Bunjevci

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Bunjevci
Bunjevac girl in Hungary.jpg
Bunjevačka djevojka iz Mađarske
Ukupno pripadnika
Značajna područja naseljavanja
Flag of Croatia.svg Hrvatska
Flag of Hungary.svg Mađarska
Flag of Vojvodina.svg Vojvodina (Srbija)
Jezik
hrvatski jezik
Vjera
pretežno rimokatolička
Povezane etničke grupe
Slaveni
Južni Slaveni
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Bunjevci. Za druga značenja, pogledajte Bunjevci (Vrbovsko).

Bunjevci su jedna od najbrojnijih grana hrvatskog naroda čija je kolijevka zapadna Hercegovina i kontinentalna Dalmacija, odakle su se u kasnijim vremenima naselili na području Velebita, dijelovima Like i Gorskog kotara (Lič) i kasnije po Vojvodini, odnosno po Podunavlju i Potisju. -Život ranih Bunjevaca u područjima Zagore, Ravnih Kotara, na područjima Dinare, Promine i Svilaje, nije bio lagan. Živjeli su od stočarstva, po malenim kamenim kućicama poznatim kao "bunje" (jedn. bunja). Ove nastambe od suhozida sačuvale su se sve do danas i najvjerojatnije su dale Bunjevcima svoje ime.

Bunjevci su plemenita grana hrvatskog naroda koja se, tijekom i poslije kršćansko-turskih ratova u našim krajevima, naseljavala na širokim, uglavnom opustjelim, područjima središnje i sjeverne Dalmacije, Like i Hrvatskoga Primorja, te sjeverne Bačke. Pripadnici su Rimokatoličke crkve, a govore štokavsko-ikavskim dijalektom. Bunjevci su se doselili u te krajeve iz Dalmacije odnosno nekadašnjeg Hercegovačkog sandžaka, to jest zaleđa Zadra i susjedne Hercegovine.

Bunjevaca najviše ima u velebitskom području i sjevernoj Bačkoj, te u Lici i istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu.

Najveći bunjevački grad u Bačkoj je Subotica. Osim u subotičkoj ima ih i u somborskoj općini, te u mađarskom gradu Baji i okolici. Nekada je Segedin bio bunjevački grad (pretpostavlja se da su se Bunjevci pomađarili tijekom 18., 19. i 20. stoljeća). Ostala mjesta u kojima žive bački Bunjevci jesu Tavankut, Stari i Novi Žednik, Đurđin, Bajmok i druga.

Najviše podataka o Bunjevcima može se pročitati u radovima Ante Sekulića, Rikarda Pavelića i drugih.

Bunjevačka "himna" je Kolo igra [1] . To je preljska pjesma Nikole Kujundžića koji ju je napisao za Veliko bunjevačko prelo 1879. u Subotici.

Srbijanska (ranije jugoslavenska) statistika ih tretira kao posebnu etničku skupinu.[2]

Povijest

Područje koje su nastanjivali u 16. stoljeću (tada nazivan Hercegovački sandžak) bio je pod masovnom islamizacijom koju su širili Turci, i vjerojatno su bili glavni uzrok što se bunjevački puk (nazivali su se Krmpoćanima) krenuo prema sjeveru i naselio zaleđe Senja. Na svom putu do Senja su se nastanili u području Zagore, od Imotskog do Pozrmanja.

1605. godine prvi Bunjevci dolaze u tvrdi grad Senj. Iste godine dobili su i privolu grofova Nikole i Jurja Zrinskog da se mogu naseliti u Liču kod Fužina. Bila je to prva seoba Bunjevaca u Lič u kojoj je sudjelovalo 49 obitelji. Bunjevačka plemena na Velebitu kasnije osnovaše više naselja od kojih su najpoznatija Krivi Put, Krmpote i Alan u senjskom i novljanskom zaleđu. Ovdje Bunjevci Krmpoćani nastaviše živjeti starim načinom života. Stada ovaca ovih ljudi često zalaze na polja Senjanima što dovodi do sukoba i čestog sporenja na sudu. Bunjevačke kuće i ovdje su malene, bave se proizvodnjom vrhnja i sira škripavca, a od divljih šumskih plodova (kupina) izrađuju sok poznat kao trambuva. Svoja Malena polja opasavali su kamenim zidovima kako bi ih zaštitili od erozije. Čvrsti i snažni ovi ljudi uspjeli su se prilagodoti divljoj prirodi Velebita. Obitelji su velike, s mnogo djece. [3]

Seoba Bunjevaca u Lič

Pred kućom obitelji Radošević u Liču, 2007. Obitelji Radoševića i Starčevića došle su na područje Ličkog polja prije nekoliko stotina godina i održali se do danas. Poljoprivreda, osobito uzgoj krumpira, glavno je zanimanje ovih ljudi.

