izvršna grana EU-a i odgovorna je Parlamentu. Konkretno, Parlament može odlučiti hoće li odobriti kandidata Europskog vijeća za predsjednika Komisije i povjeren mu je zadatak odobravanja (ili odbijanja) imenovanja Komisije u cjelini. Tijekom njezinog mandata može prisiliti Komisiju da podnese ostavku usvajanjem prijedloga za izricanje nepovjerenja.[6]

Predsjednik Europskog parlamenta je David Sassoli (PD), izabran u srpnju 2019. Pet najvećih skupina u Parlamentu su skupina Europske pučke stranke (EPP), Progresivni savez socijalista i demokrata (S&D), Renew Europe (prije ALDE), Zeleni/Europska slobodna alijansa (Zeleni - EFA) i skupina Iidentiteta i demokracije (ID). Posljednji izbori za Europski parlament bili su 2019. godine.

Sjedište Parlamenta je u Strasbourgu u Francuskoj,[9] a tajništvo Europskog parlamenta nalazi se u gradu Luxembourgu. Plenarne sjednice održavaju se u Strasbourgu i u Bruxellesu u Belgiji, dok se sastanci parlamentarnih odbora održavaju prvenstveno u Bruxellesu.[10] [11]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Europske unije

Simbol Europskog parlamenta do 1983. godine.

Kao i ostale europske institucije, tako je i Europski parlament promijenio oblik otkad je prvi puta formiran 10. rujna 1952. Parlament je jedna od najstarijih zajedničkih institucija i započeo je postojanje kao Zajednička skupština Europske zajednice za ugljen i čelik (ECSC). Bila je to savjetodavna skupština 78 imenovanih parlamentaraca izabranih iz nacionalnih parlamenata država članica koji nisu imali zakonodavne ovlasti.[12] [13] Promjenu u odnosu na svoje osnivanje istaknuo je profesor David Farrell sa Sveučilišta u Manchesteru: "Tijekom većeg dijela svog života Europski parlament mogao je s pravom biti označen kao" višejezična govornica."[14]

Njegov razvoj od osnutka pokazuje kako su se strukture Europske unije razvijale bez jasnog "glavnog plana", Tom Reid iz Washington Posta je primjerice o Uniji napisao: "nitko ne bi namjerno dizajnirao vladu tako složenu i suvišnu kao EU". [15] Čak su i dva sjedišta u Parlamentu, koja su se nekoliko puta mijenjala, rezultat različitih sporazuma ili nedostatka sporazuma. Iako bi većina zastupnika u Europskom parlamentu radije imala sjedište upravo u Bruxellesu, Francuska je na summitu Johna Majora u Edinburghu 1992. godine izborila amandman na ugovor kako bi trajno održala plenarno sjedište Parlamenta u Strasbourgu.[16] [17]

Savjetodavna skupština[uredi | uredi kôd]

Sjednica Parlamentarne skupštine Vijeća Europe u bivšem Domu Europe u Strasbourgu u Francuskoj u siječnju 1967. Za govornicom je Willy Brandt, zapadnonjemački ministar vanjskih poslova.

U izvornoj Schumanovoj deklaraciji se Europski parlament ne spominje. Pretpostavljalo se ili se nadalo da će poteškoće s britanskom otporom biti riješene kako bi Parlamentarna skupština Vijeća Europe mogla početi funkcionirati. Tijekom pregovora o Ugovoru uvedena je zasebna Skupština kao institucija koja će biti protuteža i nadzirati izvršnu vlast, a istovremeno će joj pružiti demokratski legitimitet.[18] Tekst Pariškog ugovora pokazao je želju čelnika za povećanjem važnosti ovog tijela na nešto više od uobičajene savjetodavne skupštine, te su koristili izraz da u tijelo budu izabrani "predstavnici naroda" na izravnim izborima. Njegova rana važnost istaknuta je kada je Skupština dobila zadatak sastaviti nacrt ugovora o uspostavi Europske političke zajednice. Ovim je dokumentom 13. rujna 1952. osnovana ad hoc skupština s dodatnim članovima[19], ali nakon neuspjeha u osnivanju predložene Europske obrambene zajednice zbog veta Francuskog parlamenta projekt je napušten.[20]

