Georges Clemenceau

Izvor: Wikipedija
Georges Clemenceau
Georges Clemenceau

Premijer Francuske
trajanje službe
25. listopada, 1906. – 24. srpnja, 1909.
16. studenog 1917. - 20. siječnja 1920.
Prethodnik Ferdinand Sarrien
Paul Painlevé
Nasljednik Aristide Briand
Alexandre Millerand
Rođenje 28. rujna 1841.
Smrt 24. studenog 1929.

Georges Clemenceau (Mouilleron-en-Pareds, Vendée, 28. rujna 1841.Pariz, 24. studenog 1929.) bio je francuski političar, dva puta prvi ministar, ministar unutrašnjih poslova te u završnome dijelu Prvog svjetskog rata ministar rata, jedan od glavne četvorice na mirovnoj konferenciji u Versaillesu, a poznat je i po svojoj otvorenoj i sustavnoj netrpeljivosti prema Katoličkoj Crkvi, koju je i progonio.

Ulazak u politiku[uredi | uredi kôd]

Georges Clémenceau je po zanimanju bio liječnik. Studij je završio 1865. nakon čega je četiri godine proveo u Sjedinjenim Američkim Državama. Liječništvo i zdravstvo ga nisu zanimali, a od skrbi za bolesne draža mu je bila politika i vlast te se je po povratku u domovinu skrasio u Parizu. Tako već kao dvadesetdevetogodišnjak biva izabran 1870. za gradonačelnika (predsjednika Općinskoga vijeća) francuskoga glavnoga grada.

Iz pariške općinske uprave u veljači 1876. odlazi u francuski parlament. Ratoboran, kao poslanik se zauzimao za nastavak francusko-pruskog rata i borio se protiv Frankfurtskoga mirovnoga dogovora. U parlamentu je vodio ljevičarski usmjerene radikale.

"Slučaj Panama"[uredi | uredi kôd]

Uvidjevši mogućnosti i utjecaj tiska, Georges Clemenceau 1880. pokreće novine La Justice, kojima se služio u razne svrhe. Tako je iste novine rabio i u vlastitoj obrani protiv optužbi za umiješanost u podmićivanje u "slučaju Panama", vezanu uz izgradnju Panamskoga kanala. U pitanju su bile dionice, koje je nudila Compagnie universelle du canal interocéanique de Panama baruna Ferdinanda de Lessepsa, prije glavnoga graditelja Sueskoga kanala, koji se je sada bio dao i na gradnju Panamskoga kanala. Slučaj je izbio u prosincu 1892. Mnogi su francuski političari i gospodarstvenici bili u problemima zbog sumnjivih poslova i poslovanja, barun de Lesseps je nađen mrtav, a dionice su barunova društva postale novac bačen u vjetar, čime su oštećeni francuski štediše.

Protivnik antisemitizma i "slučaj Dreyfus"[uredi | uredi kôd]

Bio je protivnik antisemitizma i tako je nastupao. Potvrdio je to i u aferi Dreyfus te je za lažno optuženoga, javno osramoćenoga i 1894. nevino osuđenoga časnika francuske vojske Alfreda Dreyfusa, koji je bio židovskoga podrijetla, tražio obnovu sudskoga postupka i utvrđivanje istine. U vezi s tim je u listu "L'Aurore" 12. siječnja 1898. objavio i Zolino otvoreno pismo "J'accuse", naslovljeno na francuskoga predsjednika Republike, koje je s razlogom izazvalo političku krizu Treće Republike i njezina sustava.

