Fabijan Malagurski

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Dr Fabijan (Babijan) Malagurski (Ćurčićev) (Subotica, 15. siječnja 1876. - 1944.)[1] je bio bački hrvatski političar, kulturni djelatnik i športski dužnosnik.[2] Po struci bio je odvjetnik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se u Subotici. Nakon osnovnog školovanja, za srednju je razinu odabrao gimnaziju. Pohađao ju je u Subotici[1] i Kaloči (1897.)[3]. Halašu. Studirao je u Mađarskoj, u Budimpešti i Kolozsvaru (danas u Rumunjskoj). Još dok je studirao borio se za prava bunjevačkih Hrvata. Zalagao se za uvođenje "bunjevačkog jezika" u škole.[1] Bio je članom društva Kola mladeži[3], Pučke kasine[3] i surađivao je s časopisom Nevenom.

Članom je Zemljodilske štedionice od 1903. godine.[3], čijeg je nadzornog odbora bio bilježnik (ravnatelj je bio Vranje Sudarević, a u nadzornom odboru je bio i Lajčo Budanović)[4]. Pravo je doktorirao 1904. godine.[3] Za odvjetnika položio je početkom lipnja 1906. godine u Budimpešti, a odvjetnički je ured imao prekoputa subotičkog poslanika Šime Mukića.(Wernerova kuća)[5][3] Iste godine nešto poslije su godine iz novoosnovane nove stranke Bena Sudarevića (osnovane 13. lipnja 1906.) zamolili bilježnika Fabijana Malagurskog neka im bude odvjetnik, Vranju Sudarevića neka bude predsjednik, a sudjelovanje u novoj stranci ponudili su osim to dvoje, odvjetnički pisari Stipan Matijević i Josip Vojnić Hajdukov, a osnivačkoj su sjednici nazočili Pajo Kulundžić, Andrija Pletikosić, Staniša Neorčić i drugi. [6] 1909. je djelovao pri podružnici Hrvatske zemaljske banke u Subotici. 1910. je ga je glavni župan proglasio glavnim odvjetnikom u Subotici.[3]

Nakon što je na novosadskoj Velikoj skupštini 25. studenoga 1918. proglašeno priljučenje Baranje, Bačke i Banata novoj državi južnih Slavena, proglasilo se upravno tijelo koje je bilo zapravo vlada Veliki narodni savjet. Fabijan Malagurski je bio među tim subotičkim Hrvatima koje su bili ušli u sastav tog tijela, pored Blaška Rajića, Mirka Ivkovića Ivandekića, Vojislava Stankovića, Ivana i Stipana Vojnića Tunića.[7]

Nakon rata, 1918. postao je potpredsjednikom Narodnog vijeća u Subotici. Predsjedavao je Maticom bunjevačkom. Ideološki je naginjao jugoslavenstvu. U svjetlu svih poslijeratnih pregovora o teritorijalnoj podjeli južne Ugarske, tvrdo je bio uz to da Bunjevci ostanu teritorijem u Jugoslaviji.[1]

Mjesto je dobio i u športskim ustanovama. Atletičarski odjel športskog društva Bačke ga je svibnja 1920. dobio za predsjednika.[1] 3. listopada 1920. postao je prvim predsjednikom subotičkog nogometnog podsaveza; potpredsjednik je postao Martin Horvacki, tajnici su postali Ivan Marcikić i Šimun Beneš, a blagajnik Đuka Marković.[8]

Pokopan je na Bajskom groblju. Nadgrobni spomenik je zaštićeni spomenik kulture. Projektirao ga je poznati arhitekt Bolto Dulić.[1]

Izvor[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Međuopćinski zavod za zaštitu spomenika kulture Subotica
  2. Imehrvatsko.net
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 (mađarski)Teveclub Matija Gubec 15. - Werner János háza
  4. Poziv za drugu veliku godišnju skupštinu. Neven, zabavno-poučni misečnik za Bunjevce i Šokce, Subotica, 1. veljače 1906., str.111, pozivatelj: Ivan Malagurski
  5. Visti. Neven, zabavno-poučni misečnik za Bunjevce i Šokce, Subotica, 1. srpnja 1906., str.108
  6. Nova stranka. Neven, zabavno-poučni misečnik za Bunjevce i Šokce, Subotica, 1. srpnja 1906., str.97, potpisani autor: "Bunjevac"
  7. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol. 23 No. 1, 1990 Ante Sekulić: Prilog istraživanja društvenog života bačkih Hrvata od 1919. do 1928. , str. 201.
  8. Glasnik Pučke kasine 1878. Ante Zobočević i Ljudevit Vujković: Iz povijesti subotičkog športa - Subotički nogometni podsavez, Glasnik Pučke kasine 1878., br. 74, listopad 2009., str. 28.-29.