Unatoč tome, Europska ekonomska zajednica i Euratom osnovani su 1958. Rimskim ugovorima. Zajedničku skupštinu dijelile su sve tri zajednice (koje su imale zasebne rukovoditelje) i ona je bila preimenovana u Europsku parlamentarnu skupštinu.[21] Prvi sastanak održan je 19. ožujka 1958. godine, sjedište je bilo u Luksemburgu, a Robert Schuman je izabran za prvog predsjednika. Dana 13. svibnja skupština se preoblikovala tako da su članovi okupljeni u skladu s političkom ideologijom, a ne nacionalnošću.[22] Taj se trenutak smatra istinskim rođenjem modernog Europskog parlamenta, stoga je proslava 50 godina postojanja Parlamenta održana u ožujku 2008., a ne 2002.[23]

Tri europske organizacije, Europska zajednica za ugljen i čelik, Euratom i Europska ekonomska zajednica spojile su svoje prethodno zasebne funkcije i 1967. osnovale novu organizaciju Europske zajednice, a Europska parlamentarna skupština je promijenila naziv tijela u trenutni "Europski parlament" 1962.[24] Godine 1970. Parlament je dobio ovlasti odlučivanja o dijelovima proračuna Zajednica, koja su kasnije proširena na cijeli proračun 1975.[25] Prema Rimskim ugovorima, Parlament je trebao biti izabran izravnim glasovanjem, međutim Vijeće je trebalo prethodno dogovoriti jedinstveni sustav glasanja, što u početku nije uspjelo. Parlament je zaprijetio da će Vijeće odvesti pred Europski sud pravde što je dovelo do kompromisa kojim će Vijeće pristati na izbore, ali pitanje sustava glasanja odgodit će se za kasniji datum.[26]

Parlament nakon izravnih izbora[uredi | uredi kôd]

Plenarno zasjedanje u Palači Europe u travnju 1985. u Strasbourgu u Francuskoj, sjedištu EP-a do 1999. godine.

Godine 1979. članovi Europskog parlamenta su prvi put izravno izabrani. To ga razlikuje od sličnih institucija poput Parlamentarne skupštine Vijeća Europe ili Panafričkog parlamenta.[27] [28] [29] Nakon prvih izbora, Parlament je održao svoje prvo zasjedanje 11. srpnja 1979. godine, izabravši za predsjednicu europarlamentarku Simone Veil što je ujedno bila i prva žena predsjednica Parlamenta otkako je osnovan kao Zajednička skupština.

Kao izabrano političko tijelo, Parlament je započeo iznositi prijedloge koji se odnose na funkcioniranje EU. Primjerice, 1984. godine, nadahnut prethodnim radom na političkoj zajednici, izradio je "nacrt Ugovora o osnivanju Europske unije" (poznat i kao "Spinellijev plan" prema talijanskom članu Parlamenta Altieru Spinelliju). Iako nije usvojen, mnoge su ideje kasnije implementirane drugim ugovorima.[30] Nadalje, Parlament je započeo glasovanja o kandidatima za predsjednika Komisije još od 1980-ih, prije nego što je dobio ikakvo formalno pravo veta.[31]

Otkad je postalo izabrano tijelo, članstvo u Europskom parlamentu se proširivalo jednostavnim dodavanjem kad god su se pridružile nove nacije (članstvo je najviše prilagođeno 1994. godine nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke). Nakon 1994. Ugovor iz Nice je nametnuo ograničenje broja izabranih članova na 732.[32]

