Germogen Maksimov

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Germogen)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Germogen
Germogen (u sredini) s klerom Hrvatske pravoslavne crkve.
Germogen (u sredini) s klerom Hrvatske pravoslavne crkve.
Pravo ime Grigorij Ivanovič Maksimov
Rođen 10. siječnja 1861.
stanjica Nagavska,
Vtoroj Donskoj Orkrug,
Oblast Vojska Donskogo
Umro 30. lipnja 1945.
Zagreb
Zaređen 1887.
Titula mitropolit zagrebački
Portal: Kršćanstvo

Germogen (rođen Grigorij Ivanovič Maksimov; stanjica Nagavska, Vtoroj Donskoj Orkrug, Oblast Vojska Donskogo, 10. siječnja 1861.Zagreb, 30. lipnja 1945.), bio je mitropolit zagrebački.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Arhiepiskop Germogen, mitropolit Antonije Hrapovicki i episkop Jonan Gevargizov (Mar-Juhannan Urmijskij), 1931. godine.

Grigorij Ivanovič Maksimov rodio se u Stanjici Nagorskoj na Donu, u Rusiji, 1861. godine.[1] Teologiju je završio u Kijevu a za parohijskog svećenika rukopoložen je 1887. godine.

Zamonašio se godine 1909. i postao arhimandritom, a 1910. godine postao je episkopom namjesnikom Donske eparhije u Novočerkasku.[1] Bio je također profesorom i starješinom bogoslovlja u Saratovu. Za vrijeme prvoga svjetskog rata imenovan je arhiepiskopom jekaterinoslavskim i mitropolitom novomoskovskim.[2] Nakon Oktobarske revolucije napustio je Rusiju (1920. godine) i boravio neko vrijeme u Grčkoj, na otoku Lemnosu i na Svetoj Gori (Atos) u ruskome samostanu sv. Pantelejmona. Potom je 1921. ili 1922. godine došao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca gdje je boravio u manastirima Ravanica i Rakovac. Potkraj tridesetih godina 20. stoljeća, otišao je u manastir Hopovo na Fruškoj gori.

NDH i Hrvatska pravoslavna crkva[uredi | uredi kôd]

Poglavnik Ante Pavelić, ministar Andrija Artuković i Germogen (1942. godine, u vrijeme NDH).

Kada je 1942. godine osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao, pritom je njegovo rusko podrijetlo nedvojbeno bilo izrazom političkog kompromisa.[3] U stvaranju HPC-a kontaktirane su i ostale pravoslavne crkve te Patrijaršija u Carigradu a Srpska pravoslavna crkva je pri tome navodno nastojala oko uspostave Hrvatske pravoslavne crkve kao privremenog rješenja kako bi se spasilo što više srpskoga stanovništva.[3] Po Ustavu HPC-a (broj: CLXIV-1386-Z-1942.) od 5. lipnja 1942. godine, poglavar je trebao biti patrijarh, postavljen i posvećen u sporazumu s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu a vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova, ali se protivilo njegovu imenovanju patrijarhom.[3] HPC je prema svom ustavu bila autokefalna i episkopalna.[2] Poglavarom Hrvatske pravoslavne crkve Maksimov je imenovan 2. lipnja, a ustoličen je 7. lipnja 1942. godine u pravoslavnoj crkvi Svetog Preobraženja u Zagrebu.[4] Ustoličenju su nazočni bili najviši državni dužnosnici NDH.[4]

Smrt[uredi | uredi kôd]

Mitropolit Germogen je, na prijekom sudu [5] po skraćenom postupku na Vojnom sudu Komande grada Zagreba, 29. lipnja 1945. godine, osuđen na smrt strijeljanjem. U presudi se kao razlog kazne navodi prihvaćanje položaja crkvenog poglavara tzv. Hrvatske pravoslavne Crkve koju je uspostavila zločinačka NDH i njegovo djelovanje sa tog položaja po nalozima poglavnika Pavelića. Prema navodima optužnice na teret mu se stavljalo i djelovanje u smjeru prisilnog učlanjivanja građana srpske nacionalnosti u članstvo u njegovoj organizaciji, sustavno raspirivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje među građanima, suradnja sa okupatorom kao i neposredno pozivanje na počinjenje ubojstava od strane paravojnih formacija što je sve skupa dovelo masovnih stradanja, pljačke i uništenja imovine građana tijekom Drugog svjetskog rata. Kazna je izvršena 30. lipnja 1945. godine.[6]

Zbog činjenice da je Mitropilit Germogen osuđen na prijekom sudu po kratkom postupku, kao i u svim sličnim slučajevima, postoji sumnja u vjerodostojnost postupka, a samim tim i presude te neki povjesničari zbog toga smatraju da se radilo o montiranom sudskom postupku. Iako je samo Germogenovo sudjelovanje u zločinačkom poduhvatu kojeg je provodila NDH i dalje neupitno [7], ostaje pitanje u kojoj mjeri se njegova stvarna krivnja podudara sa krivnjom utvrđenoj po presudi prijekog suda.

Presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba od 29. lipnja 1945. god. je proglašen krivim jer da je:

"(a) primio položaj ime i naslov metropolita zagrebačke, a kasnije i patriarha tzv. hrvatske-pravoslavne crkve, koja je bila stvorena po zločincu Paveliću, da bi se što lakše ostvarilo posvemašna okupacija Jugoslavije, i da bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj i izazvao bratoubilčaki rat, a sve to u namjeri da posluži okupatoru što lakše porobio narode Jugoslavije i kako bi se što bolje sakrili ustaški zločini, počinjeni nad nevinim stanovništvom,
b) sa toga položaja i kroz tu organizaciju po nalogu Pavelića, a u službi stranoga zavojevača nasilno provodio i tjerao u članstvo Srbe u tzv. hrv. prav. crkvu te je na taj način skrivio smrt hiljadama Srba koji su prilikom tih prevodjenja u masama ubijeni,
c) sa toga položaja kroz tu organizaciju po nalogu i u službi okupatora raspirivao nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju, pokušavajući na taj način izazvati bratoubilački rat, a sve to u namjeri slabljenja jedinstvenog otpora naroda Jugoslavije protiv stranog zavojevača,
d) sa tog položaja i kroz tu organizaciju podržavao tjesne političke i prijateljske veze sa vrhovnim funkcionarima okupatora i njegovog terorističkog napadača, te stavljajući se u potpunu službu okupatora harangirao je na sastancima formacije čerkeza na pokolj mirnog i nevinog stanovništva. e) godine 1942 izdao poslanicu po nalogu okupatora, u kojoj je pozivao pripadnike NOP, da napuste borbu protiv okupatora i da se vrate svojim kućama, te je na taj način stavljajući se potpuno u službu okupatora pokušao razbiti jedinstvo narodno-oslobodilačkog fronta i oslabiti borbu, te omogućiti okupatoru i njegovim slugama, da izvrše što lakše pokolj nad narodima Jugoslavije,
dakle je počinio krivično djelo služenja okupatoru i njegovim pomagačima i djelo pomagača i podstrekača na masovna ubijanja naroda i uništenje narodne imovine."

[8]

Hrvatski pravoslavni mučenik[uredi | uredi kôd]

Dne 23. rujna 2010. godine i Ruska Istino Pravna Pravoslavna Zagranična Crkva (RIPC) u Odesi proglasila je Preosv. Germogena i ostale, 1945. godine, umorene svećenike HPC-a pravoslavnim mučenicima.[9]

Pogledaj više[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 Vladimir Geiger, Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine, Centar za politološka istraživanja, str. 570., (u pismohrani archive.org, 13. kolovoza 2012.), pristupljeno 18. rujna 2016.
  2. 2,0 2,1 Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 129.
  3. 3,0 3,1 3,2 Vladimir Geiger, Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine, Centar za politološka istraživanja, str. 571., (u pismohrani archive.org, 13. kolovoza 2012.), pristupljeno 18. rujna 2016.
  4. 4,0 4,1 Vladimir Geiger, Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine, Centar za politološka istraživanja, str. 572., (u pismohrani archive.org, 13. kolovoza 2012.), pristupljeno 18. rujna 2016.
  5. prijeki sud | Hrvatska enciklopedija. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=50338 Pristupljeno 24. studenoga 2020. 
  6. Vladimir Geiger, Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine, Centar za politološka istraživanja, str. 573., (u pismohrani archive.org, 13. kolovoza 2012.), pristupljeno 18. rujna 2016.
  7. Tomasevich, Jozo (2002) (pdf). War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration. Stanford: Stanford University Press. str. 546. ISBN 978-0-8047-3615-2. https://books.google.com/books?id=fqUSGevFe5MC&printsec=frontcover&source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false 
  8. "Presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba Miroslavu Filipoviću - Majstoroviću i “družini”". DOKUMENTI ZAGREB I SREDIŠNJA HRVATSKA Drugi dio Nakladnici: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod Hrvatski institut za povijest Zagreb Recenzenti: Dr. sc. Nikica Barić Dr. sc. Zdenko Radelić ZAGREB I SREDIŠNJA HRVATSKA PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ 1944.-1946. Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje SLAVONSKI BROD Hrvatski institut za povijest ZAGREB 2008. Drugi dio. https://issuu.com/hip-zagreb/docs/pzi_3b/10 Pristupljeno 10. svibnja 2021. 
  9. Na 66. obljetnicu smrti hrvatskih pravoslavnih svećenika svi umoreni proglašeni su mučenicima-svecima, preuzeto 27. ožujka 2012.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]