Prvi puta Bunjevci (49 obitelji) dolaze u Lič, u blizini Fužina, 1605.-6. godine, pristankom koji su im 'teška srca', po Juliju Čikulinu, dali grofovi Zrinski. Razlog tome je jedna neuspješna pobuna od početka 17. stoljeća. Onda je skupina bukovičkih Bunjevaca uz pomoć senjskih krajišnika se naselila na posjede Zrinskih u Liču. Iz tog vremena je zabilježena prisega koju su dali 1605..

Grofovi su ih nastojali dovesti u red svojih kmetova, ali to nije odgovaralo ovim Krmpoćanima koji su na području pod turskom vlašću pripadali martolozima, pa su kao vojnici uživali posebne povlastice. U Liču sebi sagradiše crkvu na čijemu mjestu danas stoji veliki križ u spomen na nju. Obitelji Krmpoćana koje su naselile Lič pripadale su skupini Krmpotića među kojima se spominju prezimena Skorupović, Mikulić, Butorčić, i drugi, sva prezimena su poznata. Spominju se također i Krmpotići iz skupine Vojnića (Matijević, Galešić, Petković, Vojnović, Gudelić, Božić i najbrojniji Vojnići). Treća grupa Krmpotića pripadala je Sladovićima (prezimena Sladović, Lovrić, Mikulić, Horčević i druga). Sve ove grupe Bunjevaca koje su se našle u Liču počeli su isticati svoje hrvatsko ime. Između 1608. i 1614. Bunjevci iz Liča, vjerojatno zbog visokih nameta i pokušaja Zrinskih da ih pretvore u svoje kmetove, počinju se seliti prema moru i otocima. Dio Bunjevaca do 1609., osobito Butorci, predvođeni Pericom Butorčićem, napuštaju Lič, oni osnivaju nova naselja između Ledenica, Liča i Kapele. Glavnina Butoraca naselila se pak u području Krmpota gdje mnogi i danas žive.

Podbilo kod Krivog Puta

Druga seoba u Lič

Bunjevačkim obiteljima područja u senjskom zaleđu uskoro postadoše pretijesna. Već na početku 1627. godine dolazi do novih pokreta Bunjevaca-Krmpoćana koji se uputiše opet prema Liču. Ovaj puta Lič naseliše Deranje, Blaževići, Prpići, Tomići, Tomljanovići, Jovanovići (izgovor je drugačiji nego u srpskom prezimenu Jovanović. Bunjevci Jovanovići svoje prezime izgovaraju brzo. Jovanovića danas ima dosta u Gospiću), Pilipovići, Blaževići, Marasi, Krpani, Pavličevići, Pavelići (koji su uskoro opet otišli), Peričići, Šojati, Vukelići i danas tamo najbrojniji Radoševići i Starčevići. Neveliko Ličko polje, veoma plodno i poznato po uzgoju krumpira, brzo im je postalo pretijesno, pa se Krmpoćani uskoro opet počeše seliti prema moru. Radoševići i Starčevići, danas najbrojniji stanovnici Liča još se uvijek tamo nalaze. Kad danas slušate Bunjevca iz Liča, odmah ga možete prepoznati po onome 'bija sam', jezik im se naravno razlikuje od susjednih stanovnika Fužina, ili pridošlica koji su došli u Lič.

Treća seoba

Nakon druge seobe Bunjevaca u Lič mnogi se vratiše u krajeve između Ledenica i Senja. Došavši s mnogo stoke i tražeči pašnjake počeli su upadati na pasišta i polja Ledeničanima i Senjanima. Uzurpiraju i pašnjake, a i na nekim sjenokošama počinju obrađivati tlo. Ne mogavši im statio na kraj Ledeničani i Senjani počinju voditi sudske sporove protiv ovih Bunjevaca. Oni pak za tužbe ne mare, ne boje se ni vojne sile. Nastaviše i dalje po starom te si grade nastambe i krče šikare i polja ograđuju kao svoja. Zapisi o sudskim sporovima protiv Bunjevaca Krmpoćana javljaju se sve do 1681. godine. Krmpoćani do 1636. osvojiše sva zemljišta od Ledenica do Senja. Treća seoba započinje 1654. Bunjevci naseliše Senjsku Dragu, Melnice, Vratnik te na područje Krasnog. U ovoj seobi sudjelovali su Rukavine, Devčići, Samaržije, Štokići, Babići, Adžići, Margete, Horvačevići, Miškulini, Markovići, Modrići, Popovići, Lukanovići, Skorupi, Smokrovići, Vrbani, Žarkovići, Trošelji, Buljevići, Njegovani, Lucići, Gržetići, Mandekići, Grubišići, Dešići, Rogići, Vukušići i Dadići. Svega skupa na tlo Like, Gorskog kotara i Primorja naselilo se preko 6,500 Bunjevaca. Pred Turcima je u to vrijeme od Senja do Karlobaga izbjeglo preko 12,000 Hrvata-čakavaca, ovi su nastanili područje Gradišća.