Kao i kod ostalih europskih institucija, sjedište Europskog parlamenta još nije bilo određeno. Privremena rješenja smještala su Parlament u Strasbourg, dok su Komisija i Vijeće imali svoja sjedišta u Bruxellesu. Želeći ga smjestiti bliže tim institucijama, godine 1985. sagrađeno je drugo sjedište Parlamenta u Bruxellesu i tamo je preseljen dio aktivnosti unatoč prosvjedima nekih država. Konačni sporazum je na posljetku postiglo Europsko vijeće 1992. godine. Izjavilo se kako će Parlament zadržati svoje službeno sjedište u Strasbourgu, gdje će se održavati dvanaest sjednica godišnje, ali sve ostale parlamentarne aktivnosti odvijati će se u Bruxellesu. Parlament je osporio ovaj aranžman o postojanju dva sjedišta, ali to je rješenje kasnije ugrađeno u Amsterdamski ugovor. Još dan danas je lokacija Europskog parlamenta izvor spora.[33]

Parlament je dobivao sve veće ovlasti novim ugovorima i produženjem redovnog zakonodavnog postupka (tada se zvao postupak suodlučivanja) [34] a 1999. Parlament je iznudio ostavku Santerove komisije.[35] Istovremeno je i odbio odobriti proračun Zajednice zbog optužbi za prijevaru i loše upravljanje u Komisiji. Dvije glavne stranke su prvi put tijekom krize poprimile dinamiku vlasti i oporbe koja je završila tako što je Komisija masovno podnijela ostavku, što je bila prva prisilna ostavka uslijed pritiska Parlamenta.[36]

Pritisak Parlamenta na Europsku komisiju[uredi | uredi kôd]

Godine 2004., Europski parlament je prisilio predsjednika komisije Barrosa na promjenu kandidata za članove Komisije.
Rocco Buttiglione bio je prvi kandidat za člana Komisije koji nije dobio podršku u Europskom parlamentu


Godine 2004. održani su izbori za Europski parlament, ujedno i najveći transnacionalni izbori u povijesti, i unatoč tome što je Europsko vijeće izabralo predsjednika iz najveće političke skupine (EPP), parlament je ponovno izvršio pritisak na Komisiju. Tijekom parlamentarnih saslušanja predloženih povjerenika, europarlamentarci su izrazili sumnju glede nekih kandidata u odboru za građanske slobode i odbacili nominaciju Rocca Buttiglionea za mjesto povjerenika za pravdu, slobodu i sigurnost zbog njegovih stavova o homoseksualnosti. To je bio prvi put da je parlament ikad glasovao protiv novog povjerenika i unatoč Barrosovom inzistiranju na Buttiglioneovoj nominaciji, parlament je natjerao Buttiglionea da se povuče. Brojni drugi povjerenici također su se povući ili biti preraspoređeni prije nego što je Parlament dopustio Barrosovoj komisiji da preuzme dužnost.[37] [38]

Parlamentarna revizija Bolkesteinove direktive nagovijestila je značajan rast statusa parlamenta.

Zajedno s produljenjem redovnog zakonodavnog postupka, Parlament je u svom demokratskom mandatu dobio veću kontrolu nad zakonodavstvom nasuprot ostalih institucija. Glasujući o Bolkesteinovoj direktivi 2006. godine, Parlament je velikom većinom glasovao za preko 400 amandmana koji su promijenili temeljno načelo zakona. Financial Times opisao ga je sljedećim izrazima: [39]

Wikicitati „To je trenutak kad je Europski parlament napokon došao na svoje. To označava još jednu promjenu u odnosima moći između triju središnjih europskih institucija. Prošlotjedno glasovanje nagovještava da su se izravno izabrani europarlamentrarci, usprkos razlikama u svojoj ideološkoj, nacionalnoj i povijesnoj pripadnosti, započeli ujedinjavati kao ozbiljna i učinkovita institucija EU, upravo u vremenu kad je proširenje bitno zakompliciralo pregovore unutar Vijeća i Komisije.”