Otvoreni protivnik Katoličke Crkve[uredi | uredi kôd]

Georges Clemenceau je u obiteljskome domu bio odgojen protiv Katoličke Crkve. Ustrajao je u tome raspoloženju sve do kraja te je i u oporbi i na vlasti bio poznat kao žestoki antiklerikalac, koji je Katoličkoj Crkvi nanio štetu. Između ostaloga je 1901. smislio i zakon o zabrani katoličkih redovničkih zajednica i samostana, dopustivši samo one koji su uspjeli dokazati da su "društveno koristni" po njegovoj mjeri. Trapistički opat Dom Jean-Baptiste (Gustave) Chautard (1858. – 1935.) iz Sept-Fonsa, u srednjoj Francuskoj, i sam dijete oca antiklerikalca, uspio je oprijeti mu se, ali je sa svojim redovnicima punih 14 godina bio stalno izložen raznim zlostavljanjima. Čak je bio bačen u tamnicu.

U oporbi i na vlasti[uredi | uredi kôd]

U oporbi se žestoko borio protiv vladajućih osoba i političkih skupina. Bio je neugodan politički suparnik, vješt govornik, često sarkastičan i nepomirljiv. Svojim je spretnim političkim smicalicama više putâ uspio zbaciti s vlasti svoje političke protivnike te je stekao i nadimke "Tigar" i "Rušitelj Ministarstava".

Godine 1906. ulazi u Vladu. Prvo postaje ministar unutarnjih poslova, a 25. listopada 1906. dolazi i na čelo Vlade kao 77. po redu prvi ministar (premijer) i tu ostaje do 20. srpnja 1909. U samoj je Vladi i oko nje na jedan ili drugi način ostao sve do povlačenja iz politike 1920. Po drugi put dolazi na čelo Vlade 16. studenoga 1917. gdje ostaje sve do 18. siječnja 1920., kada se posve povlači iz političkoga života.

Kao što je bio neugodan u oporbi, tako je postao neugodan i na vlasti. Postavši čelnim čovjekom Vlade za redarstvene snage i unutrašnju sigurnost Francuske, ne dvoumi nego izdaje naredbu o nasilnome ugušenju rudarskoga prosvjeda u departmanu Pas de Calais, na sjeveru Francuske, i prosvjeda vinarâ južnofrancuske oblasti Languedoc-Roussillon.

Uvjeren u neizbježnost vojnoga obračuna s Njemačkom, osuđuje popustljivost francuskih političara, nastoji da se zemlja što bolje pripremi za rat i zauzima se za uspostavu dobrih odnosâ s Velikom Britanijom. Kada je 1914. izbio Prvi svjetski rat, svojim je člancima počeo jačati borbenost kako na bojištnici tako i drugdje u Francuskoj. Vladu je optužio zbog neodlučnosti, a od građana je zahtijevao najveće žrtve kako bi se osigurala ratna pobjeda. Kada je 1917. stanje na bojištnici postalo kritično, Poincare mu povjerava mandat za sastav nove Vlade. Stavši na čelo Vlade u kojoj je istodobno bio i ministar rata, Clemenceau je ostao uporan i dosljedan, pokazujući da je veliki organizator, ali i veliki diktator.

Promičući francuske interese, kao Vladin čovjek nije prezao od posezanja za onim što je bilo tuđe. Tako je poslije završetka Prvoga svjetskog rata na mirovnoj konferenciji u Versaillesu nastojao svim sredstvima izboriti što povoljniji položaj Francuske u novome odnosu snaga i novoj podjeli političkih uloga u Europi i svijetu. O tome je zapisao: "Taj mirovni ugovor, kao i svi drugi, javlja se kao nastavak rata, i ne može biti ništa drugo." Međutim, njegovi su zahtjevi bili preveliki da se ne uoči za čime teži. Uz ostalo je tražio i lijevu obalu Rajne, što je naišlo na oštru protimbu i osudu Sjedinjenih Država i Velike Britanije, uplašene moguće francuske prevlasti u Europi.

Posljednjih devet godina od 1920. kada se povukao, Clemenceau je proveo izvan političkog života.

Zanimljivosti[uredi | uredi kôd]

Nikola I. Petrović Njegoš je odlikovao Clemenceaua Obilića medaljom za hrabrost.[1]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Šoć, Petar. 1929. Crna Gora za proboj Solunskog fronta, str. 12. Beograd

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Georges Clemenceau
Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Georges Clemenceau