Knez ražanački Jerko Rukavina zajedno je s knezom vinjeračkim Dujmom Kovačevićem poveo 1683. Bunjevce u Bag (današnji Karlobag). Nekoliko godina poslije, 1686. poveli su Bunjevce dalje u Liku. Put kojim su poveli svoj narod bio je preko prijevoja Baških vrata, a smjestili su se u četirima selima: Brušanama, Trnovcu, Smiljanu i Bužimu.[4]

Seoba Bunjevaca u Bačku

Seobe Bubjevaca

Bunjevci u Bačku i Mađarsku sele u prvoj polovici 17. stoljeća (negdje 1620.) pod vodstvom franjevaca Andrije Dubočca (sa 2700 duša), Mihovila iz Velike s 2300 ljudi, Ivana Seočanina (1500 ljudi), zatim Ilije Dubočca, Josipa Rančanina i Šimuna iz Modriča sa 6500 ljudi koji su poveli i svoju stoku, zatim Grge Zgonščanina iz područja Mostara s 4500 ljudi i Jure Turbića s 5,300 ljudi. Gotovo 23.000 Bunjevaca nasaelilo je Podunavlje i Potisje. Naseliše gradove i mjesta u krajevima od Deronja preko Sombora i dalje do Pešte i Ostrogona. U starim rukopisima nazvaše ove ljude 'Dalmatincima' (Dalmatinima) navodeći da s njima pod vodstvom franjevaca došli i Bunjevci iz Hercegovine. Bunjevci u Bačkoj usprkos teškoj političkoj situaciji sačuvaše također svoj jezik, kulturu, pjesme i pisanu riječ.

U starijim dokumentima se bunjevački Hrvati nalaze i pod imenima Dalmatinaca, Bunjevaca i Ilira.[5]

U samoj Bačkoj se tek u 19. stoljeću pojavljuje ime Bunjevac, a Bunjevcima su to ime radije davali drugi nego što su ga Bunjevci davali sami sebi. Mnogi Bunjevci su se mađarizirali za vrijeme Habsburškog Carstva odnosno Austro-Ugarske. Kod nekih je to bilo izrazom vlastitog interesa otuđene elite, a u drugim slučajevima je to bilo posljedicom agresivne antimanjinske asimilatorske politike Kraljevine Ugarske koja je nastojala pomađariti sve manjine, a posebice su im na meti bili Bunjevci i Šokci. Dio Bunjevaca se posrbio pod utjecajem velikosrpskih ideja Vuka Karadžića[6]. Dio tih Bunjevaca je do propasti Austro-Ugarske bio žestokim pristašama mađarizacije, a kad su ostali bez jednog gospodara, priklonili su se novom gospodaru. 1990-ih, režim Slobodana Miloševića je promicao "posebnu" "bunjevačku naciju" "koji nisu Hrvati", a uz potporu tog režima se formirala Bunjevačko-šokačka stranka koja je koalirala sa Socijalističkom partijom Srbije, JUL-om i SRS-om [6].

Hrvatski narodni preporod

Za buđenje hrvatske nacionalne svijesti kod Bunjevaca je bilo podosta pogubno to što su bunjevački Hrvati se 1848. stavili na stranu Mađarima u njihovoj revoluciji. Uz okolnost nedovoljnog broja škola na hrvatskom jeziku, i zaluđenost bunjevačkih intelektualaca mađarskim nacionalnim životom i kulturom te sjajem i raskošem mađarske aristokracije, su samo išle na ruku pomađarivanju viših slojeva bunjevačkih Hrvata.