Godine 2007. povjerenik za pravosuđe Franco Frattini prvi je put uključio Parlament u razgovore o drugom schengenskom informacijskom sustavu, iako su europarlamentarci trebali biti konzultirani samo o dijelovima paketa. Nakon tog eksperimenta, Frattini je naznačio da bi želio uključiti Parlament u sva pitanja pravosuđa i kaznena pitanja, neformalno preuzimajući nove ovlasti koje bi se kasnije formalizirale kroz izglasavanje Lisabonskog ugovora.[40] Između 2007. i 2009., posebna radna skupina za parlamentarnu reformu provela je niz promjena kako bi modernizirala instituciju, primjerice, članovi Parlamenta su dobili više vremena za intervencije za govornicom, došlo je do povećanja suradnje među odborima i izglasane su druge reforme u cilju povećanja učinkovitosti.[41] [42]

Novija povijest[uredi | uredi kôd]

Lisabonski ugovor je stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine dodijelivši Parlamentu ovlasti nad cjelokupnim proračunom EU-a, čime su zakonodavne ovlasti Parlamenta izjednačene s ovlastima Vijeća Europe u gotovo svim područjima, a imenovanje predsjednika Komisije postalo je uvjetovano rezultatima parlamentarnih izbora.[43]

Barroso je dobio potporu Europskog vijeća za drugi mandat i osigurao većinsku potporu Parlamenta u rujnu 2009. Parlament je glasao s 382 glasa za i 219 glasova protiv (117 suzdržanih) uz potporu Europske pučke stranke, Europskih konzervativaca i reformista i Saveza liberala i demokrata za Europu.[44] Liberali su dali podršku tek nakon što je Barroso pristao na brojne ustupke, odustavši tako od poziva socijalista za odgodom glasanja kojima su se u prvom trenutku priklonili (EPP je Barrosa želio odobriti u srpnju te godine).[45]

Kad je Barroso predložio svoje kandidate za svoje sljedeće Povjerenstvo, ukazala se još jedna prilika za vršenje pritiska i zahtijevanje novih ustupaka. Bugarska kandidatkinja Rumiana Jeleva je nakon pritiska Parlamenta bila prisiljena odstupiti zbog kritika o njezinom neiskustvu i sukoba interesa. Imala je potporu samo EPP-a koji je započeo uzvraćati kritike kandidatima s lijevog političkog spektra prije nego li je Jeleva popustila i odstupila.[46]

Prije konačnog glasovanja, Parlament je zatražio niz ustupaka kao dio budućeg radnog sporazuma prema novom Lisabonskom ugovoru. Zahtjevi između ostalog uključuju da će predsjednik parlamenta prisustvovati sastancima Komisije na visokoj razini. Parlament je tražio predstavnika u međunarodnim pregovorima koje vodi Komisija i pravo na informacije o sklopljenim sporazumima. Međutim, Parlament je u konačnici uspio osigurati samo mjesto promatrača na sastancima Komisije. Parlament također nije izglasao imenovanja šefova izaslanstva i posebnih predstavnika za vanjsku politiku, iako će se oni pojaviti pred parlamentom nakon što ih imenuje Visoki predstavnik za vajnjske poslove. Jedna od glavnih ovlasti koje je Parlament tražio za sebe bila je ta da Parlament od Komisije želi garanciju da će Komisija predložiti zakone kad Parlament od Komisije to zatraži. Barroso je ovo smatrao kršenjem neovisnostii Komisije, ali pristao je odgovoriti u roku od tri mjeseca. Na većinu zahtjeva već je odgovoreno pozitivno.[47]

