Prijeđi na sadržaj

Lajčo Budanović

Izvor: Wikipedija
Monsinjor
Lajčo Budanović
naslovni biskup cisamski
Rođen 27. ožujka 1873.
Bajmak
Umro 16. ožujka 1958.
Subotica
Zaređen za svećenika 24. lipnja 1897.
Zaređen za biskupa 1. svibnja 1927.
Služba apostolski administrator Bačke apostolske administrature
Portal: Kršćanstvo
Portal o životopisima

Lajčo Budanović (pravim imenom Ljudevit) (Bajmak, 27. ožujka 1873.Subotica, 16. ožujka 1958.). Dalji je ujak Bele Durancija.[1]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Rodio se u Bajmaku, 27. ožujka 1873. godine u uglednoj hrvatskoj bunjevačkoj obitelji. Unuk je preporoditelja bačkih Hrvata Đene Dulića.[2]

Osnovno školovanje je imao u rodnom Bajmaku, a srednje škole je pohađao u Subotici i Kaloči.

U potonjoj je studirao bogoslovlje, a u istom gradu je zaređen za svećenika 24. lipnja 1897. godine.

Prvotno je službovao kao kapelan u Santovu, Kaćmaru, Subotici, Novom Sadu, Somboru i Baji. Potom službuje kao župnik (to je postao 26. srpnja 1912.) u Beregu te od 12. siječnja 1920. u župi sv. Terezije u Subotici.

Vatikan ga 10. veljače 1923. imenuje apostolskim administratorom za novoosnovanu Bačku (taj status mu je bio oduzet za drugog svjetskog rata, a ponovno imenovanje je dobio 13. lipnja 1946.).

Četiri godine poslije, 12. veljače 1927.,[3] imenovan je za naslovnog biskupa cisamskog, a posvećen je za biskupa par mjeseca poslije, 1. svibnja.

1936. su u odboru za proslavu 250. obljetnice dolaska jedne grupe Bunjevca i preuzimanja vlasti u Subotici bili Blaško Rajić, Ivan Malagurski Tanar, Miroslav Mažgon, Petar Pekić, dr Mihovil Katanec, Albe Šokčić, Ivan Kujundžić, Kata Taupert i drugi. Inicijator i pokrovitelj akcije bio je Lajčo Budanović.[4]

1939. od Vatikana dobiva prava rezidencijalnoga biskupa.

Pored zanesenjačkog rada kojeg je pokazao kao svećenik, isti žar je pokazao kao prosvjetitelj i spisatelj.

Poduzeo je gradnje brojnih crkava. Dosta je radio s vjernicima laicima. Dao je izgraditi sjemenište Paulinum.

Bio je agilni sljedbenik hrvatskih preporodnih ideja biskupa Ivana Antunovića.

Osnovao je brojne institucije i organizacije, a uspostavio je 26. lipnja 1933. i svoju Zadužbinu, radi stvaranja materijalno-novčarske osnovice za rad hrvatskim ustanovama i udrugama. Istu Zadužbinu je Budanović utemeljio crkveno-pravno 1941., no rat i poraće u komunizmu (nacionalizacija) su omele registriranje te Zadužbine na civilnom pravnom području, tako da je valjano utemeljena samo za crkveno-pravno područje. Među njegovim željama je bila i ta da sljednici ove Zadužbine, čim to bude moguće, ostvare utemeljenje i na civilnom pravnom području.

Lajčo Budanović je 14. siječnja 1934. osnovao Subotičku Maticu, vjersko-kulturnu ustanovu, u kojoj je, i oko nje, sva hrvatska društva (Katolički krug, Momačko kolo) povezao i udružio, radi čuvanja i održavanja narodnog i vjerskog identiteta Hrvata u Subotici i Bačkoj.

Bio je podupirateljem, novčano i moralno, Subotičke Danice, Subotičkih novina / Hrvatskih novina, Klasja naših ravni...

Planirao je 1941. otvoriti hrvatsku klasičnu gimnaziju u Subotici.

Smatra ga se "ocem" subotičke biskupije, iako je umro prije osnivanja iste 1968. godine.

Umro je u Subotici 16. ožujka 1958., a tijelo mu je pokopano u subotičkoj katedrali.

Počasti

[uredi | uredi kôd]

Njemu u čast se u Maloj Bosni zove Hrvatska udruga kulture "Lajčo Budanović".

Djela

[uredi | uredi kôd]

Najznačajnija su mu djela molitvenici "Velika Slava Božja" i "Mala Slava Božja u molitvama i pismama". Za reizdanja njegovog molitvenika "Slava Božja" iz 1902., msgr. Stjepan Beretić je 2003. dobio Antušovu nagradu.

Suautor djela Codex Bachiensis, objavljeno nakon što je Budanović bio sazvao Sinodu Bačke dijeceze 1936. u Subotici.

Djela o njemu

[uredi | uredi kôd]
  • Međunarodni znanstveni skup: "Razgovor prigodni o biskupu Lajči Budanoviću" od 14. i 15. listopada 2003. u Subotici
  • Josip Temunović, Zadužbina biskupa Budanovića, 2002.
  • Josip Temunović, Zbornik o životu i djelu biskupa Lajče Budanovića, 2004. (urednik izdanja)
  • Josip Temunović, Bilježnica za povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 2009.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. (srpski) Bela Duranci – čuveni subotički „dođoš“, razgovor s Belom Durancijem, 19. studenoga 2012., autor Izvori
  2. CPI[neaktivna poveznica] Robert Skenderović: Blaško Rajić i Hrvatska seljačka stranka – različiti koncepti nacionalnog identiteta bačkih Hrvata, str. 159
  3. Apostolic Administrator of Jugoslavenska Backa, Serbia Titular Bishop of Cisamus (engleski)
  4. Hrvatska revijaArhivirana inačica izvorne stranice od 8. veljače 2012. (Wayback Machine) Stevan Mačković: Proslava 250. obljetnice doseljavanja veće skupine Bunjevaca (1686.-1936.)

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]