1868. su se sastale bunjevačke čelne osobe i izaslanici. Odlučili su da će se i dalje držati nadimka Bunjevaca, jer su procijenili da bi u slučaju uzimanja svog pravog nacionalnog imena, hrvatskog, da bi bili izloženi još ustrajnjijem pritisku i progonu od strane mađarskih vlastiju, čiji su se mađarizacijski potezi iznimno razmahali nakon austro-mađarske nagodbe 1867..
U tom pravcu objašnjava zašto je u preporodno doba bila takva razlika između Srijema i Bačke. Dok su po Srijemu, koji je bio u Kraljevini Hrvatskoj, nicale ustanove s hrvatskim predznakom, u Bačkoj se pokretalo čitaonice i sl. ustanove pod neutralnim, eventualno bunjevačkim imenom. Primjerice, Pučkoj kasini je odobren rad tek kad je iz izvorno predloženog imena izbačen pridjev "Bunjevačka". Neutralne nazive se koristilo jer bi uporaba hrvatskog ili do tada često zastupljenog dalmatinskog imena za Bunjevce, moglo povući teške političke optužbe za nelojalnost, panslavizam i sl., pa su s neutralnim imena trebali vlastima dokazati da su odani mađarskoj državnoj ideji [7].

Nacionalna pripadnost

Mediji

26. srpnja 1945. je subotički dnevnik "Hrvatska riječ" napisala podulji članak naslovljen "Mi smatramo da su Bunjevci po narodnosti Hrvati", u kojem su obrazložili nacionalnom podrijetlu Bunjevaca. Od bitnijih dijelova, valja istaknuti ove: "Takozvano «necionalno pitanje» Bunjevaca postoji... Ono postoji još samo kao zabluda, ostatak u mišljenju, navika, a negdje kao zlonamjerna tendencija da stvori jedno pitanje više i u tome prave teškoće. Starije ljude, koji još žive u tradicijama, mi razumijemo. I nama je ime "Bunjevac" drago, ali kao oznaka porijekla, a ne kao nacije, jer po naciji mi smo Hrvati. Mi smo samo protiv onih koji ovakav naš stav zlonamjerno tumače kao zabranjivanje imena "Bunjevac", kaže se u indikativno objektivnom pisanju tadašnjih novina."

Zloporabe

Velikosrpskim krugovima nije nikako odgovaralo buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Bunjevaca. Raspadom Austro-Ugarske snažno se krenulo s pokušajima srbiziranja Bunjevaca. Unatoč pokušajima srpske administracije, koja je brojne Bunjevce klasificirala pod kategoriju "katolički Srbi", vrlo ih se malo deklariralo katoličkim Srbima. Zbog neuspjeha te akcije, krenulo se s politikom vezivanja Bunjevaca samo za regionalno ime odnosno držanja što dalje od hrvatstva.
Da bi mogli doći na visoke dužnosti, Bunjevci su se morali odreći svoje hrvatske ideologije, i prijeći u režimske stranke. Primjer za to je gradonačelništvo nad Suboticom. Starješina Hrvatskog sokola prije 1. svjetskog rata i HSS-ov član Ivana Ivković Ivandekić je za dolazak na mjesto gradonačelnika morao pristupiti Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci, te kasnije zatim Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici.[8]
Isticanje Hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu Bunjevci i da budu most između Srba i Hrvata za stvaranje Jugoslavenstva. Međutim Bunjevci su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato da gaze po njemu. [8]
Vojna obavještajna služba iz Subotice je 1934. izvijestila šefa u Beogradu o buđenju hrvatske svijesti među Bunjevcima, poglavito zahvaljujući svećenstvu i inteligenciji (spominju i književnika Petra Pekića, autora povijesti Bunjevaca-Hrvata, čiju su knjigu zabranili jer "širi plemenski separatizam"), navodeći da je "sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta", tako da "Na severu naše države... mi imamo danas 100000 novih Hrvata". [8]

Projekt stvaranja umjetnog bunjevačkog naroda, na štetu Hrvata je bio dijelom projekta, kojim se išlo zatrti trag postojanja Hrvata uopće. Promicanje bunjevačke nacije, sve u cilju smanjenja broja Hrvata i stvaranja umjetne nacije Bunjevaca, sve u cilju pripisivanje iste Srbima ("Srbi katoličke vjere") je bilo izraženo za zadnjih desetljeća Jugoslavije, a u pojedinim srpskim političkim i jezikoslovačkim ekspanzionističkim krugovima još i prije.