Tijekom osnivanja Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD), Parlament je koristio svoju kontrolu nad proračunom EU-a kako bi utjecao na ustroj ESVD-a. Zastupnici u Europskom parlamentu imali su za cilj povećati nadzor nad ESVD-om povezujući ga s radom Komisije i nominiranjem političkih zamjenika za Visokog predstavnika. Europarlamentarci nisu uspjeli dobiti sve što su tražili, međutim, dobili su širu financijsku kontrolu nad novim tijelom.[48] [49] U siječnju 2019., konzervativni europarlamentarci podržali su prijedloge za povećanje ravnopravnosti žena i borbu protiv seksualnog uznemiravanja u Europskom parlamentu.[50]

Sastav[uredi | uredi kôd]

Europski parlament predstavlja oko 450 milijuna građana Europske unije. Od 1. siječnja 2005. godine ukupno je 785 članova Parlamenta (zastupnika). Izbori se provode svake pete godine, na temelju općeg prava glasa. Ne postoji jedinstveni izborni sustav za izbor članova Europskog parlamenta, već je svaka država članica slobodna izabrati vlastiti sustav, uz poštovanje tri uvjeta propisanih Odlukom Vijeća (2002/772/EC):

  • izborni sustav mora primjenjivati sustav razmjernog predstavništva, bilo putem izbornih lista ili putem sustava prijenosa glasa.
  • izborno područje mora biti podjeljeno na izborne jedinice, na način koje neće utjecati na sustav razmjernog predstavništva.
  • izborni prag na nacionalnoj razini mora iznositi 5 %.

Raspodjela zastupničkih mjesta u Parlamentu po državama članica, ovisi o broj stanovnika svake države članice, tako da zemlje s više stanovnika biraju više zastupnika, no što ih biraju male zemlje.

Države članice Broj mjesta Države članice Broj mjesta
Flag of Germany.svg Njemačka 96 Flag of Austria.svg Austrija 18
Flag of France.svg Francuska 74 Flag of Bulgaria.svg Bugarska 17
Flag of Italy.svg Italija 73 Flag of Finland.svg Finska 13
Flag of the United Kingdom.svg Ujedinjeno Kraljevstvo 73 Flag of Denmark.svg Danska 13
Flag of Spain.svg Španjolska 54 Flag of Slovakia.svg Slovačka 13
Flag of Poland.svg Poljska 51 Flag of Croatia.svg Hrvatska 11
Flag of Romania.svg Rumunjska 32 Flag of Ireland.svg Irska 11
Flag of the Netherlands.svg Nizozemska 26 Flag of Lithuania.svg Litva 11
Flag of Belgium (civil).svg Belgija 21 Flag of Latvia.svg Latvija 8
Flag of the Czech Republic.svg Češka 21 Flag of Slovenia.svg Slovenija 8
Flag of Hungary.svg Mađarska 21 Flag of Estonia.svg Estonija 6
Flag of Portugal.svg Portugal 21 Flag of Luxembourg.svg Luksemburg 6
Flag of Greece.svg Grčka 20 Flag of Cyprus.svg Cipar 6
Flag of Sweden.svg Švedska 20 Flag of Malta.svg Malta 6

Od 26. rujna 2005. godine pa do ulaska u EU 1. siječnja 2007. Bugarska i Rumunjska imale su status promatrača, kao zemlje kandidatkinje za ulazak u EU. Promatrači mogu sudjelovati u raspravama, međutim ne mogu glasovati niti vrši neke druge zadaće.

Klubovi zastupnika[uredi | uredi kôd]

Klub Predsjednik Broj zastupnika
  Pučani Joseph Daul 274 2009 European Parliament Composition.svg
Socijaldemokrati Hannes Swoboda 195
Liberaldemokrati Guy Verhofstadt 85
Zeleni Daniel Cohn-Bendit
Rebecca Harms
58
Konzervativci
i reformisti
Martin Callanan 56
GUE-NGL Gabriele Zimmer 35
EFD Nigel Farage
Francesco Speroni
33
Nezavisni Nezavisni zastupnici 30 Izvor: Europski parlament

