Lajčo Budanović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Monsinjor
Lajčo Budanović
naslovni biskup cisamski
Rođen 27. ožujka 1873.
Bajmak
Umro 16. ožujka 1958.
Subotica
Svećenik 24. lipnja 1897.
Služba apostolski administrator Bačke apostolske administrature
Portal: Kršćanstvo

Lajčo Budanović (pravim imenom Ljudevit) (Bajmak, 27. ožujka 1873. - Subotica, 16. ožujka 1958.). Dalji je ujak Bele Durancija.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se u Bajmaku, 27. ožujka 1873. godine u uglednoj hrvatskoj bunjevačkoj obitelji. Unuk je preporoditelja bačkih Hrvata Đene Dulića[2].

Osnovno školovanje je imao u rodnom Bajmaku, a srednje škole je pohađao u Subotici i Kaloči.

U potonjoj je studirao bogoslovlje, a u istom gradu je zaređen za svećenika 24. lipnja 1897. godine.

Prvotno je službovao kao kapelan u Santovu, Kaćmaru, Subotici, Novom Sadu, Somboru i Baji. Potom službuje kao župnik (to je postao 26. srpnja 1912.) u Beregu te od 12. siječnja 1920. u župi sv. Terezije u Subotici.

Vatikan ga 10. veljače 1923. imenuje apostolskim administratorom za novoosnovanu Bačku (taj status mu je bio oduzet za drugog svjetskog rada, a ponovno imenovanje je dobio 13. lipnja 1946.).

Četiri godine poslije, 18. veljače 1927., imenovan je za naslovnog biskupa cisamskog, a posvećen je za biskupa par mjeseca poslije, 1. svibnja..

1936. su u odboru za proslavu 250. obljetnice dolaska jedne grupe Bunjevca i preuzimanja vlasti u Subotici bili Blaško Rajić, Ivan Malagurski Tanar, Miroslav Mažgon, Petar Pekić, dr Mihovil Katanec, Albe Šokčić, Ivan Kujundžić, Kata Taupert i drugi. Inicijator i pokrovitelj akcije bio je Lajčo Budanović. [3]

1939. od Vatikana dobiva prava rezidencijalnoga biskupa.

Pored zanesenjačkog rada kojeg je pokazao kao svećenik, isti žar je pokazao kao prosvjetitelj i spisatelj.

Poduzeo je gradnje brojnih crkava. Dosta je radio sa vjernicima laicima. Dao je izgraditi sjemenište Paulinum.

Bio je agilni sljedbenik hrvatskih preporodnih ideja biskupa Ivana Antunovića.

Osnovao je brojne institucije i organizacije, a uspostavio je 26. lipnja 1933. i svoju Zadužbinu, radi stvaranja materijalno-novčarske osnovice za rad hrvatskim ustanovama i udrugama. Istu Zadužbinu je Budanović utemeljio crkveno-pravno 1941., no rat i poraće u komunizmu (nacionalizacija) su omele registriranje te Zadužbine na civilnom pravnom području, tako da je valjano utemeljena samo za crkveno-pravno područje. Među njegovim željama je bila i ta da sljednici ove Zadužbine, čim to bude moguće, ostvare utemeljenje i na civilnom pravnom području.

Lajčo Budanović je 14. siječnja 1934. osnovao Subotičku Maticu, vjersko-kulturnu ustanovu, u kojoj je, i oko nje, sva hrvatska društva (Katolički krug, Momačko kolo) povezao i udružio, radi čuvanja i održavanja narodnog i vjerskog identiteta Hrvata u Subotici i Bačkoj.

Bio je podupirateljem, novčano i moralno, Subotičke Danice, Subotičkih novina / Hrvatskih novina, Klasja naših ravni...

Planirao je 1941. otvoriti hrvatsku klasičnu gimnaziju u Subotici.

Smatra ga se "ocem" subotičke biskupije, iako je umro prije osnivanja iste 1968. godine.

Umro je u Subotici 16. ožujka 1958., a tijelo mu je pokopano u subotičkoj katedrali.

Počasti[uredi VE | uredi]

Njemu u čast se u Maloj Bosni zove Hrvatska udruga kulture "Lajčo Budanović".

Djela[uredi VE | uredi]

Najznačajnija su mu djela molitvenici "Velika Slava Božja" i "Mala Slava Božja u molitvama i pismama". Za reizdanja njegovog molitvenika "Slava Božja" iz 1902., msgr. Stjepan Beretić je 2003. dobio Antušovu nagradu.

Suautor djela Codex Bachiensis, objavljeno nakon što je Budanović bio sazvao Sinodu Bačke dijeceze 1936. u Subotici.

Djela o njemu[uredi VE | uredi]

  • Međunarodni znanstveni skup: "Razgovor prigodni o biskupu Lajči Budanoviću" od 14. i 15. listopada 2003. u Subotici
  • Josip Temunović, Zadužbina biskupa Budanovića, 2002.
  • Josip Temunović, Zbornik o životu i djelu biskupa Lajče Budanovića, 2004. (urednik izdanja)
  • Josip Temunović, Bilježnica za povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 2009.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. (srpski) Bela Duranci – čuveni subotički „dođoš“, razgovor s Belom Durancijem, 19. studenoga 2012., autor Izvori
  2. CPI Robert Skenderović: Blaško Rajić i Hrvatska seljačka stranka – različiti koncepti nacionalnog identiteta bačkih Hrvata, str. 159
  3. Hrvatska revija Stevan Mačković: Proslava 250. obljetnice doseljavanja veće skupine Bunjevaca (1686.-1936.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]