Sliku o dekroatizacijskim nastojanjima vladajućih krugova u Srbiji je najbolje dao bunjevački Hrvat, filozof Tomislav Žigmanov: "Milošević je odlučio Hrvate u Vojvodini umjetno podijeliti, pa je financijski podupirao organiziranje Bunjevaca, davao im je novac za izdavanje knjiga i novina, a oni su kao sluge za uzvrat lovili Hrvate po Vojvodini kako bi ih Milošević mogao slati na frontove. Dolaskom Koštunice Bunjevci proživljavaju renesansu. Hrvatska politička elita u Vojvodini i vodstvo DSHV-a nisu dorasli rješavanju toga problema, a vlasti u Hrvatskoj za njega su posve nezainteresirane". Naglasio je i da se brojni vojvođanski Hrvati i danas izjašnjavaju kao Bunjevci zbog straha za svoju egzistenciju, jer biti Hrvat u Srbiji nije baš popularno. [9]

Jedna od najboljih potvrda da je nacionalno izjašnjavanje kao "Bunjevac" vid kriptohrvatstva je i podatak, kojeg je dao generalni konzul RH u Subotici, Davor Vidiš, u emisiji Otvoreni studio Radija Subotice 26. rujna 2007.:"U interesantnoj smo situaciji, jer smo svjesni da neki od pripadnika takozvane bunjevačke nacionalne zajednice imaju hrvatske dokumente koje su stekli temeljem činjenice da su prezentirali dokumente u kojima su se izjašnjavali kao Hrvati." [10]

Poznati Bunjevci o sebi

Poznati Bunjevci su ovako izrekli svoje hrvatstvo [11]:

  • Blaško Rajić, 23. travnja 1939.: "...priznajemo se za česti i uda onoga naroda koji živi u Međimurju, u Zagorju, u Lici pod Velebitom, na Hrvatskom Primorju...koji s nama isti jezik govori...iz kojeg je ustao Ante Starčević i Stjepan Radić...Priznajemo se za česti hrvatskog naroda".
  • Blaško Rajić, 10. studenoga 1939.: "Izrekli smo nebrojeno puta jasno i glasno i to su svi morali čuti, da smo mi Bunjevci članovi hrvatskog naroda...što smo od iskona bili..."
  • Josip Đido Vuković, 10. studenoga 1939.: "Nama Bunjevcima Hrvatima može se zahvaliti što postoji Vojvodina u sklopu naše državne zajednice." (op. č., govori o ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji)
  • Blaško Rajić i Josip Đido Vuković, prosvjedujući na izjavu ministra N.Bešlića, da "Bunjevci nisu ni Srbi, ni Hrvati već Jugoslaveni...neka samo i dalje ostanu Bunjevci", idućeg dana, 13. rujna 1939. brzojavom premijeru D. Cvetkoviću odgovaraju "Protiv ove njegove izjave odlučno prosvjedujemo, jer Bunjevci su bili i ostaju ono što jesu, Hrvati"
  • Ive Prćić, 11. studenoga 1939.: "...tko neće da prizna hrvatstvo Bunjevaca, taj je neprijatelj integriteta državne cjeline" (govoreći o Jugoslaviji)
  • Blaško Rajić, 14. travnja 1940.: "Braćo Hrvati u hr. domovini... da znadete, da smo i mi sinovi Bačke isto što i vi: Hrvati oduvijek...da su bačke krajeve ovoj državi (Jugoslaviji, op.č.) spasili samo bački Hrvati. Kad se krojila sjev.granica, baš mi, subotički Hrvati, nas 70 tisuća smo digli svoj glas..."
  • Aleksa Kokić, u pjesmi: "Hrvati bili smo uvijek - Hrvati odsad biti" (stih na ploči u Subotici postavljenoj povodom 250. obljetnice doseljenja bunjevačkih Hrvata)

Kultura

Jezik

Narječje Bunjevaca je štokavsko, ikavskog govora; u Hrvatskoj se sačuvao u dijelovima Dalmacije, odakle su ga sa sobom donesli osobito na područje od Senja do Krmpota (naselja Krivi Put, Alan i Krmpote). Daljnjom seobom Bunjevci ovaj govor šire i u Liku gdje još govore 'lipo dite', 'sino' (sijeno), 'vridan bija'. I u seobi u Bačku isti je slučaj i čuvaju svoje "dragocjeno" 'i' ('pisma', etc.).