Zastupnici u Europskom parlamentu udruženi su u sedam klubova zastupnika, među kojima su i nezavisni zastupnici. Dva najveća kluba su klub Europske pučke stranke i Progresivni savez socijalista i demokrata. Klubovi se uglavnom temelje na jednoj europskoj stranci, ali mogu sadržavati i više europskih te nacionalnih stranaka kao i nezavisne zastupnike. Svaki od klubova određuje svoj unutarnji ustroj imenovanjem predsjednika, predsjedništva i tajništva kluba.[51]

Predsjednik parlamenta[uredi | uredi kôd]

Predsjednik parlamenta predsjeda raspravama i djelovanjima Europskog parlamenta. Također predstavlja Parlament unutar Europske unije i u međunarodnim poslovima. Njegov potpis se zahtijeva za uvođenje većine zakona Europske unije kao i donošenje proračuna.

Predsjednički mandat traje dvije i pol godine. Od osnutka Parlamenta 1952., ukupno je bilo 28 predsjednika, a od prvih parlamentarnih izbora 1979. bilo ih je trinaest. Trenutni predsjednik je Antonio Tajani.

Sjedište Europskog parlamenta[uredi | uredi kôd]

Sjedište Europskog parlamenta je u Strasbourgu, gdje se i održavaju redovne mjesečne (četvorodnevne) plenarne sjednice, kako je propisano protokolom u amsterdamskom ugovoru. Međutim, tijekom većeg dijela mjeseca, pripremne zakonodavne radnje, sjednice odbora, i dodatne plenarne sjednice održavaju se u Bruxellesu, gde su smještene i ostale institucije Unije. Tajništvo Europskog parlamenta nalazi se u Luksemburgu.

U posljednje vrijeme javlja se zahtjev da se sjedište Europskog parlamenta premjestu u Bruxelles, jer je tamo smještena većina institucija Europske unije. Kao jedan od razlog navodi se bespotrebno trošenje novca na dnevnice te troškove prijevoza prilikom jednomjesečnog seljenja iz Bruxellesa u Strasborug.

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Europska politička stranka

Barrosova komisija

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Brand, Constant. "Conservatives Post Gains In European Elections", The Washington Post, objavljeno 8. lipnja 2009. pristupljeno 17. kolovoza 2010.
  2. Ian Traynor. "Misery for social democrats as voters take a turn to the right", The Guardian, objavljeno 7. lipnja 2009. pristupljeno 17. kolovoza 2010.
  3. 18 new MEPs take their seats. European Parliament. (10. siječnja 2012.) Pristupljeno 14. veljače 2012.
  4. Results of the 2014 European elections. European Parliament.
  5. Panizza (svibnja 2019). The European Parliament: electoral procedures. European Parliament. Pristupljeno 13. srpnja 2019.
  6. 6,0 6,1 Parliament's powers and procedures. European Parliament. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  7. Williams (24. lipnja 2008.). Pöttering defends parliament's role at EU summits. The Parliament Magazine. Arhivirano s izvorne stranice 24. svibnja 2011. Pristupljeno 25. lipnja 2008.
  8. Parliament's Protocol Service. European Parliament. (28. srpnja 2006.) Pristupljeno 28. listopada 2007.
  9. Article 28 of the Treaty on European Union
  10. European Parliament. Europa. (19. travnja 2010.) Pristupljeno 8. prosinca 2012.
  11. Consolidated versions of the treaty on European Union and of the treaty establishing the European Community. Eur-lex. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  12. European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  13. EPP-ED Chronology – 1951–1960. European People's Party. Arhivirano s izvorne stranice 15. veljače 2009.
  14. Professor Farrell: "The EP is now one of the most powerful legislatures in the world". European Parliament. (18. lipnja 2007.) Pristupljeno 5. srpnja 2007.
  15. {{{title}}}.
  16. European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  17. The European Council - Consilium. Arhivirano s izvorne stranice 12. rujna 2014.
  18. European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  19. Ad Hoc Assembly, Information and Official Documents of the Constitutional Committee, October 1952 to April 1953. Archive of European Integration. (1953) Pristupljeno 29. listopada 2008.
  20. Composition of the European Parliament. CVCE. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  21. European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  22. 1945–1959 The beginnings of cooperation: 1958. European Parliament. Arhivirano s izvorne stranice 22. listopada 2012. Pristupljeno 20. rujna 2012.
  23. 50th anniversary of the European Parliament celebrated in Strasbourg. European Parliament. (12. ožujka 2008.) Pristupljeno 6. travnja 2010.
  24. European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  25. Power of the purse of the European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  26. Democratizing the European Union: Issues for the twenty-first Century (Perspectives on Democratization), Manchester University Press.
  27. European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  28. Framework. Council of Europe. Arhivirano s izvorne stranice 9. lipnja 2007. Pristupljeno 5. srpnja 2007.
  29. Overview of the Pan-African Parliament. Pan-African Parliament. Arhivirano s izvorne stranice 29. rujna 2007. Pristupljeno 5. srpnja 2007.
  30. The European Parliament's proposals. CVCE. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  31. European Parliament Website. Oversight over the Commission and Council. Pristupljeno 1. srpnja 2007.
  32. European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  33. The seats of the institutions of the European Union. CVCE. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  34. Power to legislate of the European Parliament. CVCE. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  35. Topan (30. rujna 2002.). The resignation of the Santer-Commission: the impact of 'trust' and 'reputation'. European Integration Online Papers. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  36. Ringer (veljače 2003). The Santer Commission Resignation Crisis. University of Pittsburgh. Pristupljeno 7. listopada 2007.
  37. Bowley (18. listopada 2004.). Buttiglione affair highlights evolving role of Parliament : Questions arise on democracy at the EU. International Herald Tribune. Pristupljeno 1. srpnja 2007.
  38. Tobais (2. studenoga 2004.). We have to democratise procedures. Café Babel. Arhivirano s izvorne stranice 29. studenoga 2005. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  39. How the European parliament got serious. Financial Times. (23. veljače 2006.) Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  40. Beunderman (9. studenoga 2007.). Frattini seeks to apply new EU treaty rules before 2009. EU Observer. Pristupljeno 9. studenoga 2007.
  41. Parliamentary reform put into practice. European Parliament. (17. siječnja 2008.) Pristupljeno 3. veljače 2009.
  42. Parliamentary reform: third package adopted. European Parliament. (20. ožujka 2009.) Pristupljeno 3. veljače 2009.
  43. The Union's institutions: The European Parliament. European Parliament. Arhivirano s izvorne stranice 1. veljače 2009. Pristupljeno 28. lipnja 2007.
  44. MEPs elect Barroso to a second term as Commission President. European Parliament. (16. rujna 2009.) Arhivirano s izvorne stranice 23. rujna 2009. Pristupljeno 28. lipnja 2007.
  45. Taylor (17. rujna 2009.). A second term – but at what price?. European Voice. Pristupljeno 28. lipnja 2007.
  46. Taylor (21. siječnja 2010.). How Jeleva was forced out. European Voice. Pristupljeno 28. lipnja 2007.
  47. Taylor (28. siječnja 2010.). MEPs agree working relations with Barroso. European Voice. Pristupljeno 28. lipnja 2007.
  48. Mahoney (23. travnja 2010.). Member states to signal broad backing for diplomatic service blueprint. EU Observer. Pristupljeno 2. svibnja 2010.
  49. Vogel (21. listopada 2010.). Backing of MEPs paves way for launch of diplomatic corps. EurActiv. Pristupljeno 19. rujna 2011.
  50. "MEPs follow UK's lead to promote gender equality", Conservative Europe, objavljeno 15. siječnja 2019.
  51. Klubovi zastupnika. europarl.europa.eu.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Sestrinski projekti[uredi | uredi kôd]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Europski parlament
Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Europski parlament

Mrežno sjedište[uredi | uredi kôd]