Plemena

Pleme Opširnije
Baleni Balene poznajemo još od ranog 17. stoljeća kao Balenoviće, 1605. sele u Lič, četiri godine kasnije (1609) nalazomo ih u selima Šator i Podomar, gdje su se još zadržali. Dio Balena kasnije odlazi u Balensku Dragu, a kasnije i u Lovinac (Lika). 1745. dolaze u Skočaj i Sveti Rok. Baleni su snažno bunjevačko hrvatsko pleme koje danas nalazimo po mnogim mjestima. Mnogo ih je (kao Balenovića) kod Slavonskog broda.
Blaževići Ovo pleme veoma se razgranalo po Gorskom kotaru, Primorju i Lici, osobito u Mrkoplju, Sungeru, Smokvici, Starom Selu, i Mrzlom Dolu. Pleme kasnije odlazi u Lovinac i Gračac, pa u Bužim i Smiljan, na koncu i Sibinj kod Slavonskog Broda gdje su odselili i mnogi Pavelići.
Budisalići ili Budiselići Veoma poznato hrvatsko bunjevačko pleme koje 1605. nalazimo u Liču. Prenapučenost ih tjera u Liku (Lovinac). Ovi se uskoro se šire po Lokvama, Sungeru i Mrkoplju, na koncu polaze tragom Balena i Pavelića u Sibinj kod Slavonskog Broda gdje ih nazivamo Budisavljevićima. Pleme je veoma plodno a šire se i nadalje pod imenom Budiselići.
Butorci Ovo je jedno od najpoznatijih plemena Bunjevaca, selili su se u Lič ali su odselili u Mrkopalj, Tuk i Sunger. Odlaze i u područje Ledenica.
Cvitkovići Cvitkovići su porijeklom iz Hercegovine (područje rijeke Neretve), također sele u Krmpote, (Klenovicu) i više naselja u Lici.
Krmpotići Pleme Krmpotića, nalazimo još u 15. stoljeću u Hercegovini. U Lič dolaze 1605. odlaze a neki u naseljavaju Veljun, dio Krivog Puta. Jedno od najmnogoljudnijih plemena Bunjevaca naseljavaju i područja Senjske Drage, Stolca, Senja, zatim u Pazarište, Bilaj pa i u Udbinu.
Krpani Pleme Krpana također je snažno, od 1627. mnogo ih je u Mrkoplju. Osobito ih ima u Krmpotama, i to Drinku i Ruševu, otuda neki sele u Liku, Lovinac i Lipe kod Gospića. Mnogi odlaze u Zagreb, Rijeku, Crikvenicu, Novi Vinodolski i Slavoniju.
Matijevići U Lič 1605. seli dvije obitelji, napustili su ga kao i Pavelići. Matijevići sele u područje Prizne, a otuda kasnije i Pazarišta, Lovinac i Kanižu u Lici.
Miletići Ovo pleme također seli 1605 u Lič, ali ih više tamo nema. Pleme kasnije odlazi u krmpotsku Klenovicu, pa i u Smiljan, Pazarište i Lovinac.
Pavelići Paveliću su jedno od najsnažnijih i najpoznatijih bunjevačkih plemena, najpoznatiji pripadnik zasigurno je poglavnik bivše NDH dr. Ante Pavelić, čija je obitelj u Bradine (BiH) došla s područja Krivog Puta. U zaseoku Serdari Pavelići su sebi podigli dom. Sam Ante rodio se u Bradini ([[1]]) -Kuće u Serdarima više nema, mjesto gdje se nalazila danas je obraslo travom koju uvijek svake godine neko pokosi. Pavelići u Lič sele u drugoj seobi (1627.) ali se tamo nisu dugo zadržali i tamo više nema nijedne njihove obitelji. U Poljicama podno Mosora (po R. Pavelićevim) podacima postoje 3 obitelji. nadalje ima ih u selu Čaporice kod Sinja gdje žive kao Pavelići i pod prezimenom Pavel. Iz Liča Pavelići se vraćaju natrag i naseljavaju se u spomenutom Krivom Putu, točnije u Mrzlom Dolu i Serdarima, a jedna grupa odlazi u Krmpotsko selo Bilo. U 18. stoljeću dio Pavelića naseljava Zabukovac i Podbilo. Pavelići se dalje šire u Liku , pa dolaze u Smiljan, Otočac i Lovinac. otuda mnogi odlaze i u Sibinj kod Slavonskog Broda.
Pavličevići Iz Liča Pavličevići sele samo u Krmpotsku Luku i Drinak. Neke obitelji sele u Slavoniju. Od ovog plemena poznat je povjesničar dr. Dragutin Pavličević, autor knjiga o porijeklu Bunjavaca Like i Hrvatskog Primorja.
Pećanići u Lič dolazi 1605. jedna obitelj, odlaze zatim u Šator pa u Pazarište u Lici. i
Peričići Doseljavaju se u trećoj seobi na područje Zagona.Naseljavaju se i u Novi Vinodolski i u Crikvenicu.
Petrovići Pleme Petrovića porijeklom je od krmpotskog kneza Damjana Krmpotića koji ih 1605. dovodi u Lič. Danas žive u Mrkoplju, Sungeru i Fužinama.
Pilipovići Pilipovići ili ponekad Filipovići su iz Hercegovine došli u Dalmaciju, pa u Lič. 1626. naseljavaju Bilo, Podomar i Ruševo. Ovo pleme snažno se razvilo pa su mnogi naseljeni u Zagrebu, Senju, Novom Vinodolskom, BIH i Slavoniji.
Prpići Ovaj snažan rod Bunjevaca u 17. stoljeću naseljava Primorje i sve do Karlobaga. Veoma se brzo šire, pa odlaze u Mrkopalj, Švicu, Gospić. Ima ih po svim kontinentima. Jedan od Prpića (Rudi Prpić; tamo poznat kao Rudy Perpich, bio je i guverner države Minnesote.
Radoševići Druga najjača bunjevačka grupa u Liču. Ima ih dosta u Mrkoplju i nešto u Tuku i Sungeru. Preko Primorja neki Radoševići odlaze u Pazarišta a kasnije sele u Slavoniju.
Rončevići Kuterevo
Rukavine
Starčevići Oni su uz Radoševiće najbrojniji stanovnici Liča, 107 kuća (1933), nadalje tridesetak kuća u Mrkoplju, nešto u Sungeru i Tuku. Starčevići su brojni i u Lici, osobito u Gospiću i Smiljanu. Najpoznatiji im je pripadnik dr. Ante Starčević iz Žitnika (1823-96.)
Šojati Šojati također sudjeluju u područje Liča gdje ih još ima. Dio Šojata naseljava kasnije i Senjsku Dragu, neki prelaze i u Liku, osobito u Gospić. Između dva svjetska rata mnogi odlaze u Slavoniju. Danas su brojni u Zagrebu.
Tomičići Ovo pleme 1633. iz Liča odlazi na Stanića Brig, zatim dolaze bliže moru, kod Tomišine Drage, i na koncu se za stalno nasaeliše u naselju Rupa. Veliki dio Tomičića danas živi u Senju, Rijeci, Novom Vinodolskom i Zagrebu.
Tomljanovići Ponekad se nazivaju i Tomljenovići, sudjeluju u seobi u Lič a neki odlaze i u Sunger. Obitelji Tomljanovića 1633. prelaze na područje između Ledenica i Senja pa i na područje Karlobaga, Lukovog Šugarja i Crnog Dabra, neki odlaze i u Sunger. Naseljavaju se i u Lici u Smiljanu i Lovincu. Tomljanovići su veoma brojni, mnogo ih je danas u Zagrebu. Tomljenovići su u današnje vrijeme naseljeni najviše na području grada Zagreba, u inozemstvu u Vancuveru, Illinoisu, Chichagu, Sidneyu, Nebraski, Michiganu, Kaliforniji. Jedan od najpoznatijih Tomljenovića bio je izabran 2 puta za Hrvatskog bana 1919. - 1920. dr. Tomislav Tomljenović i 1920. - 1921. godine.
Vrkljani Vrkljani iz Senja naseljavaju Lovinac (1691) pod vodstvom Petra Vrkljana. Njegovi potomci potom naseliše Sveti Rok i Pazarišta u Lici. Neke obitelji Vrkljana postaju plemićke. U Hrvatskom Zagorju 1828, barun Vrkljan sagradio je dvorac Januševac u Prigorju Brdovečkom kraj Zaprešića.
Vukelići Veoma su brojan rod, nalazoimo ovaj plemeniti narod hrvatski u Drežnici gdje ima i Srba Vukelića. Vukelića ima nadalje u Vukelić Dragi, Kuterevu (odakle je i pleme Rončevića), zatim u Klancu, Melnicama, Žutoj Lokvi. -Sva su ova bunjevačka plemena pokazala veliku reprodukcijsku moć i snagu za održanjem.

Rani običaji

Bunjevci su izvorno pastirski narod koji živi od uzgoja stoke, goveda, ovaca i koza, bili su svakako vrsni stočari. Poljoprivreda im je bila dosta oskudna, povrće nisu nikada uzgajali, a na stolu se najčešće našla palenta i 'mliko', zatim sir, maslo, jaja, meso se iz štednje jelo rjeđe. Siromašni bunjevački puk ipak je bio veoma gostoljubiv, a to su ostali i danas. Pred gosta, bio poznat ili stran, stavlja se sve što se ima. Žene su se prije bavile predenjem, pletenjem i tkanjem od vunene pređe. Kuće su imale jednu ili dvije prostorije, često u zavjetrini od metar i više debelg kamenog zida, goveda su često bila pod istim krovom s ljudima. Nemještaj je bio oskudan a jelo se iz iste posude, obično zemljane, drvenim žlicama.

Glavna naselja Bunjevaca

Cesarica, Klenovica, Krasno Polje, Krmpote, Krivi Put, Lič, Lukovo Šugarje, Senjska Draga, Stinica, Seline, Zagon. Osim u ovim naseljima Bunjevaca ima dosta po drugim gradovima i naseljima. Značajna takva naselja su: Bakar, Bjelovar, Brinje, Buje, Buzet, Crikvenica, Čakovec, Čazma, Daruvar, Delnice, Donji Miholjac, Drniš, Duga Resa, Đakovo, Glina, Gospić, Ilok, Imotski, Jastrebarsko, Karlovac, Krapina, Kutina, Kutjevo, Metković, Novi Vinodolski, Ogulin, Oštarije, Otočac, Pakrac, Pleternica, Poreč, Pula, Ražanac, Rijeka, Rovinj, Samobor, Sibinj, Sinj, Sisak, Starigrad-Paklenica, Subotica, Sombor, Šibenik, Trilj, Trogir, Udbina, Valpovo, Varaždin, Virovitica, Zadar, Zagreb, Žuta Lokva.

Legenda o Krivom Putu

Naseljavanjem Bunjevaca na područje Velebita te u zaleđu Senja, ovo područje postaje poznato kao krmpotsko. U području kod današnjeg Krivog Puta, iznad Senja, izgubili su se konji senjskih venturina (izbjeglice pred venecijanskom vlasti). Prema predaji, u potrazi za njima, jedan ih je Bunjevac uputio da su otišli 'onim krivim putićem'. Kraj inače dotada poznat kao svetojakovski i kasnije krmpotski, dobio je od tog vremena naziv Krivi Put.

Literatura

  • Rikard Pavelić
    • Stope Predaka, Rijeka, 1991
    • Bunjevci. Zagreb, 1973.
  • J. Butorac
    • Ustanak Bunjevaca u Lici. Subotica, 1938.
  • I. Ivanić
    • Bunjevci i Šokci. Subotica, 1899.
  • M. Poljaković
    • Pregled povijesti Hrvata Bunjevaca
  • A. Rački
    • Iz prošlih dana Liča. Rijeka, 1945.
  • A. Sekulić,
    • Prilozi za povijest Liča. Zagreb, 1961.
    • Narodni život i običaji Bačkih Bunjevaca. Zagreb, 1986.
    • Bački Bunjevci i Šokci, Školska knjiga, Zagreb, 1989.
    • Hrvatski bački mjestopisi - povijest hrvatskih imena mjesta u bačko-bodroškoj županiji, Školska knjiga, Zagreb, 1994.
    • Rasprave o jeziku bačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.
    • Umjetnost i graditeljstvo bačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.
    • Rječnik govora bačkih Hrvata, IHJJ, Zagreb, 2005.
  • B. G. Tomljanović,
    • Bunjevački dijalekti senjskog i novljanskog zaleđa. Osijek, 1910.
  • ur. Slaven Bačić,
  • Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, (dosad izašlo 7 svezaka) [2]

Izvori

  1. Hrvatski glasnik br.3/2005 Prvo bunjevačko prelo Page white acrobat.png(PDF)
  2. Dr. sc. Dražen Živić, DEPOPULACIJA HRVATA U VOJVODINI (1953.-2002.)
  3. Identitet i etnogeneza primorskih Bunjevaca
  4. Ana Tomljenović: Najistaknutiji Bunjevci iz Smiljana, Trnovca i Bužima od naseljavanja 1686. do danas. Domaći skup s međunarodnim sudjelovanjem Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu (pdf), Zagreb, 20. - 22. studenoga 2012.
  5. Dalmatinac – Bunjevac – Ilir – Šokac – koje su to nacije?, Zvonik, veljača 2001.
  6. 6,0 6,1 Hrvatska riječ Dujo Runje: Činjenicama do istine, 24. ožujka 2006.
  7. Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata Mario Bara: Pregled povijesti Hrvata u Vojvodini
  8. 8,0 8,1 8,2 Hrvatska revija Proslava 250. obljetnice doseljavanja veće skupine Bunjevaca (1686.-1936.)
    , citiraju: Petar Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb, 1930, str. 256
  9. Subotičke.net Bunjevci su Hrvati kao i Ličani, Dalmatinci, Slavonci...
  10. Radio-Subotica Bunjevci nisu Hrvati, a imaju hrvatske dokumente?, 26. rujna 2007.
  11. "Zvonik" Povijesni kutak

Vanjske poveznice